Tramvaj na obali mora

15. November 2020.
Sredinom devedesetih živio sam u Ahenu, na tri sata vožnje od belgijsko-holandske obale Sjevernog mora. Mom dvogodišnjem sinu bilo je potrebno veće igralište od onog između zgrada. To su bili dobri razlozi za putovanje
5268349_ostend-beach-ova_ls
Ostende, plaža, Foto: Commons.wikimedia.org

Piše: Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd)

Poslije tročasovne vožnje preko Antverpena dospjeli smo na obalu i pronašli selo Kacand. Odmah sam saznao i zašto je smještaj jeftin. Kućica sa tankim, vlažnim zidovima vonjala je na buđ. Ali to nam nije pokvarilo raspoloženje.

Ajkulini zubi

Naredna tri dana skupljao sam na plaži ajkuline zube – oni su, kažu, preostali iz neogenskog perioda, a plima ih izbacuje na obalu. Promrzlih ruku, sa ajkulinim zubima na dlanu, uživao sam u tome da mi vjetar nanosi so i pijesak na usne. Sve je izgledalo kao na slikama Vilijema Tarnera, njegova divlja, turobna mora nisu bila izmaštana – jedno je bilo odmah tu, iza nasipa.

Previdio sam jednu stvar u planiranju. Tražiti dobru hranu na holandskoj obali, i to zimi, spada u očajnički optimizam. Pošto smo prvi dan progutali neko suvo ćufte sa pomfritom, jelo kojem iz inata nisam htio da zapamtim ime, odlučio sam da sljedećeg dana okušamo sreću koji kilometar dalje, u susjednoj Belgiji.

Flandrija kao spas

Prvo belgijsko utočište pri bjekstvu od gastronomskog ništavila, Knoke-Hejst, smješteno uz samu granicu, ima tridesetak hiljada duša sa mondenskim vilama i desetospartnicama u nizu, koje fasadama gledaju na promenadu i veliku pješčanu plažu. Na nekim srpskim stranicama na internetu varoš se zove Noke-hajst. Možda može da prođe, ako ime grada niste čuli od Flamanaca koji tu žive i govore holandski, već od Britanaca. Po toj logici bi Beograd bio Belgrejd.

Tramvajska pruga uz obalu
Tramvajska pruga uz obalufoto: Commons.wikimedia.org

Ovdje je početak najduže tramvajske pruge na svijetu koja se belgijskom obalom proteže 68 kilometara prema jugu, sve do francuske granice. Tokom godina ću izlaziti na stanicama De Han, Ostende i De Pane.

Knoke pamtim po tome što sam tu prvi put u životu jeo obične morske puževe. Oni se u prirodi pojavljuju sa spiralnom kućicom, a u činiji, na belgijskoj obali, kao sastavni dio čorbice koju možete kupiti i na trafici. “Wulk”, na holandskom ili “wullok” u zapadnoflamanskoj varijanti, ubijedio me je da Belgijanci, mada ljudi istog jezika kao i oni s druge strane granice, znaju bolje da kuvaju. Mnogo godina kasnije sam pročitao da je Buccinum undatum – to je bio latinski naziv mog gnjecavog prijatelja u čorbi – spada u ugrožene vrste.

Ostende

Sljedeći put sam došao vozom pravo u Ostende. Još kroz prozor vagona me svojim dvostrukim neogotičkim tornjevima pozdravila Petropavlovska crkva. Od željezničke stanice, koja je, kao u Amsterdamu, odmah do vode, prešao sam most preko kanala i duž Keja Viser, krenuo ka obali. Niz lučkih restorančića i bistroa pozdravili su me opuštenim žagorom gostiju. Hotel Rubens je mojim prozorom virio prema moru, a u prizemlju je bio bistro. To je ta Belgija koju volim – stilski namještaj, habsburška patina, francuski šarm, oronula raskoš i čeličnosivo more. Jesenji dani su bili vedri. More bi se ponekad noću razgoropadilo, a ujutru bi se zacaklilo kao staklo.

Beskrajne pješčane plaže su bile dobra šetališta. Mislio sam da su i dobra igrališta za djecu. Toliko pijeska moj sin neće vidjeti u cijelom svom životu. Jednom sam sa balkona vidio kako se dječaku zabavljenom stvaranjem svog svijeta od mokrog pijeska približavaju tri napuljska mastifa. Preci tih ogromnih pasa su se u starorimskim arenama borili sa lavovima. Pustile ih gazde,da malo njuškaju po pijesku. Više nisam ostavljao dijete da se igra pred balkonom.

Željeznička stanica, Ostende
Željeznička stanica, Ostendefoto: Commons.wikimedia.org

Ljudsko meso kao lijek

Pitao sam se zašto se mjesto zove “Istočni kraj” kada je to zapravo zapadna granica kontinenta. Na kraju promenade sam posmatrao brodove kako od Doverskih vrata plove prema sjeveru, možda za Dansku ili Škotsku, možda u neku od holandskih luka. Tu, u istočnom dijelu grada, ranije se završavalo ostrvo Testerep. Na njemu su tek od VII vijeka ljudi napasali ovce. Od XII vijeka nasut je jedan kraj kanala koji je ostrvo dijelio od kopna. Onda je kanal, što ljudskim naporom, što prirodnim procesima, zatrpan. Ostalo je samo ime naselja za bivšu najistočniju tačku iščezlog ostrva – “Istočni kraj”, Ostende.

Početak XVII vijeka, kada se Ostende u ratu za nezavisnost od španske krune stavio na holandsku stranu, donio je gradu užas. Španske trupe su nekoliko godina bezuspješno opsijedale grad. Holanđani su ga snabdijevali sa mora. Bitke su bile surove. Ostao je zapis da su branioci noću krišom izlazili iz grada da sa leševa neprijatelja noževima skinu meso. Vjerovalo se da je ljudsko salo lijek za teške rane.

Kada se Sjeverno more u razornoj oluji udružilo sa španskom vojskom, rušeći bedeme, grad je morao da se preda. Svi tadašnji stanovnici su po dogovoru evakuisani holandskim brodovima. Opsada nije riješila ništa u tom ratu. Osim što je koštala po 40.000 života sa svake strane.

Školjke sa pomfritom

Sred uličica koje se ukrštaju kod Katedrale dobro je ponekad sjesti u restorane koji imaju samo jedno jelo na meniju – dagnje uz koje ide i belgijski pomfrit. Kada konobar direktno iz kuhinje dosnese metalni lavor pun dagnji koje se puše u zelenkastoj ili crvenkastoj tečnosti, praznik za nepca može da počne. Jeo sam razne morske specijalitete od Osla do Istanbula i svi su bili izvrsni na svoj način. Ali ritual koji prati degustiranje dagnji – serijsko odvajanje crne ljušture od ružičaste utrobe školjke, belgijsko pivo uz pomfrit – jeste na neki način uvrnut, a time i posebno drag.

Poslije takvog objeda krijepi šetnja morskom obalom. Možda sunce upravo zrači postakopaliptičkim, narandžastim svjetlom, a staklo i beton na fasadama solitera primaju ga kao poslednju milost dana. Svijet je podijeljen na čovjekove linije, oštre ivice postrojenih zgrada, i na obrise koji bi bili iscrtani i da nije čovjeka – beskrajne plaže i more, koje, pred noć već crnoputo, udarima u plićak iz svog mastila rađa bijele krune talasa.

Seksualno ozdravljenje

Uz ovakvo more ne ide ni fado ni francuska šansona, već muzika koju je stvarao Marvin Gej. Njegovo ime je u Dvorani slavnih ritma i bluza. Ovaj Amerikanac je u bjekstvu od finansijskih vlasti i sopstvene zavisnosti od kokaina, početkom osamdesetih dvije godine živio baš u Ostendeu. Tu je stvorio stvar „Sexual Healing”, za koju će dobiti prve Gremije. Nju je na Jutjubu do danas pogledalo 120 miliona ljudi, a neki klinac je duhovito primijetio da je taj song odgovoran za proizvodnju najmanje pola populacije. Da, ljudi koji su bili mladi osamdesetih, voljeli su se uz te stvari. Ali to su radili i njihovi roditelji, ako uzmemo u obzir Gejov rani hit iz 1964 – How Sweet It Is (To Be Loved By You). Uz velike talente prečesto ide velika nesreća. Marvin Gej se vratio u Ameriku, u roditeljski dom. Depresija, zavisnost. Aprila 1984. u svađi ga je ubio otac u porodičnoj kući kod Los Anđelesa – pištoljem koji mu je Marvin Gej poklonio za prethodni Božić.

Komšije sklone alkoholu

U Ostendeu, u kojem sam boravio više puta tokom devedesetih, nije bilo uvijek idilično. Sa britanskog ostrva su ponekad u buljucima stizali alko-turisti, Englezi kojima je bilo jeftinije da plate kartu za trajekt i da se napiju do besvijesti u Belgiji nego da to isto čine u svojim pabovima.

Jednom prilikom su u bar, u kojem sam uživao u crnom pivu, upala trojica Engleza. Vikali su iz sveg glasa. Barmen, uparađen kao na filmu, izašao je iza šanka, prvog je izgurao, drugog za kragnu izveo iz lokala, a trećeg šutnuo u dupe. Otišli su kao pokunjeni dječaci. Onda mi se barmen, vrativši se za šank, obratio na njemačkom: “Da li gospodin želi još jedno pivo”?

Otkako je sredinom devedesetih otvoren Evrotunel ispod La Manša, trajekt je sve manje tražen, pa je napokon i ukinut. Tako da moje sjećanje na raspojasane Engleze u belgijskom baru spada u sjećanja na Bivšu Evropu.

Pročitao sam nedavno da je negdje u gradu podignut spomenik morskom pužu. Nešto, izgleda, ostaje konstanta – ta belgijska uvrnutost koju cijenim više od švajcarskog perfekcionizma.

Pješčane dine i zavičajne trešnje

Tramvajem sam znao poći duž obale. Jednom sam sišao u De Hanu na desetak kilometara sjeverno od Ostendea. Tu je Štefan Cvajg na odmoru dočekao julsku krizu 1914 – uvertiru Velikog rata. Poslije je te dane opisao u melanholičnoj autobiografiji “Jučerašnji svijet”. U istom mjestu je Albert Ajnšatajn u bjekstvu od nacista 1933. proveo šest mjeseci, a potom je ipak otišao dovoljno daleko, preko okeana.

Jednom sam produžio tramvajem do juga belgijske obale i izašao u gradiću De Pane. Tamo možete beskrajnom plažom da prošetate do Francuske. Zapušteni njemački bunkeri iz Drugog svjetskog rata s lijeve strane, a Sjeverno more s desne. Za njega geolozi kažu da je “šelf” – ustvari dio obale potopljen plitkim morem. Evropa na čelu ima ulubljenje u koje je prodrla voda.

Pogled na plažu
Pogled na plažufoto: Commons.wikimedia.org

U De Paneu sam u omiljenom bistrou – Cafe Sumatra – znao popiti belgijsko pivo Mort subite – Iznenadnu smrt. Pri tome bih u sebi nazdravio Crnjanskom. Sve je povezano. Najveća belgijska dina koju mogu da nazrem kroz prozor bistroa i – iz zavičaja trešnje.

Tekst je prenet sa portala Vijesti.

Share