Dnevnik jednog metuzalema #182: Dan kada je otišao Saki

Piše: Ekrem Dupanović

Šestog oktobra 2010. godine prvi put sam pošao Sakiju (Draganu Sakanu) u Beograd, a da mu nisam ponio bozu i baklavu iz Sarajeva. Tog dana sam se rano ujutro sa Asjom zaputio u Beograd da se posljednji put pozdravimo sa svojim drugom koji je umro u nedjelju, 3. oktobra.

Sjećam se da sam svih pet sati vožnje do Beograda vrtio u glavi film proteklih gotovo 30 godina koliko sam poznavao Sakija i koliko je trajalo naše prijateljstvo. Jedan drugog smo oslovljavali sa „Jarane“. Imao sam privilegiju da sam često bio u njegovom društvu. Pozivao me je na sve velike evente koje je organizovao New Moment. Ideas Campus Piran, BeogrAD festival, interni festival New Momenta „Ohridea“ u Ohridu na kojem su birani radovi koje će agencija slati na festivale, sastanak osnivačkog odbora regionalnog ADC festivala u koji je i mene uključio, dodjela Epica nagrada u Beogradu…. Vedrana i ja smo često za vrijeme boravka u Beogradu bili gosti kod njega i Mace. Družili bismo se do kasno u noć i onda za doručkom nastavljali tamo gdje smo prethodne noći stali. Moj prvi poslijeratni odlazak u Beograd bio je na njegov poziv. Otišao sam 9. maja 2000. godine da proslavim svoj 50ti rođendan.

I ja sam njemu uzvraćao. Nakon mog rođendana u Beogradu 2000. Saki je bio moj gost u Sarajevu. Tada sam mu u Umjetničkoj galeriji BiH organizovao multuimedijalnu izložbu nagrađenih radova New Momenta. Bio je to njegov veliki povratak u rodnu Bosnu (Saki je rođen u Goraždu). Pozivao sam ga na No Limit Sarajevo Advertising Festival na kojem je tri godine bio gost sa sjajnim predavanjima. Naš zadnji susret u Sarajevu bio je 2008. godine kada ga je Međunarodni centar za mir pozvao da bi mu uručili priznanje za doprinos miru i toleranciji u svijetu. Iako su nakon dodjele priznanja domaćini upriličili svečani ručak za sve laureate i visoke goste, Saki mi je šapnuo: „Jarane, vodi me kod Hodžića na ćevape.“ Izvinuli smo se organizatorima zbog ranije dogovorenih Sakijevih obaveza i zapucali na Čaršiju.

Viđali smo se na mnogim regionalnim festivalima i uvijek je htio da ručamo i večeramo zajedno, da se družimo i namaštavamo. Oni koji su ga dobro poznavali znaju da je na takvim druženjima bilo dosta ćutanja, ali i ćutanje sa Sakijem je bila neka vrsta kreativne komunikacije. To bi, otprilike, izgledalo ovako. Razgovaraš sa Sakijem i odjednom vidiš kako otkida filter sa cigarete i počinje da ga mrvi među prstima. Slijedi cjepkanje papirića koji mu se nađe pri ruci. Ako nema papiriće, zamoli konobara da mu donese, a on mu donese i papir i olovku. „Hvala, ne treba mi olovka,“ kazao bi Saki i počinjao cjepkati papir. Tako počinje kreativni proces. U njegovim očima vidiš kako odlazi u samo svoj svijet kreativnog razmišljanja. Nastaje ćutanje. Ćuti on, ćutim i ja jer počinjem u glavi vrtiti nešto svoje. Osjetiš se privilegovanim da se u tvom društvu osjeća opuštenim. Svaka dva-tri minuta se kucnemo s čašama viskija u kažemo jedan drugom: „Živio ti meni Jarane“. I nastavimo ćutati.

Od Sakija sam mnogo naučio o advertisingu i kreativnom razmišljanju. „Jarane, svaka velika ideja prvo mora biti odsanjana, inače nije velika,“ govorio bi i zato je kad pođe na počinak sa sobom nosio blokče i olovku da zapiše ideju kako je do jutra ne bi zaboravio. Nije bio škrt. Ako sam o nekom projektu trebao da se konsultujem sa njim kako bi mi pomogao svojim idejama, odmah bi se latio posla. Nesebično je sa drugima dijelio svoj bezgranični kreativni talent.

Kada je napisao knjigu Pretty Woman, svoju prvu knjigu, pozvao je Vedranu i mene na vikend u Beograd. Odmah po dolasku u ruku mi je tutnuo rukopis knjige da ga pročitam i kažem svoje mišljenje. On je radio u svojoj radnoj sobi, Maca i Vedrana su šetale Beogradom, a ja sam čitao i uživao. Neprocjenjivo.

Nisam ni primijetio kad smo Asja i ja stigli u Beograd. Odmah po ulasku u beogradsko Novo groblje sreli smo Vladu Čeha koji nam je potiho kazao: „Nažalost, prvi put vam moram kazati da niste dobrodošli zbog povoda kojim ste ovdje.“

Kovčeg sa tijelom dragog prijatelja spustili smo u zemlju u trenutku dok je, u 550 kilometara udaljenom Porotorožu, trajala ceremonija svečanog otvaranja Galerije slavnih Golden Drum festivala na kojem je Saki osvojio sve što se osvojiti može. Na mramornom zidu Galerije, među 12 velikana oglašavanja, od tog se dana nalazi i zlatna ploča s imenom – Dragan Sakan. Par mjeseci prije toga znao sam da će u Galeriji biti postavljena ploča sa Sakijevim imenom. Nije to urađeno posthumno. Nije ni Saki planirao da će tog dana biti sahranjen. Poklopilo se. Slučajno? Ništa u životu nije slučajno. Obraćajući se na svečanosti dodjele nagrada Golden Druma, njegov osnivač i predsjednik Jure Apih je kazao: „ Poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji. Dva puta sam ove sedmice vidio suze u očima mnogih. Prvi put se to dogodilo prije šest dana, u nedjelju, kada nas je sustigla vijest da nas je napustio naš dragi prijatelj Dragan Sakan. Te suze su bile još jedan dokaz da smo tim, familija Golden Druma, da se dobro poznajemo i međusobno poštujemo, da imamo svoje junake i prijatelje i da u svijetu nismo sami. Drugi put sam suze ove sedmice vidio prilikom počasne promocije dvanaest plemenitih osoba kada smo njihova imena postavili na mramorni zid Galerije slavnih“.

Kada je došao kraj sahrani, Asja je iz tašne izvadila crnu pašminu i pokrila glavu. Bio je to znak da je vrijeme da nas dvoje na beogradskom groblju proučimo Fatihu i tako se oprostimo od čovjeka kojeg smo neizmjerno voljeli i poštovali, od koga smo mnogo naučili i sa kim smo se družili i sarađivali godinama.

Asja je bila Sakijev partner u agenciji New Moment Sarajevo. Pola godine me je Saki nagovarao da utičem na nju da prihvati njegovu ponudu. Imala je neke druge planove u životu, ali je na kraju prihvatila. Saki mi je stalno govorio kako je Asja jedna od rijetkih osoba kod koje podjednako dobro funkcionišu i lijeva i desna strana mozga. Znao je to kao psiholog. A i Asja je studirala psihologiju. Rekao bi: „Još ću nju i Žarka naučiti poslu i zatvaram radnju Jarane.“ Kada je kupio novu Alfu pozvao je Asju da ide sa njim u Cannes i da ga vozi. Po povratku mi je kazala da je u putu završila još jedan fakultet.

Dragan Sakan je osvojio stotine nagrada na festivalima širom svijeta. Ali njegov (i Macin) najveći rezultat su sinovi Žarko i Lazar. Iskreno, nisam vjerovao da će New Moment preživjeti Sakijevu smrt. Ali ne samo da je preživio nego je jači nego ikad. Žarko, Lazar, Sašo i Neša (direktor u Bugarskoj) su ubrzo nakon Sakijevog odlaska pronašli pobjedničku formulu u međusobnim odnosima tako da je New Moment nastavio da cvjeta.

Žarko i Lazar su ostvarili dva najveća Sakijeva sna. Sanjao je kanskog lava. U jednom intervjuu za Media Marketing, Sašo Pešev, partner i direktor New Moment New Ideas Company Skoplje mi je kazao: „Svake godine smo Saki i ja sjedili na stepenicama Palea i on bi kazao: Sašo, jedne godine ćemo se i mi penjati ovim stepenicama da uđemo u dvoranu i primimo Zlatnog lava.“ Te godine, kada sam imao taj intervju sa Sašom, New Moment je počeo sa stvaranjem svoje menažerije kanskih lavova u kojoj za sada imaju osam lavova svih boja. Žaki, Laki i cijela ekipa znaju kako se to radi. Druga velika neostvarena Sakijeva želja bila je gradnja nove zgrade New Momenta u Hilandarskoj ulici na temeljima postojeće. I ta mu se želja ostvaruje. Stara kuća je srušena, iskopani su novi temelji na kojima niče zgrada koja je već proprimila obrise finalnog izgleda.

Prije deset mjeseci sam na sastanku u Beogradu predložio Žarku i Lazaru da uradimo dugometražni dokumentarni film o Sakiju. Složili su se. Dogovorili smo se da bi najbolje rješenje za scenario i režiju bio Boris Miljković Bota, reditelj koji je bio vrlo blizak Sakijev saradnik i prijatelj. Bota je uradio scenario. Film će se zvati „Čovek koji je iscepkao vreme“. Neće ova korona vječno pa ćemo nastaviti rad na filmu.

Sarajevo, 5. oktobra 2020

Članak je prenet sa portala Media Marketing.