Pet minuta sa Božom Kovačevićem – Svet u vanrednom stanju

Izvor: Nova ekonomija

Nedavno je u Beogradu predstavljena knjiga „Izvanredno stanje“ zagrebačkog publiciste, novinara i diplomate Boža Kovačevića. Na primedbu da je „udružio“ dva izdavača KRUZAK iz Zagreba i Most Art Jugoslaviju iz Beograda Kovačević za Novi magazin kaže: „Kruno Zakarija, vlasnik i urednik KruZak-a, ali i moj prijatelj još iz studentskih dana, objavio je i moju prethodnu knjigu Promišljanje politike. Bilo je normalno da upravo njemu predložim da bude izdavač i Izvanrednog stanja. Dragana Stojkovića, dragog prijatelja, vlasnika i urednika Most Art Jugoslavija, poznajem dugi niz godina. Stojković i Zakarija već su u koprodukciji objavili knjigu Radeta Radovanovića Smeh pod vešalima. Kako je ta njihova suradnja bila uspješna budući da je Smeh pod vešalima 2023. proglašen knjigom godine u Hrvatskoj, njih su se dvojica odlučili okušati u još jednom pokušaju koprodukcije bez iluzije da bi se prethodni uspjeh mogao ponoviti. Tako su zajedno objavili moju knjigu. Prezadovoljan sam reakcijama publike i gostoprimstvom u Centru za kulturnu dekontaminaciju.“

Predstavljačima knjige Milanu Subotiću i Gradimiru Gojeru beskrajno je, kaže, zahvalan za trud i „razumijevanje mojih zamisli i poruka“: „Doista je čast od tako uglednih autora i stručnjaka slušati pohvalne ocjene. Premda je knjiga prije nekoliko mjeseci bila javno predstavljena u Zagrebu, ondje me nijedan radijski ili televizijski urednik nije pozvao da o njoj govorim. Svetlana Jajić je za Radio Beograd snimila jednosatni intervju sa mnom u povodu knjige. Ako tome pridodamo susrete s nizom prijatelja kod njih doma i u vrhunskim beogradskim restoranima i kafićima, dojmovi ne mogu biti drukčiji nego superlativni.“ 

Knjiga je izvanredna, a stanje je vanredno, rekao je Subotić na predstavljanju. Da li je svet odista u stalnom vanrednom stanju?

Milanu Subotiću zahvalan sam za tu laskavu ocjenu. Pravo, na demokratskom ustavu i na zakonima utemeljeno izvanredno stanje proglašava se u iznimno teškim okolnostima čije rješavanje zahtijeva privremeno ograničavanje temeljnih ljudskih prava. Tako proglašeno izvanredno stanje traje određeno vrijeme, a načini njegova provođenja podložni su javnoj kritici i demokratskoj kontroli. Permanentno izvanredno stanje kojemu svjedočimo i na globalnoj razini i unutar mnogih država, u stvari je permanentno nenormalno stanje sustavnog kršenja međunarodnog prava i nepoštivanja načela pravne države, podjele vlasti, neovisnosti medija i ljudskih prava. Ukratko, živimo u kriznim vremenima koja otvaraju perspektivu ratovanja na međunarodnoj razini i političke nestabilnosti unutar mnogih država. Koliko god se to činilo iluzornim, potrebno je angažirati sve raspoložive mirotvorne resurse kako bi se spriječila globalna katastrofa koja nam očito prijeti.

Za neupućene, analizirali ste kroz nekoliko eseja uticaj pandemija na razvoj sveta, mene kapitalizma, te tzv. rusko pitanje i stalni sukob Izraela i Palestine. Sve ih vezuje taj pojam „izvanredno stanje“.

Izvanredno stanje u smislu nenormalnog, opasnog stanja odnosa u svijetu i unutar pojedinih država. Esej o pandemiji kovida-19 napisao sam prije nego što je pronađeno cjepivo. Živjeli smo u izolaciji koja je bila opravdana kao epidemiološka mjera, ali – barem kad je Hrvatska u pitanju – nametnuto izvanredno stanje nije bilo utemeljeno u Ustavu, jer izvršna vlast nije od parlamenta zatražila da proglasi izvanredno stanje, nego je skupini stručnjaka bez izbornog legitimiteta dala pravo da donosi odluke o ograničavanju temeljnih ljudskih prava. No, pandemija me zanimala zbog utjecaja takvih pošasti u povijesti na društvena zbivanja. Prikazao sam kobni utjecaj kuge na planove bizantskog cara Justinijana da obnovi Rimsko carstvo šireći ga ovaj put s istoka na zapad. Da je njegov plan uspio, od 6. stoljeća bi Evropa bila ujedinjena pod vlašću Bizanta, možda ne bi došlo do raskola na pravoslavlje i katoličanstvo… Opisao sam i utjecaj kuge na Evropu u 14. stoljeću. Epidemija je ubrzala raspad feudalizma i otvorila put nastanku kapitalizma.

Kapitalizmom se bavim u drugom eseju koji je potaknut izvještajem Trilateralne komisije iz 2022. pod naslovom Novi duh kapitalizma. Tvrdeći da se bave krizom kapitalizma, autori tog izvještaja se, zapravo, bave krizom demokracije koja je ugrožena globalnim neoliberalizmom. Oni sad predlažu socijaldemokratski model odnosa države i ekonomije, uvođenje radnika u upravne odbore poduzeća, predlažu stakeholders kapitalizam umjesto sadašnjeg shareholders kapitalizma; predlažu, drugim riječima, društveno odgovorno vođenje poduzeća. Paradoks je u tome da je upravo Trilateralna komisija u svom izvještaju 1975. kao odgovor na tadašnju krizu Zapada predložila reduciranje demokratskih prava. Time je, zapravo, najavljena era globalnog neoliberalizma. Sada autori iz istog kruga intelektualaca, koji se zauzimaju za američku globalnu hegemoniju, predlažu socijaldemokratske lijekove za neoliberalnu bolest koju su sami izazvali.

U trećem eseju prikazao sam život i rad Jurja Križanića. Taj katolički svećenik je u 17. stoljeću oblikovao panslavističku ideologiju koja se svodi na to da se svi slavenski narodi ujedine pod vlašću ruskoga cara. Ključni preduvjet za to je da car prijeđe na katoličanstvo. To je bilo vrijeme katoličke reformacije, borbe protiv protestantizma, a istodobno se vodila i borba protiv islama. Križanić je htio osigurati i to da Slaveni žive pod vlašću slavenskog vladara i da katoličanstvo ujedinjeno s pravoslavljem ostvari pobjedu nad protestantizmom i islamom. Križanić je na svoju ruku otputovao u Moskvu gdje se uspio zaposliti na carskom dvoru i gdje je pokušao agitirati za svoje ideje. Ubrzo je bio poslan u progonstvo u Sibir gdje je proveo 15 godina. Ondje je napisao svoje glavno djelo Politika. Pokazao sam anakroni karakter Križanićeve misli, političke prilike u Rusiji njegova vremena i odjeke njegovih ideja u kasnijoj povijesti. Današnja ruska vlast, iznoseći argumentaciju za invaziju Ukrajine, poziva se na neke od događaja iz 17. stoljeća kojima je Križanić svjedočio. Moja je teza da se politički i nacionalni identiteti u modernom vremenu ne oblikuju samo na osnovi etničke i vjerske pripadnosti, nego na osnovi šireg dijapazona vrijednosnih opredjeljenja i kulturnih obrazaca.

Najkraći od eseja u knjizi naknadno je umetnut. Naime, redakcija lista Novi Omanut, glasila Židovske općine Zagreb, zamolila me da napišem članak u povodu 75 godina osnutka Izraela. Članak sam napisao u 9. mjesecu, ali se prije izlaska novog broja dogodio Hamasov teroristički napad na Izrael 7.10. 2023. U članku sam, između ostalog, kritizirao politiku premijera Netanjahua naglasivši da bi ona mogla izazvati teroristički odgovor. Nažalost, moje je predviđanje bilo točno. Redakcija je zaključila da moj članak, koji nije imao neposredne veze s napadom 7.10, ne treba objaviti. Izraelsku odmazdu protiv palestinskog stanovništva, a koju izraelska vlast pokušava predstaviti kao borbu protiv Hamasa, komentirao sam u nizu medijskih nastupa. Taj masovni zločin protiv Palestinaca je sramota za Izrael i za kolektivni Zapad koji ga podržava. 

Za socijaldemokratski model, ne neoliberalni

Pažnja privlači jedna definicija iz drugog poglavlja koju ste pozajmili iz izveštaja Trilaterale, a koja praktično kaže da je kriza demokratije izazvana razvojem demokratskih institucija. To je, čini se, pod paskom brige za kapitalizam, dovelo do razvoja autoritarnih vlasti na svim meridijanima, uključujući i severni američki kontinent. 

Autori najnovijeg izvještaja Trilaterale priznali su da je kriza Zapada proizvedena neoliberalnom globalizacijom i nepravednim načinom rješavanja financijske krize 2007. Tada su vlade zapadnih zemalja, ponajprije američka vlast, odlučile sredstvima iz državnog proračuna financirati opstanak financijskih institucija čini su menadžeri, svjesno trgujući bezvrijednim papirima prikazujući ih kao profitabilne, izazvali globalnu krizu. Da bi oni koji su krizu izazvali ostali bogati, svi građani zaduženi su unaprijed za nekoliko desetljeća, ako ne i stoljeća. 

No, autori ovog novog izvještaja ne spominju da je izvještaj Trilaterale iz 1975. godine bio poziv za reduciranje demokratskih prava i slabljenje demokratskih institucija što je devedesetih godina dovelo do deregulacije financijskih tržišta, a 2007. do financijske krize. Ta kriza je rezultirala padom povjerenja u institucije liberalne demokracije i okretanjem velikog broja građana populizmu i autoritarnim vođama. Svjesni tih opasnosti, autori ovog izvještaja danas nude socijaldemokratski model uređenja odnosa države i ekonomije pokušavajući održati Ameriku na položaju globalnog lidera. Kao što su prijedlozi Trilateralne komisije prije pedeset godina bili usmjereni da promicanjem neoliberalizma osiguraju vodeći položaj Amerike, istom cilju teže i današnji prijedlozi koji kao recept nude socijaldemokratski model. 

U načelu mislim da je za društva i države bolje da funkcioniraju u okviru socijaldemokratskog modela koji priznaje ulogu države u distribuciji bogatstva, nego u okviru neoliberalnog modela koji favorizira interese kapitala. No, ni neoliberalni ni socijaldemokratski model neće osigurati vječnu prednost Amerike pred drugim nacijama. Na promjenu distribucije moći u sustavu međunarodnih odnosa može se reagirati intenziviranjem diplomacije i razvojem multilateralnih organizacija ili pripremama za rat. Nažalost, mislim da je danas ova druga mogućnost daleko vjerojatnija od prve.

Kao višedecenijski analitičar, novinar i diplomata ocenite da li i odnosi Srbije i Hrvatske imaju odlike „izvanrednog stanja“ ili je to utisak koji emituju zvaničnici?

Moj je dojam da se neka otvorena pitanja ostavljaju takvima jer to odgovara političkim elitama obiju država. Podizanjem tenzija uvijek mogu mobilizirati dio svog biračkog tijela. Čini mi se da sam vrh vlasti u Srbiji često prenaglašeno o Hrvatskoj govori negativno. Sam vrh vlasti u Hrvatskoj uglavnom ne pribjegava takvoj retorici, premda ima izuzetaka. No, u Hrvatskoj postoje krugovi koji zanemaruju da je rat u Hrvatskoj zaključen mirovnim sporazumom, takozvanim Erdutskim sporazumom kojom je omogućena mirna reintegracija istočnih dijelova Hrvatske u njezin ustavopravni poredak i kojim su postavljeni temelji za definiranje statusa Srba u Hrvatskoj. Ti krugovi ponašaju se kao da je rat završen bezuvjetnom kapitulacijom Srbije pa bismo se mi trebali ponašati kao bezuvjetni pobjednici što, naravno, ne pridonosi prevladavanju otvorenih pitanja. 

Bitno je i vaše zapažanje da je odluka NATO o bombardovanju SRJ doneta bez znanja Rusije, premda su postojali stalni kontakti Moskve i Vašingtona. Da li je Kremlj, zaista, nakon toga zaoštrio politiku sa Zapadom vraćajući je na vreme slično hladnom ratu?

Poznato je da je Rusija aktivno sudjelovala u postizanju Dejtonskog sporazuma znatno pomažući Amerikancima u pregovorima s predsjednikom Miloševićem. Odluka Washingtona o bombardiranju SRJ u ožujku 1999. donesena je bez prethodnih konzultacija s Moskvom premda je redoviti sastanak ruskog premijera Primakova i američkog potpredsjednika Gorea o toj temi bio dogovoren. Otad počinje razlaz Rusije i Amerike, a kulminirao je ruskom invazijom na Ukrajinu 2022.godine. 

Tekst je prenet sa portala Nova ekonomija.