Istaknuti srpski novinar kaže da demonstranti u Iranu nose „univerzalne, humane vrednosti“

8. December 2022.
Veran Matić je jedan od osnivača srpske nezavisne novinske kuće B92, osnovane 1989. godine, uoči balkanskih ratova devedesetih. Predsedava i Komisijom za istraživanje ubistava novinara u Srbiji, osnovanom 2013. godine na njegovu inicijativu, i rukovodi Fondom B92 koji se bavi društveno-humanitarnim aktivnostima. Tokom tri decenije, dobio je brojne prestižne nagrade za svoj rad, a Međunarodni institut za štampu (CPJ) ga je izabrao za jednog od 50 svetskih heroja slobode štampe za period posle Drugog svetskog rata.
10-07_resize
Veran Matić. Foto: Marija Janković

Izvor: Iran Wire

U vreme kada su ljudi koji izveštavaju o Iranu svakodnevno svedoci zverstava i rizikuju svoje živote da bi izveštavali o trenutnom talasu protesta širom zemlje, Marija Milosavljević iz IranWire-a razgovarala je sa ovim beskompromisnim borcem za slobodu medija o radu novinara u teškim vremenima.

Iz vašeg iskustva kao šefa medijske kuće u veoma turbulentnim vremenima, šta mislite, na koji način novinari mogu da zaštite svoje mentalno zdravlje dok izveštavaju o zločinima?

VERAN MATIĆ: Iz mog iskustva, veoma je važno da novinari, urednici i svi koji rade u medijskoj kući ili udruženju imaju vrlo jasna uverenja kada je u pitanju njihova profesija – o novinarskim ciljevima, šta je njihov posao – i da imaju vrlo jasno razvijena uverenja o događajima o kojima izveštavaju, kao i standarde civilizovanog, humanističkog ponašanja. Jer to je prvi sistem odbrane od onoga o čemu će svedočiti i izveštavati.

A kada su u situaciji da izveštavaju o veoma uznemirujućoj sceni, veoma je važno da im je prvo u glavi humanistički odnos prema situaciji. Ako možete da pomognete, trebalo bi da pomognete pre nego što iskoristite priliku da napravite snimak i postavite ga. Uvek postoji vreme za izveštavanje na ispravan način, a empatija je ključni deo našeg posla, jer nam pomaže da steknemo najbolje moguće razumevanje onoga o čemu izveštavamo, između ostalog.

Drugo, uvek je neverovatno važno imati na umu da je uvek važno prijaviti zlo, kršenje osnovnih ljudskih prava, napade na život i slobode – ključno je da javnost bude upoznata sa tim. Često javnost može biti jedini mehanizam zaštite žrtava i vaše sopstvene zaštite. Dok se stvari dešavaju van javne scene, i ako se činjenice saznaju tek nekoliko godina kasnije, onda se propušta prilika da se posao radi profesionalno.

I o najtežoj situaciji moguće je izvestiti na najprofesionalniji način, a jedinstvo unutar medija za koje radite je veoma važno, kako bi svaki novinar imao osećaj zaista snažne podrške svom radu od strane menadžmenta i urednika, i da će ono što proizvedu biti objavljeno i iskorišćeno na najbolji mogući način.

Koji su mehanizmi da se zaštiti bezbednost novinara i njihovih porodica, a da se i dalje profesionalno izveštava uprkos pritiscima?

VERAN MATIĆ: Uvek sam smatrao da je najvažnije zaštititi život i fizičku bezbednost novinara. Nikada nismo imali situaciju da su naši novinari pretrpeli ogromnu fizičku štetu, iako smo se često nalazili u epicentru nasilnih protesta, i imali smo razne oblike obuke – neke formalne, druge neformalne. Iskoristili smo priliku da dobijemo savete od međunarodnih dopisnika koji su prošli kroz veoma dobre programe Bi-Bi-Sija ili Skaja ili nekih drugih američkih medija pre nego što su poslati u ratna područja, pa smo „ukrali“ neke od ideja.

Kao neko ko plasira određenu vrstu vesti, veoma je važno da vodite računa o svima u lancu: od izvora informacija, preko onog ko je preneo informaciju, do onoga ko će je emitovati – kako bismo zaštitili sve, istovremeno poštujući ostvarivanje javnog interesa.

Kada postoji šansa da će neko u tom lancu biti u opasnosti, mislim da operaciju treba zaustaviti dok se ne obezbedi da niko u lancu neće biti povređen. Takođe je veoma važno pružiti podršku svakoj od karika u lancu – sistematsku vrstu podrške, gde god je to moguće. Zato smo imali, na primer, finu mrežu advokata u mnogim malim mestima u Srbiji koji su vrlo brzo mogli da pruže neku vrstu pravne podrške na licu mesta. Takođe smo imali sredstva da podržimo svakoga ko treba da se skloni. Kada govorimo o tome da su ljudi u inostranstvu, oni su nekada i više ugroženi jer često ne mogu da razaznaju odakle pretnja dolazi, a veoma je važno da se uspostave zaštitni mehanizmi kao što su sigurne kuće u koje ljudi mogu da se sklone i žive neko vreme, pod nekim dodatnim obezbeđenjem. Sve se može prevazići. Znamo da službe bezbednosti mogu da probiju sve odbrambene mehanizme i zato je veoma važno da se postigne najviši mogući nivo bezbednosti za sve aktere ove priče. (…)

Druga stvar koja je veoma bitna jeste mogućnost da se uključe i udruže dodatne snage iz međunarodnih organizacija koje se bave zaštitom slobode i razvojem medija, a to je nešto na čemu je potrebno mnogo rada. Morali smo da izgradimo poverenje tokom dugog perioda, i trebalo nam je mnogo vremena da dođemo do situacije u kojoj bismo mogli da izgradimo sistem predajnika širom zemlje kako bismo izbegli da naši predajnici u zemlji budu zaplenjeni. To je bila i skupa i velika operacija, koja se dugo planirala, ali nam je mnogo pomogla upravo zato što smo našli mehanizam da bude van domašaja direktnih i ekspresnih zabrana i da pojačamo svoj rad. Postoji niz primera koje bi trebalo iskoristiti i proučiti kako bi se našla kombinacija odgovora na izazove sa kojima se novinari koji izveštavaju iz Irana danas suočavaju.

Bili ste izloženi ekstremnim nivoima stresa, pa čak i živeli više od decenije pod zaštitom policije. Šta vam je pomoglo da ostanete zdravi psihički i fizički?

VERAN MATIĆ:  Opasnost je moje srednje ime. [Smeh] Profesionalno sam aktivan već 40 godina. Od toga, 37 godina u novinarstvu, krstareći kroz veoma izazovna vremena i teme. I nekako je to postalo moje prirodno okruženje. To „prirodno okruženje“ opasnosti trajalo je dosta dugo, oko 20 godina u ulozi nekoga ko je vodio četiri puta zabranjen medij i to u veoma teškim situacijama.

Mislim da ne postoji neki univerzalni recept. Za nas je to bio veliki izazov jer su sve situacije u kojima smo se našli bile potpuno nove: počinje jedan rat, pa drugi, pa treći… živite u takvom okruženju i veoma je važno da razvijete medijsko okruženje tako da ono što radiš bude zaštićeno.

Bezbednost drugih oko mene bila je zaista važna za mene i za moje psihičko blagostanje, između ostalog. Kada znam da smo učinili sve da imamo maksimalnu zaštitu i kada znam da ljudima nudimo najbolje moguće savete, preporuke ili mogućnosti, to je nešto što vam pruža određenu ravnotežu, koja reguliše ono što vas pritiska psihološki ili na druge načine.

Uvek sam imao za cilj da uspostavim neku vrstu ravnoteže: da imamo protivtežu u nekoj drugoj oblasti, bez obzira sa čime smo se suočili. Ponekad je ta ravnoteža bila upravo u zalaganju da se nanese što veća šteta neprijatelju, [što donosi] određenu vrstu zadovoljstva. Imali smo strategiju da posle svake zabrane moramo da se vratimo duplo jači nego ranije. Svi smo radili na tome i to je dobar propeler. Kad god je to moguće… Znam da to nije moguće u mnogim situacijama, ali opet gledajući iz psihološke perspektive, uvek smo bili proaktivni, a ne reaktivni – represiju ne izdržavaš sa ciljem da spaseš goli život, ali čak i pre nego što represija dođe, pravili smo strategiju o tome koji su oblici represije mogući i kakvi bi mogli biti odgovori na represiju. I imali smo spremna rešenja. (…)

Svakako najteža vremena su bila ona kada vam je ograničeno kretanje, kada vam je ograničena sloboda i paradoksalno, bez obzira što živite pod policijskom zaštitom, zapravo ste u zatvoru. Za mene je to bio najveći problem jer morate potpuno promeniti svoj život da biste se prilagodili novim okolnostima i u tome bili veoma disciplinovani, ako želite da zaštita funkcioniše. Nažalost, to su izgubljene godine u smislu porodičnog života i prijateljstva, jer automatski napuštate komunikaciju za koju mislite da može biti komplikovana u situaciji da vas prate dva policajca ili čak više njih, kao što se ponekad dešavalo.

I to je cena koju svako od nas plaća.

Jedan od načina koji sam otkrio za održavanje zdravlja jeste redovno vežbanje i odlazak u teretanu. Mislim da bi to svako trebalo da uradi, ali meni je kao novinaru i medijskom menadžeru zaista pomoglo (…)

Ono što mi takođe pomaže je humanitarni rad. Od kada sam počeo da se bavim novinarstvom, deo moje svakodnevnih aktivnosti – kako profesionalnih tako i šire – bilo je pomaganje drugim ljudima koji imaju drugačije probleme, i to me vraća u priču o ravnoteži. To stvara neku vrstu ravnoteže u odnosu na ono što doživljavate kao stres ili bolest. Vodim fondaciju koja vodi mnoge humanitarne i socijalne programe. Mislim da je u našim kulturama i religijama takva ravnoteža veoma važna. Kada doživim uspeh, cilj mi je istog dana da uradim nešto za druge – da dam krv, ako ništa drugo. To meni psihološki znači isto koliko i osobi kojoj je potrebna transfuzija. (…)

U kontekstu Irana, veoma je važno angažovati što više solidarnosti, konstruktivne solidarnosti na globalnom nivou. Moram da priznam da je toga sve manje i da su organizacije koje su nas podržavale tokom 1990-ih, na primer, čini mi se, bile mnogo aktivnije i mnogo lakše su se angažovale u pružanju podrške većeg obima nego što je to slučaj danas. Mislim da primećujem slabljenje organizacija tog tipa i zato je važno okupiti sve koji mogu da pomognu u svojoj oblasti stručnosti. Rado ću pružiti podršku na bilo koji način.

Paralele između balkanskih nemira i iranskih nemira…

VERAN MATIĆ: Tokom [NATO] bombardovanja [Srbije 1999. godine] u situaciji kada imate sva međunarodna ovlašćenja protiv svoje zemlje, pojavio se mali pokret majki vojnika u centralnoj Srbiji, koji uopšte nije bio masovan – bio je potpuno autentičan. To je proizašlo iz brige za njihovu decu izloženu bombama koje su padale sa neba. Bio je to neočekivani zaokret u situaciji kada imate opozicione stranke i pokret i tako dalje, gde takvi slučajevi mogu da postanu mnogo jači u svakodnevnoj artikulaciji gneva i nezadovoljstva režimom od bilo kojeg političkog koncepta ili bilo koje političke partije.

Nastojali smo da ujedinimo što više tih autentičnih protesta. Nazvali smo ih nebitnim herojima – onima koji su iznenada, bez ikakvog prethodnog iskustva u aktivizmu, odlučili da postanu aktivisti i da se odupru, predvodeći kolonu od možda 20 ljudi, pa 100… Svi su bili vezani za neki interes, vrlo prepoznatljiv interes za svoje životne sredine i interes ostalih građana.

Zato smatram da je sadašnji pokret veoma važan u civilizacijskom smislu, kada govorimo o otporu uopšte, i o dosadašnjim iskustvima otpora u Iranu. Zato što je vitalno važan, vitalno priznat, univerzalan je i zadire u mnoge slojeve života u Iranu danas – ceo svet se može poistovetiti sa njim a da to nije vezano za činjenicu da je svet protiv određenog autoriteta. To ima emancipatorsku vrednost; to je projekat za, a ne protiv. To je svakako protiv ograničenja, ali više od toga jeste za određene vrednosti, koje su opštepriznate, veoma univerzalne, veoma humane, civilizacijske. Zato mislim da je to put u okviru kojeg treba podržati što više pojedinačnih grupa i osigurati da imaju što pouzdaniju infrastrukturu da se njihov glas čuje, jer je njihova autentičnost pokazala da jedan mobilni telefon koji snima situaciju može podići ceo svet na noge.

Priznajem da mnogo patim zajedno sa ovom civilizacijom koja sa sobom nosi istoriju sveta. Moglo bi se reći da je to pupak sveta. To je divan narod koji doživljava represiju kakvu apsolutno niko ne zaslužuje. Ako ništa drugo, želeo bih da usmeno podržim sve one koji se bore za slobodu u Iranu i da pružim podršku onima koji se bave sličnom profesijom, kao i da ih podržim tako što ću podeliti svoje iskustvo.

Click