ZADNJA RUKA: Baretić je napisao rijetko zabavnu i duhovitu knjigu

Izvor: Lupiga.

Od omiljenog „Osmog povjerenika“ (2003.) Baretić je pomno gradio svoj osebujni stil pisanja, koji bi se mogao opisati kao stvarnosna proza s otklonom. „Osmi povjerenik“ tako u realističnu priču ubacuje elemente idealnog i pri tome se poigrava jezikom, što je stvorilo „dobitnu kombinaciju“. No, drugi Baretićevi romani – „Pričaj mi o njoj“ (2005.) i „Hotel Grand“ (2008.) nisu je uspjeli ponoviti. U „Zadnjoj ruci“ autor stvara nešto posve drugačije – roman pun fantastike, čija se problematika bavi odnosom fikcije i stvarnosti. Sve počinje sasvim „prozaično“: sredovječni pisac Zvonko Fidl proživljava kako osobnu krizu izazvanu razvodom, preseljenjem u drugi stan i gubitkom posla, tako i stvaralačku – pisanjem mu naprosto ne ide.

Dok ga mejlovi tajanstvene Mantovilke neprestano potiču da piše, i sam je svjestan da mu o pisanju ovisi egzistencija, što čitavu situaciju samo pogoršava. Pravi zaplet počinje neočekivano: Zvonko počinje susretati likove iz vlastitih priča, koji uporno zahtijevaju da ih izvuče iz statusa quo u kojem ih je ostavio u djelima. Oni, naime, žele dalje živjeti, a to mogu jedino ako Fidl ponovno počne o njima pisati. Njih ima ukupno 237, a tu je još i kreativna blokada …

Ideja „osamostaljivanja“ likova od književnih djela u kojima su nastali nije nova u književnosti. Proslavio ju je modernist Luigi Pirandello sa dramom „Šest likova traži autora“, a suvremena se postmoderna književnost redovno više bavi odnosom književnosti i realiteta nego „čistom stvarnošću“. Ipak, taj je odnos znatno je složeniji nego se to na prvi pogled čini. Jasno da književnost nije stvarnost: Emu Bovary sigurno nećemo susresti u šetnji Maksimirom. No, ako je književnost oštro odijeljena od realiteta, kako je onda možemo razumjeti? Zašto je onda čitamo, i zašto ona uopće postoji? Ako je roman čista fikcija, zašto je protiv tvorca gospođe Bovary, Gustavea Flauberta, zbog tog djela vođena sudska parnica? Flaubertov slučaj samo ukazuje na složeno međudjelovanje književnosti i stvarnosti.

„Zadnja ruka“ s jedne strane tematizira taj međuodnos, a s druge zamagljuje strogu granicu fikcije i realiteta. Stjepan Gaćina, prvi lik iz Zvonkove zbirke priča „Sedmo prokletstvo“, objašnjava svom tvorcu kako su oni uspjeli pronaći „prolaz“, te se zahvaljujući tome mogu javljati i u stvarnosti, iako ih samo pisac može vidjeti, a i on tek onda kada se nalazi u situacijama u kojima mu je ugodno. Upravo je to taktika kojom se likovi služe: pokvariti piscu svako uživanje kako bi ga se natjeralo da udovolji njihovim zahtjevima. No, kako je moguće da likovi imaju slobodnu volju kao „pravi ljudi“? S obzirom da je Zvonko inspiraciju za priče pronašao u stvarnim ljudima te ih pretvorio u svoje likove, tijekom zapleta se dešava obrnut proces – likovi doista žele živjeti kao stvarni ljudi, što onda uključuje i slobodu izbora. To je u romanu opisano vrlo duhovito, kao recimo u situaciji kada Zvonko počinje ljubavnu vezu s poznanicom iz kafića, Lidijom. Lidija je poslužila kao „original“ za lik Marte iz jedne Zvonkove priče. Problem nastaje kada pisac ne zna koja od njih dvije stoji pred njim. To stvara ontološku zbrku širokih razmjera: pisac više nije siguran što se doista dešava, a što je dio neke njegove priče.

Zamisao „prolaza“ koji povezuje „pravu stvarnost“ i „pravu književnost“ nije u Baretićevom romanu samo postmodernistički pripovjedni „štos“, nego je i osnov neobične, zanimljive i intrigantne fabule. Iako je problem o kojem se radi vrlo ozbiljan, „Zadnja ruka“ nije nikakav „teški“ filozofski roman, nego djelo koje uspijeva o vrlo složenom problemu govoriti vrlo čitko, razigrano i s mnogo humora. Uspješno izvedeno spajanje „težine“ teme i „lakoće“ čitanja – sam je Baretić točno opisao da se roman čita kao „protočni bojler“ – jedna je od glavnih kvaliteta „Zadnje ruke“.

Ta je „lakoća“ usko povezana s gotovo „šašavim“ zapletom: uvrijeđeni likovi pozivaju svog autora na red što ih ostavio u nemogućim položajima. No, u romanu se javlja i jedna posve stvarnosna priča, usko isprepletena s onom fantastičnom. Paralelno s epizodama u kojima se Zvonku javljaju njegovi likovi pripovijeda se što se sa piščevim „stvarnim“ životom dalje dešava. Suočen s besparicom, on dobiva „nemoralnu ponudu“: da bude PR sumnjivog bogatog povratnika koji gradi velebno igralište za golf u Lici. Iako je plaća sjajna, Zvonko bi morao pisati što se od njega traži, čime bi izdao i sve svoje književne i sve moralne nazore.

Tako je u roman uvedena problematika suvremene hrvatske svakidašnjice. Kako je Zvonko pisac i novinar, to omogućuje duhoviti prikaz neveselog stanja u kojem živimo, a koje karakteriziraju srozavanje novinarske etike, opća pretvorbe svih koji znaju pisati u public relations te nemogućnost književnog stvaranja u takvoj klimi. Ne iznenađuje stoga da Zvonka uglađeni gospodin s kojim treba surađivati neodoljivo podsjeća na vraga Wolanda iz Bulgakovljeva „Majstora i Margarite“. Sumorna stvarnost okružuje sumorno stanje u Zvonkovoj glavi; svojevrsna moralna propast društva usko je vezana uz osobno piščevo propadanje. A događaji u koje biva upleten dobivaju elemente krimića kada bogati povratnik odleti u zrak. Tada Zvonko mora donijeti i konačnu odluku: što sa svojim napasnim likovima i što s vlastitim životom.

Rasplet te neobične mješavine krimića, fantastike, ljubića i „ozbiljne književnosti“ djeluje šokantno, pa u neku ruku i razočaravajuće. Iako se može činiti da autor nije znao kako razriješiti zamršenu mrežu priče koju je satkao, činjenica je da se baš takav kraj suptilno nagovještava od samog početka.

A u početku je glavni Zvonkov problem „jeziva dosada“. Stvarnost u kojoj živi nije samo sumorna, ona je nadasve dosadna. Sve postaje zanimljivo kada se jave likovi iz priča. Književnost uspijeva učiniti život životnim, a u „Zadnjoj ruci“ je to provedeno realizacijom metafore: priče doslovno oživljavaju.

„Zadnja ruka“ je rijetko zabavna i duhovita knjiga, i to ne samo na razini likova i događaja o kojima govori. Izniman je i stil pisanja. Roman je naime napisan na inventivnoj upotrebi i kombinaciji raznih dijalekata, od splitskog do zagrebačkog kajkavskog. Stilski ovaj roman doista pruža ono što se često naziva „užitak u tekstu“. Duhovitost je prisutna i na razini jezika – što je inače karakteristično za poeziju – a čini se da je upravo takva sjajna upotreba stila ono mjesto koje omogućuje „prolaz“ Zvonkovim likovima. S obzirom da su oni zapravo samo riječi, poigravanje jezikom ono je mjesto na kojem se susreću pisac Zvonko i njegovi likovi. A to je onda i mjesto susreta sa čitateljem, kojem će novi Baretićev roman zasigurno iznimno svidjeti.

Članak je prenet sa portala Lupiga.