Damir Karakaš – ‘Zašto me ne zovu u Liku? Treba njih pitati. Nikad mi nisu ni čestitali na nekoj nagradi, ja tamo ne postojim…‘

Autorka: Mirjana Dugandžija, Izvor: Jutarnji list

Da, Karakaš… rodio se tamo gdje vuk poštu nosi, a krave je čuvao malo on, malo medvjedi; u planini rodnog mu ličkog kraja na njega se ustremio roj osa, a u Zagrebu, na tramvajskom okretištu, likovi koji su mu zabili nož u jetru. U Parizu je svirao, gladovao i spavao pod mostom… a ako i nije, bilo je nešto još gore.

Od njega sam na dan intervjua dobila SMS: “Mirjana kiša danas oćemo srijeda bit će sunce.” Obožavam Karakaša.

Povod intervjua je važan: ulazak dugometražnog filma “Proslava”, koji je po Karakaševu istoimenom romanu snimio Bruno Anković, u glavnu selekciju filmskog festivala u Karlovim Varima. Festival je jedan od najstarijih na svijetu, osnovan 1946. Neko vrijeme održavao se u nedalekom prekrasnom mjestu Marianske Lazne, da, na njemačkom Marienbadu, i evo nas začas na tlu jednog od najslavnijih filmova svih vremena, “Prošle godine u Marienbadu” Alaina Resnaisa. Festival je imao uspone i padove, politički uglavnom uzrokovane, danas je jedan od pet najvažnijih u Europi. Od 1990. redovno ga posjećuju baš najveće filmske zvijezde. Film “Proslava” imat će ondje ovog ljeta svjetsku premijeru.

I samo još dvije stvari: Karakaš je autor znanih i nagrađivanih romana “Proslava”, “Sjećanje šume”, “Okretište”, “Potop”, “Sjajno mjesto za nesreću”, te zbirki priča “Kino Lika”, “Eskimi” i “Pukovnik Beethoven”. Drugo, za vrijeme našeg fotografiranja palo je nekoliko kapi kiše, Karakaš je jako pazio na svoj šešir (i ja bih), pa je zato i htio da razgovor počnemo odijevanjem. I inače je pričao što je on htio.

– Još kao klinac volio sam se malo posebnije oblačiti. Svi u Brinju znaju da sam ja uvijek imao najluđu odjeću, najluđe frizure. Kad sam dolazio u svoje selo, Plašćicu, svi moji rođaci bježali su od mene.

Jasno, bilo ih je sram.

– Prvi sam u selu probušio uho… uho smo bušili užarenom žicom. Ali, kad bih dolazio kući, naušnicu sam skidao. Imao sam kožnu jaknu Hein Gericke, jednu od rijetkih takvih u Zagrebu. Jedan od najboljih kožnjaka u tom rokerskom svijetu. Zaradio sam je na baušteli. Imao sam kokoticu, krestu…

Je, o tome pišete u Blue Moonu.

– Pa i ‘stepenice‘ otraga, jedna mi je pankerica iz Broda to znala sjajno raditi, ali pazite, to su 80-e. Jednom, imao sam neku tamnoplavu odjeću, kao radničku, vidjela me na ulici žena iz mog sela i rekla mom starom, on je pomislio da uopće ne idem u školu, nego kopam negdje kanale. Htio me ubiti. A odjeća je jedan od oblika neverbalne komunikacije, ja sad nosim odijelo od lana, neobavezno, moglo bi značiti, ‘baš me briga‘.

A, ne, lan je prefrigan, kao, “baš me briga”, a zapravo fancy…

– Ali, opušten… jedino je problem kod lana što on ide po tijelu, pa za popunjenije ljude može biti izdajica, a za vitke je odličan. A što se tiče šešira, kod mene u selu ljudi su uvijek nosili šešire, koji su se zvali i ‘krljaci‘. Baš sam pričao Jurici Pađenu… uvijek me privlačila ta moda koju su nosili Indijanci, kombinacija indijanskog i zapadnjačkog stila, marame na glavi, indijanske hlače uz plave jakne. A sad o šeširu. Za šešir moraš imati samopouzdanje…

To smo jednom nadugo pretresli.

– E, inače ti uopće dobro ne stoji. Izgledaš kao da si ukrao kokoš… Ovaj šešir je pravi, talijanski. Imao sam ga sinoć, na premijeri Slijepčevićeva filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti”, sjajan film, preporučujem da svatko pogleda.

Dobro, ali nama je sad govoriti o Karlovim Varima, o filmu “Proslava”, tko je tu autor, redatelj ili vi?

– Ima jedna knjiga razgovora Borgesa i Ernesta Sabata, koji zaključuju da je knjiga ono što čitaš, a film – kao da pričaš nekome o toj knjizi. Ipak je to film Brune Ankovića. Zasad ga je vidjelo nas petero. Projekcija – u devet ujutro! Od stresa nisam mogao ni spavati. Zvao sam i svoju ženu Mitru, ona razumije književnost, pomaže mi to u pisanju kad ti netko ne povlađuje stalno, nego je iskren. Ujutro, prije nego smo išli gledati film, ja sam popio malo rakije, zbog stresa.

Koliko rakije?

– Jedno… tri… tri čaše. To je za mene puno, ne volim rakiju, volim vino. Ali, pisac Boris Vian je u Parizu na svojoj predstavi umro od uzbuđenja. Uvijek mi je ta slika u glavi.

Film vas je dirnuo?

– Probile su mi suze. Ipak je to roman o mojim precima, o mom kraju. Mislim da je ta autentičnost i privukla žiri. A likovi kao kod Dostojevskog, istodobno žrtve i krvnici. I redatelj je ‘Proslavu‘ tako percipirao, recimo, odlazak u ustaše zbog kruha, cipela… Pokazujem i kako ekstremizam raste na tlu neukosti. Ima jedna situacija kad dolazi čovjek u selo agitirati protiv komunizma. Ima cilindar na glavi, seljaci odmah pomisle, ‘pametan čovjek‘. On njima ne priča oBakunjinu, o teoriji komunizma, on mora plasirati kratku informaciju, da im je stalno u glavi, pa kaže: ‘Komunizam, to je kad brat jebe sestru.‘

Rani dani PR-a… idemo dalje, nelagodno se osjećam s tom rečenicom.

– Jako mi se dopao Ankovićev film. Uvijek imam dosta ponuda za snimanje filmova, još od ‘Kina Lika‘. Ali moram nekako osjetiti redatelja, taj klik. A ovdje se dogodio. Znam ga još iz Splita kao mirnog momka koji puno čita, ali vidio sam u njemu strast, to volim. Nisam se prevario. Scenaristica je Jelena Paljan, vrhunska. Glumi Bernard Tomić, jedan od naših najboljih mladih glumaca. Otišao je na mjesec dana u Liku, muzao krave, morao je 10 kila smršaviti. Imamo Klaru Fiolić, fantastičnu mladu glumicu, bavi se i glazbom. I, ono što je meni jako bitno, da se sačuva jezik moga rodnog kraja, čakavice koja polako izumire… Ines Carović, profesorica s Filozofskog fakulteta, puno je pomogla da bi je glumci mogli savladati. Baš sam zadovoljan.

Vjerujem, a treba vam i novih stvari u karijeri.

– Da… Dobio sam skoro sve književne nagrade kod nas, tri međunarodne, primjerice talijansku Premio ITAS, poslije toga upadneš u neki PTSP… dugo sam bio u konkurenciji za ‘Mešu‘, stalno mislio, kad ću je dobiti – a kad sam je dobio, nisam ništa ni slavio, stavio sam je na stolicu u hotelskoj sobi u Tuzli i samo sam ležao.

I znanstveno je dokazano da sreća traje kraće nego nesreća. Kazalište?

– ZeKaeM mi je bio najdraži. Najprije sam radio s Magellijem.

“Zagrebački pentagram”, to svi pamtimo.

– Bio sam sretan kad me Magelli zvao, jer gledao sam njegove probe provlačeći se kroz tarabe, u Splitu. On s glumcima, pa ulaze u fajtove, ludilo, i stalno sam mislio – kad će moj tekst tako raditi? Nisam smio nikome unaprijed govoriti, a ja se volim pohvaliti… Šutim, šutim, sretnem Filipa Šovagovića, što radiš, pitam, a on – ne smijem ti reći. Meni sumnjivo… i on radi s Magellijem! Pa sretnem Ivana Vidića, opet isto! Bila je to najnagrađivanija predstava godine. Igrao sam u Gavelli, Kerempuhu, HNK Rijeka, HNK Split…

U splitskom HNK vam je “Okretište”, o tome kako ste bili nožem teško ranjeni, igralo samo tri puta. Zašto?

– To bih volio i ja znati. Režirao je Dino Mustafić, glazbu radila Tamara Obrovac, ozbiljna ekipa…

Dobre kritike.

– Ali onda nastanu neka trvenja oko intendanta, ‘Okretište‘ nisu stavljali na repertoar, svi su nešto petljali, čudna objašnjenja sam dobivao. Pričalo se, zbog crvenih tračnica u obliku slova U, pa glumci idu u vagonima lijevo, desno… Žao mi je što to moja žena nije gledala, neće ni moći, a napisala je monolog za predstavu. Darko Lukić je tražio da imamo jedan ženski monolog o tom događaju, općenito o nasilju. Fantastično je napisala.

Sjajno mjesto za nesreću

Parizkao nadahnuće za pisanje – to zvuči barem malo pretenciozno, jer ta vrstainspiracije \”mučila\” je mnoge, pa i hrvatske pisce. No, četvrtaprozna knjiga Damira Karakaša \”Sjajno mjesto za nesreću\”, premda jest na nekinačin i roman o Parizu, nema veze s pretencioznošću. Ovaj je romannajkompleksnije je i najdorađenije što je Karakaš do sada napisao…

…\”Sjajnomjesto za nesreću\” u sebi sadrži zametke raznih žanrova – od vrlo širokoshvaćene putopisne proze, preko ljubavnih dionica, do onih koje se tičuživopisnih junakovih cimera koji osim uvođenja poprilično naturalističkihprikaza zaokreću fabulu prema prikazu onih oblika preživljavanja koji seodvijaju s druge strane zakona.

Karakaševa proza oštar je i kritičan prikaz Pariza, Evrope očima\”drugih\”, imigranata koji znaju kakvi su zaista tamošnji zakoni izatvori.

…Ovoje roman koji se čita s guštom, ali i nekim mučnim osjećajem jer glavni jejunak jedan od rijetkih likova koji je uopće imao alternativu.

Jagna Pogačnik

 

Ovo jeroman o novoj Evropi i starim odnosima moći, roman s dna Evropske unije gdje seimigrantski puk snalazi kako zna: neki na crno rade za dvojicu, neki razmatrajudruge još manje legalne opcije… Karakaš je opet napisao moćnu knjigu, čitku idinamičnu, sočnu i na svoj način emotivnu.

Robert Perišić

 

U novom djelu Karakaš je zadržao sve znane osobine svogosebujnog proznog rukopisa bez pandana među suvremenim hrvatskim autorima:silnu književnu energiju i bujni vitalizam ekspresivne kratke rečeniceoslobođene svih ukrasa stoga još djelotvornije, ubojitije, te karakterističanotkvačen, opor i mahom mračan, naturalistički pogled na zbilju.

Mirjana Jurišić

U pisanju, razmišljate li na način da je tema vama važna, a ostalima… kako bude?

– Ono što sam naučio od Franza Kafke je da budem strpljiv. Čekam dok mi se ne pojavi ta epifanija, bogojavljenje… i spreman sam u svakom trenu prestati zauvijek pisati. Meksički autor Juan Rulfonapisao je 1955. kultni roman ‘Pedro Paramo‘… poslije je napisao nešto malo. I jednom je sjedio u kavani, pio tekilu, pod sombrerom, i neki su ga ljudi pitali ima li nešto novo, on je rekao da ima sve, u glavi. Kad ćete napisati, pitali su ga. “Nikada… bojim se da to pisanjem ne pokvarim”, odgovorio je. Jer nije sve za napisati! Nešto mora ostati nenapisano. Nešto moraš ispričati ženi, prijateljima…

Nekad priču pretvorite u roman, recimo, “Blue Moon”.

– Nekad se to dogodi, priča krene raznim putevima. Čehov je jednom, govoreći kako su priče svuda oko nas, pokazao Bunjinu u pepeljari opušak i rekao – možda je ovo cigareta nečije ljubavnice koja je nestala. Držim se i onoga što je govorio Čehov o pisanju, da riječima bude usko, a mislima široko. Ili, Andrić, “Zbij to malo jače”. Kaže se i: priču moraš ispričati, a roman moraš znati pričati…

Kraćenje je majka književnosti?

– Volim kratiti, poučen sam i iskustvom iz povijesti književnosti, od ‘Peščanika‘ Danila Kiša do ‘Proklete avlije‘ i Kerouacova ‘Puta‘. Pokušavam stvarati svoju književnost koja ne kopira nikoga, i koju je nemoguće kopirati. Kad me pitaju kakva je to književnost, sjetim se pokojnog Miodraga Bulatovića, za mene važnog pisca, prve knjige su mu bile izvrsne, ‘Đavoli dolaze‘, ‘Vuk i zvono‘… Imao je dugačak jezik i nije volio Milorada Pavića, a Milorad Pavić je tada imao kultnu knjigu ‘Hazarski rečnik‘…

To se moralo čitati.

– Svi su čitali, i oni koji su se bavili kazalištem, i rock‘n‘rollom… pitali su Bulatovića kakav mu je Pavić, a on je odgovorio – kad otvoriš ormar, uzmeš košulju na kojoj piše 100 posto pamuk, to je Ivo Andrić, a ona na kojoj piše 100 posto sintetika, to je Milorad Pavić… i onda se ja tu uključujem…

Damir Karakaš!

– Tako je. Odjeća na kojoj piše 100 posto lička vuna – e, to sam ja!

Pišete predano, sporo… muka ili zadovoljstvo?

– Volim više čitati nego pisati. Moj način pisanja je jako iscrpljujući. Ulaziš u pećinu u kojoj su demoni, a imaš jako malo municije. Ovo se sad tiče i stila pisanja: svakim metkom moraš pogoditi u srce demona. Kad sam završio ‘Blue Moon‘, a tiče se Srba u Zagrebu, o čemu na taj način nije bilo pisano…

Ma je, recimo, Simo Mraović.

– Je, točno, Simo. Sjajan lik. Ali ja sam tražio neki svoj ulaz… htio sam da se osjeti taj tutanj katastrofe koja dolazi kad se ljudi počnu dijeliti po vjeri i naciji, a ne više – jesi li panker, roker ili šminker, kako roman počinje. A što se tiče glazbe, jednom, početkom 80-ih, prolazio sam sa sestričnom pokraj kina Kosmaj, tamo tip stoji naslonjen onako frajerski, jake jagodice, kosa crna kao gavranovo krilo, remen obješen na jednu stranu, impozantno je izgledao. ‘Vidi ga, panker‘, kažem sestri, a on da mi majku… ‘Ja sam novi romantičar!‘ Inače, jako volim, ili sam volio, grupu SexA, iz Like, jednom mi je Marko Pogačar rekao da je SexA iz Zagreba, skoro sam mu rekao da to više nikad ne kaže. Jer tako je malo stvari iz Like, a sad mi i njih hoćete uzeti. To kao da mi uzmeš Teslu! To su bila tri frajera iz Gospića, došli u Zagreb… Na probe im je dolazio Massimo Savić, kao srednjoškolac. Kasnije…

Damire, Damire, znam slavnu SexA-u i njenog člana Darka Kordovana iz Pleternice, išli smo u istu gimnaziju u Požegi, ali mi razgovaramo o vašoj književnosti…!

– Da, Dara je bio iz Pleternice… Dobro, evo, Ljubica Letinić me zvala prije par dana, rade ‘Proslavu‘ kao audioroman, znate Ljubicu?

Da! I žao mi je što dan i noć radi na tim prokletim knjižurinama, pa nemamo vremena za kavu.

– Samo da mi ne pobjegne misao, ‘Proslava‘ izlazi u 9. mjesecu u San Franciscu, a ‘Blue Moon‘ i ‘Proslava‘ u Londonu. Potpisao sam ugovor s jednim od najboljih španjolskih izdavača, koji objavljuje od naših još samo Slavenku Drakulić… Da, Ljubica me zvala da za roman sviram i harmoniku. Pitala me bih li mogao i frulu?

Mogli biste?

– E pa sad, ako sviraš harmoniku, ne znači automatski i sve drugo. Gdje da nađem frulaša? Nismo u Srbiji. A harmoniku sviram 50 godina. Znači, ja sviram, uvijek sam pisao, u mladosti sam i crtao, objavljivao po najpoznatijim novinama… to su tri talenta, što je jako nezgodno, jer ako te talente ne razvijaš, mogu se okrenuti protiv tebe… Ljudi kad ne mogu realizirati neki talent, to je opasno. Kad sam bio klinac u Lici, tražio sam boje pa slomljena stakla, oslikavao ih i onda sam to vješao na šljive… a moj djed je govorio: ‘Šta ti trošiš olovku, ona nije za crtanje, ona je za pisanje!‘

Mogu li ljudi odrasli u gradu, recimo, režiseri vaših predstava, uopće pojmiti težinu života, fizičkog posla, na selu?

– Mislim da ne… Ja sam sad u lektiri za osmi razred i za gimnaziju, zovu me da pričam đacima, a ja kad im pričam, to je kao da sam iz 18. stoljeća. Odrastao sam u kući u kojoj je dolje bila stoka, a gore smo živjeli mi ljudi. To je služilo i da grije ljude…

Da, znam, “Sjećanje šume”.

– Uvijek razmišljam – odakle sam krenuo. Kao dječak bio sam jako znatiželjan, ali nisam imao što za čitati, moja baba je imala samo katekizam, druga neke stare Arene, crno-bijele, koje su miševi zasrali. To sam čitao. Kad sam čuvao krave, penjao sam se na najviše drveće, da bih vidio ‘svijet‘, ‘Ameriku‘, ali vidio sam samo sela još blatnjavija od moga, takvo blato, kako kaže Mickiewicz, da bi ‘psi trebali čizme nositi‘…

“Blato” vas je dočekivalo na kraju svake školske godine.

– Kad bih se vratio iz Zagreba u selo, otac mi je govorio – sad si u Zagrebu ležao ‘kao konj‘ – nikad nisam shvatio zašto ‘kao konj‘ – a sad ćeš raditi. Radili smo teške fizičke poslove, ja bih se na jesen vraćao u Zagreb pun snage, kao da sam bio na nekim pripremama. Drugi su odlazili na more, ja sam more mogao vidjeti samo u Senju, na Veliku gospu. A tad bi kiša padala… tako da nitko od nas ne zna plivati…

Ali vi ste naučili?

– Ja sam naučio s 33 godine. Mogu dva-tri metra otplivati. Djeca me šiju, žena mi je Dalmatinka… ne mogu se ja s njima nositi. Moj stari, moj djed, nitko nije znao plivati.

Damire, vi ne pričate, vi mitraljirate, meni ne stane to sve u glavu, a moramo nekako završiti ovaj razgovor… Zašto vas ne zovu u Liku?

– Treba njih pitati. Nikad me nisu pozvali u Brinje na čitanje ili u neku ličku knjižnicu, čestitali za neku nagradu, sad već i nisam bio tamo nekoliko godina. Ja tamo ne postojim. A pazite, ja sam tamo i u ratu bio… To je možda vezano i uz politiku. Nisam ni ljevičar ni desničar, a to što sam za ljudska prava, ne volim nacionalizam, uvijek sam na strani slabijeg… to su civilizacijski dosezi, ne politika. A politika me stvarno ne zanima; kad čujem tu riječ, kao da sam ugazio u govno. Ne mogu se ja baviti time čime se bave Milanović i Plenković, ja se bavim puno važnijim stvarima, literaturom. Jer jebo politiku, ali narod bez kulture osuđen je na propast.

Idete li u Karlove Vari? Na crveni tepih?

– Ako me pozovu. Ja se ne namećem. A bio sam ja na crvenom tepihu, s Ivom Gregurevićem, za film ‘Kino Lika‘. Sjajan tip je bio, dolazio kod mene doma u Liku. A moj stari o glumcima nema pojma, zato oni njega vole. Jede se, pije se, otac priča te neke iskrene, zdrave priče, o volovima, kravama…

ALTERNACIJE:

– “Mefisto” ili “Limeni bubanj” – “Mefisto” i prvih 50 stranica “Limenog bubnja”

– Andrić ili Crnjanski – Uh, teško. Andrića volim, od Crnjanskog sam se učio zanatu. Crnjanski, ipak.

– crveni ruž ili seksi rublje – crveni ruž

– Alan Ford ili Mickey Mouse – Mickey

– tenis ili nogomet – nogomet

– “Prohujalo s vihorom” ili “Kum” – “Kum”

– “Cabaret” ili “Treći čovjek” – “Treći čovjek”

ASOCIJACIJE:

– povjerenje – žena

– planina – Lika

– ja – Karakaš

– odluka – sad

– životinja – Vuk. I moja jedinica u ratu zvala se “Vukovi”.

– gulty pleasure – popijem bocu vina navečer, slušam Prokofjeva, Glenna Goulda, volim jazz, slušao sam sad Coltraneove “Balade”… fantastično.

– ljubav – djeca

– bog – moja baka Mande

– kraj – nema sretnog kraja, kraj je smrt

Tekst je prenet iz Jutarnjeg lista.