Robert Fisk – Odlazak velikog novinara

16. November 2020.
Prvo pravilo izvještavanja Roberta Fiska bilo je da ode na lice mjesta, da bude svjedok, pa čak i ako je to podrazumijevalo da rizikuje sopstveni život.
800px-Robert_Fisk_at_Al_Jazeera_Forum_2010
Robert Frisk. Foto: Mohamed Nanabhay / CC 2.0

Piše: Lara Marlou

Otkako je Robert Fisk preminuo, riječ „kontroverzan“ ističe se u vijestima i umrlicama.

Ne volim tu riječ, jer implicira da su Robertova izuzetna dostignuća upitna. Ako Robert i jeste bio kontroverzan, to je stoga što je odbijao da se pokori. Tokom gotovo pola vijeka bio je novinar, osvojio je brojne novinarske nagrade i objavio šest knjiga, i nikada nije išao za drugima. Njegovo prosuđivanje bilo je intuitivno, brzo i, prema mom ličnom iskustvu, ispravno bez izuzetaka. Kritika ga nije obeshrabrivala. Nikada se nije vodio mišljenjem većine.

Imala sam čast da u braku sa Robertom Fiskom provedem 12 godina. U periodu od 1988. do 2003. godine, zajedno smo radili na većini glavnih vijesti sa Bliskog istoka i Balkana. Po mom mišljenju, bio je najbolji novinar svoje generacije, jedan od najboljih svih vremena. Niko se nije novinarstvom bavio s više hrabrosti, posvećenosti, odlučnosti i inteligencije od Roberta.

Kada je izvještavao o NATO bombardovanju Srbije iz Beograda tokom 1999. godine, optuživan je da podržava Slobodana Miloševića. Kada se protivio britansko-američkoj invaziji na Irak četiri godine kasnije, njegovi neprijatelji su govorili da je bio marioneta Sadama Huseina. Njegovo izvještavanje o građanskom ratu u Siriji iz 2011. godine ljutilo je one koji su tvrdili da je apologeta Bašara Al-Asada.

Robert nije ni hvalio niti podržavao nijednog od ovih diktatora.

Mnogi su u Evropi i SAD idealizovali sirijske pobunjenike na početku rata. Robert je imao izoštreniji pogled. Ispostavilo se da je bio u pravu kada su se brojni pobunjenici pridružili džihadističkim pokretima.

Robertovo prvo pravilo bilo je da ode na lice mjesta, da bude svjedok, pa čak i ako je to podrazumijevalo rizikovanje sopstvenog života. Prezirao je kliše, novinare koji su iz daljine pokrivali Bliski istok, ponavljajući stavove koje su propagirale vlade i diplomate, izvještavajući o ratovima iz hotelskih soba. Najviše od svega, osuđivao je novinare koji nijesu marili za ljude o kojima su pisali.

Robert je odbijao da bira strane. Znao je da na obje strane svakog građanskog rata postoje i dželati i žrtve. Britanska državna škola, težak odnos s ocem i godine koje je proveo izvještavajući o Sjevernoirskom sukobu, usadile su mu duboko nepovjerenje u autoritet. Nikada nije prihvatao zvaničnu verziju. Instinktivno se svrstavao na stranu potlačenih. Bio je glas ljudi koji se nijesu mogli čuti. To je ono što ga je činilo velikim novinarom.

Dok je još bio dijete, Robert je vidio film „Strani dopisnik“ Alfreda Hičkoka, u kojem se novinar iz SAD u Evropi, neposredno prije Drugog svjetskog rata, upliće u potragu za nacističkim agentima. Govorio je da je zbog ove priče o neustrašivom novinaru koji je pobijedio zlo i osvojio djevojku poželio da bude novinar.

S autoironičnim humorom, Robert je povremeno sam sebe nazivao „ekskluzivni Fisk“*. Tragedije savremenog Bliskog istoka bile su tolike da se, s još crnjim humorom, šalio da je dopisnik iz masovnih grobnica.

Kao mlada novinarka u Parizu, pratila sam Robertovo izvještavanje za „London tajms“, za koje je dobio nagradu, o izraelskoj invaziji na Liban 1982. godine. Upoznali smo se sljedeće godine, kada sam iz Damaska izvještavala za informativni program TV stanice CBS.

Izraelska invazija kulminirala je masakrom najmanje hiljadu Palestinaca koji su u izbjegličkim kampovima Sabra i Šatila izvršili pripadnici hrišćanske milicije u savezništvu s Izraelom. Robert je bio opsjednut ovim prizorom iz svog izvještaja, objavljenog u „Faberovoj knjizi o reportažama“: „Na barikada od betona i blata. Međutim, kako smo se približavali, uočili smo ljudski lakat na površini. Ispostavilo se da je veliki kamen dio ljudskog trupa. Izgledalo je kao da su tijela bila sravnjena sa zemljom, kao što su i jesu. Buldožer – s praznim sjedištem vozača – stajao je, kao krivac, niz ulicu“.

Život s Robertom često je bio naporan i iscrpljujući. Nikada nije bio dosadan. Naša prva tri ljetovanja prekinuta su zbog obaranja iranskog putničkog aviona s američke raketne krstarice „Vinsenes“ 1988. godine, smrti Ajatolaha Homeinija 1989. godine, a invazije Sadama Huseina na Kuvajt 1990. godine.

Kada je oboren let Iran Air 655, pojurili smo u Dubai. Cijelu noć smo se vozili od jedne do druge luke u Zalivu uzaludno se nadajući da ćemo iznajmiti brod za Bandar Abas, gdje je odnijeta olupina aviona i tijela većine od 290 žrtava. Dok smo sljedećeg jutra tumarali kroz predvorje hotela u kojem smo odsjeli, neko je povikao: „Iranci šalju avion s novinarima za Bandar Abas.“

Leševi su bili poređani po podu hladnog objekta skladišta, pored hrpa djelova tijela: ruke i noge s rukama i nogama, organi s organima. Iranci su potom novinare odveli u lokalni hotel na kebab za ručak koji su mnogi od nas odbili. To je bilo prije pojave mobilnih telefona. Nije bilo načina da pošaljemo reportažu.

„Hajde sa mnom“, šapnuo je Robert. Ušunjali smo se sobičak iza recepcije gdje je bila smještena telefonska centrala i operater. Molećivog pogleda, Robert je operateru dao telefonski broj deska „London tajmsa“. Diktirao je veći dio priče za naslovnu stranu, slažući je u svojoj glavi dok je pričao, sve dok neko nije izvukao utikač i prekinuo vezu. Njegovi rivali bili su bijesni.

Te noći, Iranci su avionom prebacili do Dubaija desetine novinara koji su putovali u Bandar Abas. Na kraju naše 48-časovne ekskurzije, većina nas je bila iscrpljena.

Dok su drugi spavali, Robert se provukao kroz vrata kokpita i zauzeo kopilotsko mjesto. Bili smo na prvom letu iranskog aviona koji je ponovio putanju zlosrećnog leta. Pilot mu je, na savršenom engleskom, objasnio kako transponder funkcioniše i zašto američki ratni brod nije bio u mogućnosti da komunicira s civilnim letjelicama.

Amerikanci su se uspaničili, zaključio je pilot. U Dubaiju, Robert je obavio više razgovora koji su podržali tu tezu. Naknadne istrage pokazale su da je u pravu. Međutim, Mardokove novine željele su spekulacije o civilnom avionu na samoubilačkoj misiji.

Prisustvovala sam ljutitom telefonskom razgovoru između Roberta i njegovog urednika za vijesti iz svijeta, što je bio početak kraja njegove dugogodišnje saradnje s „London tajmsom“. Kada je Robert sljedeće godine najavio da odlazi u „London Indipendent“, urednik „London tajmsa“ ga je pozvao u skup restoran u Parizu. „Jednostavno rečeno, ti si Fisk iz „Tajmsa““, rekao je urednik. Robert je bio ljubazan, ali odlučan.

Oni koji kritikuju Izrael, uključujući Roberta, često su nepravedno označavani kao antisemiti. Išao je u Aušvic da bi pokušao da razumije pokolj kojem je svjedočio na Bliskom istoku. Njegovo remek-djelo, knjiga „Žali naciju“, počinje sjećanjem na holokaust. Iznova je ponavljao Arapima: da, holokaust se zaista dogodio. Da, zaista šest miliona.

Kada je mirovni sporazum iz Osla između Izraela i Palestinaca potpisan u septembru 1993. godine, pohitali smo u Jerusalim, gdje smo zajedno ručali s mojim urednicima iz časopisa „Tajm“. Oni su vjerovali su da je počeo mir i bili su ushićeni.

„Da li ste pročitali sitna slova?“, pitao je Robert. Izraelci su angažovali više od 200 advokata koji su radili na sporazumu. Jaser Arafat i Ahmed Kurei bili su sami. „Ovo ne može da funkcioniše“, predvidio je Robert. „Palestinci će biti okrivljeni za to.“ I opet je bio u pravu.

Robert i ja bili smo sa irskim oficirima UNIFIL-a u južnom Libanu kada je izraelska vojska bombardovala sjedište bataljona Fidžija, gdje su stotine šiitskih muslimana, civila, našle utočište tokom izraelskog napada u aprilu 1996. godine. Stigli smo u roku od nekoliko minuta i ugledali neopisiv užas. Nekoliko preživjelih reklo je da su čuli i vidjeli izraelsku bespilonu letjelicu iznad sebe tokom bombardovanja.

Službenik UNIFIL-a, koji nije bio Irac, poslao je Robertu video snimak bespilotne letjelice. Pokazalo se da su Izraelci mogli da posmatraju masakr iz vazduha dok se odvijao. Njegov izvještaj bio je tema naslovne strane.

Robert nikada nije odustajao od priče. Vratio se u Kanu, Liban, a kasnije na mjesto NATO bombardovanja 1999. godine, na Kosovo, kako bi rekonstruisao životne priče poginulih.

Ove sedmice, mi, koji smo voljeli Roberta, pokušavali smo da se smiješimo kroz suze. Njegova draga prijateljica Olivia O’Liri prisustvovala je njegovoj sahrani u ponedeljak. Ispričala mi je ovu anegdotu, koju je njoj ispričao bivši urednik vijesti iz svijeta „London tajmsa“: tokom tzv. „tankerskog rata“ tokom 1980-ih u Persijskom zalivu, Robert se iznervirao kada je izvještaj zbog kojeg je rizikovao život završio pri dnu jedne od unutrašnjih strana novine. „Nemam ništa protiv da umrem za „Tajms““, napisao je u teleksu koji je poslao u London. „Ali, molim vas, može li to da bude na naslovnoj strani?“

Robert je s nestrpljenjem čekao da se vrati u Bejrut u oktobru, ali su ga ubijedili da sačeka dok pandemija ne popusti. Kada je 30. oktobra primljen u bolnicu „Sveti Vinsent“, Robert je tražio svojoj supruzi Nelofer da javi njegovom uredniku da će poslati reportažu sljedeće sedmice.

Robert je često pitao ljude da li vjeruju u zagrobni život. Govorio bi to u šali, da započne razgovor. Ako postoji zagrobni život, obećao je, on će biti prvi novinar koji će odatle poslati reportažu. Očekujem njegov izvještaj, svakog dana.

(The Irish Times)

* U originalu „Scoop Fisk“, igra riječi: „scoop“ znači kašika za sladoled, ali i ekskluzivna informacija. Fisk, po prezimenu preminulog novinara, u novinarskom žargonu ima značenje: nepobitno demantovati, žestoko kritikovati novinarski članak

Robert Fisk (1946-2020) je bio izvještač Indipendenta sa Bliskog istoka. Izvještavao je i sa ratišta u Libanu, Avganistanu, Iranu i Iraku, kao i tokom Zalivskog rata i sukoba na Kosovu i u Bosni i Hercegovini. Dobitnik je mnogobrojnih britanskih i međunarodnih novinarskih nagrada. Bio je poznat po hrabrosti i ali i po tome što je dovodio u pitanje zvanična saopštenja. Pisao je i za Tajms. Fisk je do smrti pisao za Indipendent iz Dablina gdje je i živio. (prim.red)

Članak je prenet sa portala Vijesti.

Share