BORIS DEŽULOVIĆ: Unuci, oprostite nam!

Piše: Boris Dežulović, Lupiga

Imam milijun dobrih primjera za tu tvrdnju. Evo samo jednog.

– Ne shvaćam. To je to? – zbunjeno će u toj bliskoj budućnosti jedan od naših unuka u uglednom njujorškom odvjetničkom uredu gledati primitivni neki kompjuterski monitor s početka dvadeset prvog stoljeća.

– Da. To je ostavština vašeg djeda. Vi ste, kako i sami znate, bili njegov najdraži unuk – objasnit će stari odvjetnik zbunjenom mladiću, svečano pokazujući stari ekran s ispisanom jednom kratkom rečenicom. – Kao mudar čovjek, investirao je novac u vrijedne stvari, a kao predani djed, ovo je ostavio vama.

– Ovaj stari kompjuter? – sumnjičavo će onda nasljednik.

– Zapravo, ne kompjuter. Ostavio vam je ovo na ekranu – uzvrpoljit će se malo odvjetnik.

– Ne razumijem. Ovaj tekst? „Just setting up my twttr“? – slovkat će unuk rečenicu s ekrana. – Što je to, neka šifra?

– Ne. Vidite, mladiću – uzdahnut će odvjetnik – to je povijesni prvi tweet. Prvi tweet ikad postavljen. S njim je sve počelo. S njim je počeo Twitter.

– Twitter? – ponovit će će mladić. – Što je to Twitter?

– Prije pedeset pet godina – započet će stari – 21. marta 2006. godine u 21 sat i 50 minuta Amerikanac Jack Dorsey postavio je tu rečenicu na društvenu mrežu koju je osmislio, i koja je uskoro postala globalno poznata kompanija vrijedna dvadesetak milijardi ondašnjih dolara. Milijarde ljudi diljem svijeta koristili su tu mrežu, pa je u martu 2021., na petnaestu godišnjicu Twittera, Dorsey svoj historijski prvi tweet prodao na aukciji kao takozvani NFT, Non-fungible token, digitalni certifikat kojim se u ono vrijeme dokazivalo da je riječ o originalu. Prvi tweet prodan je tada nekom bogatašu iz Silicijske doline, od kojega ga je kasnije otkupio vaš djed.

– I dalje ne shvaćam. Što, sada samo ja imam pravo na tu rečenicu? Samo je ja smijem, štajaznam, napisati ili izgovoriti?

– Ne, naravno. Ona je opće dobro. Vi samo imate njen, hm, original. Non-fungible token.

– Pokušavam vas pratiti – neće se stati čuditi mladić. – Koliko onda taj twitt uopće može vrijediti?

– Tweet. Pa, na onoj aukciji prodan je za pet milijuna dolara, a vaš djed otkupio ju je za stotinu milijuna. U današnjem novcu to bi bilo otprilike milijardu. Dolar više, dolar manje.

– Milijardu?!?! – glasno će vrisnuti mladić, pa se osvrnuti i nastaviti tiše. – Milijardu dolara? Vi se šalite? Milijardu dolara za jednu krnju rečenicu? Toliko sada vrijedi?

– Pa dobro… ne baš. Prošlo je četrdeset godina, bojim se da danas vrijedi nešto manje. Zapravo, mnogo manje. Da se ne lažemo, danas u stvari ne vrijedi ništa. Odavno više ne postoje ni Twitter ni tradicionalni kompjuteri. Ali vrijednost ove rečenice je historijska – pokušat će odvjetnik malo oraspoložiti mladića. – To je kao prvi telefonski poziv u povijesti, kao da posjedujete slavnu rečenicu „Mr. Watson, come here, I want to see you“, prvu koju je 10. marta 1876. izumitelj Alexander Graham Bell izgovorio preko telefona.

– Telefona? – blijedo će ga gledati mladac. – Što je sad telefon?

Tako će, eto, izgledati naša bliska budućnost. I sva je sreća što je nećemo doživjeti, da se ne sramotimo pred unucima tumačeći im kako smo onomad dvadesetih godina za goleme novce kupovali NFT, non-fungible tokene, kriptografski generirane certifikate o autentičnosti digitalne baštine. Poput prvog tweeta, dvadesetak dakle slova koji se upravo ovih dana prodaju na internetskoj aukciji, i čija je trenutačna cijena, za vašu informaciju, dva i pol milijuna dolara.

NFT je posljednji krik visokodruštvene mode, ono što su nekadašnjim tajkunima bile Picassove i Cezanneove slike. Američka tvrtka Injective Protocol, na primjer, nekidan je kupila rad čuvenog gerilskog umjetnika Banksyja sasvim prikladno nazvan „Moroni“, plativši stotinu hiljada dolara samo da bi ga spalila pred kamerama, pa video-zapis spaljivanja slike stavila na tržište non-fugible tokena, višestruko vrjedniji od same spaljene slike!

Mladac koji će naslijediti prvi tweet, kako vidite, još će i dobro proći: pored digitalnih umjetnina ili muzičkih albuma, kao kriptografski tokeni danas se osim spaljenih slika za desetke i stotine hiljada dolara prodaju čak i video-klipovi NBA-zakucavanja i kretenski TikTok izazovi i internetski gifovi s mačkama. Reperica Azealia Banks, recimo, nekom je promućurnom investitoru za sedamnaest hiljada dolara uvalila NF token – audio zapisa seksa sa svojim zaručnikom! Ne, shvaćate, kućni porno video, već digitalni tonski zapis. A kupac je sad izvjesio cijenu od dvjesto šezdeset milijuna dolara!

Zamislite tek jad tog nesretnika, koji će od svog besramno bogatog djeda jednom naslijediti digitalni tonski zapis stenjanja i podvriskivanja neke nepoznate reperice s početka stoljeća. Što god značilo to „reperica“.

– Vi se, naravno, šalite? – zaigrat će njegov očajnički smiješak. – Tonski zapis seksa?

– Da, ali originalni digitalni zapis – umorno će na to stari odvjetnik iz onog njujorškog ureda. – Svi ga mogu čuti, svi ga mogu i imati, ali samo se vi možete pohvaliti da imate original.

– Pohvaliti?! – odgovorit će šokirani mladić, i u tu će njegovu nevjericu stati sve po čemu će budućnost čovječanstva pamtiti najgluplju od svih svojih deset hiljada generacija.

Jasno, pod uvjetom da te budućnosti – kakvi smo idioti – uopće bude.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.