Moje eko navike: Anđela Đurašković

12. mart 2020.
Razgovore o eko navikama iniciramo iz želje da vas motivišemo da se pokrenete, uvedete promene u vašu svakodnevicu ili istrajete u sprovođenju zelenih navika koje jesu mali, ali važan korak u pravcu stvaranja održive budućnosti. Četvrtkom se družimo sa interesantnim gostima koji nam otkrivaju svoje eko navike, dele savete i trikove kojima se služe kako bi svoju svakodnevicu učinili zelenijom, ali i govore o najvećim izazovima sa kojima se suočavaju na tom putu.
markus-spiske-47Ro8G_N7Vo-unsplash
Ilustracija. Foto: Markus Spiske/Unsplash

Danas nam je u gostima novinarka i eko aktivistkinja Anđela ĐuraškovićAnđela na svom Instagram profilu deli crtice o izazovima zelenog načina života, piše o zaštiti životne sredine i dokumentuje kreativne uradi sam projekte kojima se okreće u cilju smanjenja otpada i približavanja cilju, a to je zero waste svakodnevica. Za #mojeekonavike pričala je o prilagođavanju načina života ekološkim vrednostima, svakodnevnim izazovima i promašajima koji su deo tog puta, edukaciji, aktivizmu, a sve to obojeno zaraznim optimizmom i porukom da je put ka unapređenju životne srednine najpre moć zbira a ne „savršenstvo” malog broja pojedinaca.

Kada se spomenu ekologija, održivost i uopšte eko navike u svakodnevnom životu, šta je tvoja prva asocijacija?

Eko navike = istrajavam u onome u šta vjerujem. Taj znak jednakosti za mene ne podrazumijeva uvijek savršen ishod niti besprekorne preduslove da bi se neki ekološki odgovoran obrazac ponašanja sproveo u djelo. Ono što podrazumijeva je kontinuitet i istraživanje. Učim nove načine da doprinesem zaštiti životne sredine; pojedinačno, kao potrošač, kroz ono šta kupujem i koristim, i zajednički, kao član zajednice i edukator, dijeleći znanje sa drugima, podržavajući sjajne ideje drugih osoba u društvu i inicirajući sopstvene društveno odgovorne projekte. Danas možda kupim nešto zapakovano u plastici, ali sjutra neću. Sjutra možda bacim komad hljeba koji se ubuđao, ali ću otići na proteste protiv malih hidroelektrana. Prekosjutra možda ne uradim ništa, ali ću se družiti s ljudima koje volim i zbog kojih uopšte vrijedi raditi na izgradnji boljeg sjutra. Ovo nije „sve ili ništa priča” i to treba češće pominjati. Održive navike podrazumijevaju razvijanje kulture neobeshrabrivanja sopstvenim greškama. Ekologija je za mene pitanje prakse. Usvajanje različitih povelja, prve konferencije posvećene ovoj ili onoj dimenziji održivosti – teorija čovjeka samo podsjeća na to koliko se dugo iste priče vrte u krug, kada se već decenijama zna šta je našem društvu neophodno: dekarbonizacija i „dekonzumerizacija”. Eko navike su pretvaranje tih potreba u majušne promjene ponašanja kojima sami možemo doprinijeti cijeloj priči zvanoj zaštita životne sredine vjerujući u moć zbira.

Mi u Pleziru verujemo da i velike promene kreću od malih koraka, od običnog čoveka. Koje su to eko navike koje ti redovno praktikuješ?

Počnimo od najlakših za usvojiti: imam po ceger u svakoj tašni, termos flašu za vodu, čašu za kafu za ponijeti i arsenal činija za hranu – za ukusan dar dragim ljudima, trgovinu bez otpada, ili prilike kad porodica nama šalje domaće đakonije. 🙂 Meso sam prestala da jedem 2017. godine, a ostale namirnice životinjskog porijekla (sem ribe i meda) prije nekoliko mjeseci. Izbjegavam visoko prerađene veganske namirnice (tipa, sejtan) i sastojke iz dalekih predjela, jer prerađeno je štetno po zdravlje i čovjeka i planete, bez obzira na to kakav mu prefiks bio. Odjeću kupujem u second hand radnjama, a veš u prodavnicama pamučnih predmeta napravljenim na ovim prostorima. Povremeno razmjenjujem garderobu sa prijateljicama i rodbinom. Kad ne mogu da kupim nešto polovno, nastojim da bude proizvedeno lokalno. Ne vozim, a taksi koristim samo kada je loše vrijeme, velika distanca, ili postoji bojazan da ću da zakasnim negdje. Koristim četkicu za zube i štapiće za uši od bambusa, domaće sredstvo za čišćenje, koje sama pravim od sirćeta i citrusa, i sapune umjesto tečnih preparata za pranje kose i tijela. Kupujem stvari na mjeru kad god je to moguće (što, zavisno od mjesta na kojem živite, neće uvijek biti slučaj). Pogledajte svoj život, stavite svoje navike na papir, i procijenite gdje ima prostora za doradu. Počnite od toga. Pa, ciglu po ciglu – dokle stignete. Niko od nas nije završio sa gradnjom, niti će, dok god smo tu. Zato se zaljubite u proces, u ovaj divni eko zidarski poduhvat. 🙂

Koji su tvoji trikovi i saveti za „zeleniji“ dan?

Pridružite se lokalnoj akciji čišćenja ili pošumljavanja – velike su šanse da ćete se dobro provesti, možda upoznati zanimljive ljude, a možda priuštiti sebi meditaciju u pokretu. Malo šta mi je nedjeljom popodne milo kao ćebence, čaj u najvećoj krigli u kući i neka grickalica uz Netflix, koji, pored zaraznih serija, ima i dobru selekciju ekoloških dokumentaraca. Nastojite da svakog dana naučite nešto novo iz izvora koji ne šire parališuću paniku (ahem, Plezir magazin narode, ahem). Volim da čitam, tako da mi dan ozeleni i vrijeme provedeno uz knjigu iz struke. Trenutno su mi na čitalačkom jelovniku “How to save the world” autorke Katie Patrick i “Poor Economics – The Surprising Truth about life on less than 1 dollar a day”, koju su napisali Abhijit V. Banerjee i Esther Duflo. Ipak, ništa ne nadmašuje magiju dobrog razgovora, a to je slučaj i sa ovom temom. Zapitajte se sa kime uživo možete popričati o nekom ekološkom problemu ili pozitivnom primjeru. Ukoliko niste sigurni da takve osobe imate u okruženju, pokušajte sa digitalnim prostorom – toliko sam sjajnih ljudi upoznala preko Instagrama! Trudite se da slušate u tim razgovorima jednako koliko i da pričate (možda i više :)). Učenje iz knjiga jeste sjajno, ali najviše sam slušanjem naučila da budem bolji ekolog: slušala sam ljude koje ova tema ne zanima i tražila im da mi pričaju zašto je tako, slušala sam ljude koje zanima, a ne djelaju po tom pitanju; slušala i konstantno brusila pristup.

Gde vidiš najveće izazove kada je reč o sprovođenju održivog načina života?

Kako smo iz iste struke, fokusirala bih se na veliki izazov koji ima veze s nama: način i obim prezentovanja informacija o zaštiti životne sredine. Lažne vijesti su sveprisutan problem, a u ovoj se oblasti ogledaju u pseudonauci. Vidimo da se jednak prostor posvećuje ljudima koji se pozivaju na činjenice koliko i raznim raspirivačima panike, prizivačima apokalipse ili flegmama za koje bi i kratka internet pretraga odmah pokazala da su u javnosti ravnodušni povodom klimatske krize jer su za to dobro plaćeni. Štaviše, ovi poslednji često dobijaju bombastičnije naslove u medijima, pa bivaju čitaniji, dok činjenice, šturo prezentovane, ostaju po strani. Sve osobe koje se bave komunikacijom s javnošću – mediji, PR stručnjaci, obrazovne institucije, ekološki NVO sektor – moraju poraditi na svom pristupu. Može li se od ikoga očekivati da pređe na održivije načine života ukoliko su oni predstavljeni kao nešto što iziskuje žrtvovanje? Kakav ton komunikacije pojedinih aktivističkih zajednica čini da održivo življenje djeluje kao „sekta”, kako je neki nazivaju, i šta uraditi povodom toga? Da li ima smisla apelovati samo na „ljubitelje prirode” u eri u kojoj ljudska populacija hrli ka gradovima? Kako u ljude usaditi osnove ekološke medijske pismenosti, dovoljne da makar počnu da dovode u pitanje stvari koje čuju? Obrazovna strana ekološke komunikacije nikada nije bila značajnija. Sa porastom prisustva ekoloških tema u javnom diskursu, raste i isključivost u tumačenju toga šta je dobro a šta loše, a samim tim, i osuđivanje. Time nastaju nove vrste podjela, koje dodatno usporavaju već spor proces ekologizacije života vrste homo sapiens, posebno na globalnom Zapadu. Na svakome od nas je da, prvo i osnovno, bude primjer ekologičnosti time što će uvijek dati prednost razumijevanju konteksta prije iznošenja zaključaka i davanja savjeta. Ne može se samohrana majka petoro djece koja živi od socijalne pomoći kuditi jer ne kupuje organsku hranu, ako može da za doručak priušti hljeba i paštete. Ne može studentkinja, koja stotinjak eura svoje stipendije treba da razvuče na cio mjesec, da potroši 40e na menstrualnu čašicu u jednoj trgovini, bez obzira na to što će uštedjeti na duže staze. Kontekst je sve. Osuđivanje bilo kakve vrste vodi ka istom ishodu kao i dezinformacije: gubitku kredibiliteta cijelog pokušaja zaštite životne sredine.

Na usvajanju koje zelene navike ćeš u narednom periodu raditi?

Koga god oko mene da pitate, reći će vam da mi je samo jedna stvar na pameti ovog proljeća: ekološki odgovorno preduzetništvo. 🙂 Svim srcem vjerujem da su eko navike nešto što ne vezujemo usko za domaćinstvo, već prožimaju i način na koji poslujemo, komuniciramo s ljudima i uopšte posmatramo svijet. Kako se po prvi put u životu upuštam u preduzetničke vode, a želim to da učinim na način koji je u skladu sa svime u šta vjerujem, naći ćete me kako istražujem održivo poslovanje iz svih uglova: nabavku sirovina, prezentovanja proizvoda, koncipiranja same ponude proizvoda i usluga. Želim da moja karijera, bez obzira na to što je već temom vezana za ekologiju, bude i sadržajem primjer dobre prakse, i jedna više moja eko navika.

Tekst je prenet sa portala Plezir magazina.