Vrijeme koje ima nas

Važnije od zbrajanja i postignuća bilo mi je to što me je taj naš razgovor sjetio na rečenicu koju bi tu i tamo čula od zatvorenika/ica s kojima radim: “nisam imao/la vremena”. I prije sam znala da mi ne lažu kada to kažu, ali tek sam u izolaciji shvatila i zašto. Kada si zatvoren i odsječen zaista nemaš vremena, vrijeme ima tebe. U malom džepu. Evo kako te tamo spremi.

Zatvorenice, uzet ću za primjer žene iz Kaznionice u Požegi, imaju vrlo strukturiran dan. Ustaju se rano, imaju prozivku, doručak, zatim odlaze na posao, ručaju, rade do 16 sati, poslije pohađaju ovaj ili onaj program ili grupu, večeraju i svjetla se gase prije 23 sata. Svaki njihov dan, izuzev blagdana kada se održavaju priredbe, izgleda sasvim isto (to nam je svima u ovim trenutcima dobro poznato), a kad ti je svaki dan isti onda se dani i tjedni slijepe u jednu gvalju vremena u kojoj ne znaš više koji je dan u tjednu bio kad si zadnji put išla u dućan.

Više puta su nam rekle da im naš književni klub mijenja sve, da im je naš dolazak makro sat, orijentir u protoku tjedana, eksces kojeg očekuješ, ali uvijek donese nešto novo, u njihovom slučaju novu knjigu (mi takvih lijepih ekscesa trenutno nemamo, imamo uglavnom samo strašne da se po njima orijentiramo). Repetitivnost i predvidljivost koju zatvorenice žive dolazi i u kombinaciji s tim da obitavaju u višekrevetnim sobama (gdjegod ih je u jednoj čak 12) s ljudima koje ne poznaju i koji su im možda grozni, ali od njih ne mogu otići.

Istovremeno su sasvim izolirane od svih koje vole i svega svoga (nemaju ni osobnih predmeta) i, naravno, stalno razmišljaju o svojoj djeci, muževima, roditeljima, prijateljima, o domu, o tome kako će možda sve to izgubiti kad izađu ili možda već jesu. Potrebna je ogromna količina napora da čovjek nađe načina da u takvoj situaciji isprati kuda idu dani, da se nosi sa stresom koji stvaraju drugi oko njega i da provari vlastite osjećaje o svijetu izvan ta četiri zida.

Kad se sve to uzme u obzir, žene iz Kaznionice u Požegi zaista nemaju vremena ni za što drugo, ponekad ni za to da do kraja pročitaju knjigu koju su htjele, ali svejedno dođu na književni klub, kažu “nisam imala vremena” (što je, tek sad mi je to sasvim jasno, šifra za: nije mi bilo dobro) jer im dobro čini sjediti u krugu s drugima koji su im dragi, slušati i govoriti naglas. Ne moram ni spominjati koliko bi bilo kome od nas to sad značilo.

Svi mi sada živimo nešto slično i posljedično nemamo vremena. Ljudi koji imaju djecu sada su roditelji, učitelji i društvo vlastitoj djeci, što je užasan teret za obje strane. Svi koji rade žale se da u ovim uvjetima rade značajno dulje nego inače, da nikako ne mogu uspostaviti kontrolu nad svojim vremenom i zadacima, što je sasvim očekivano jer, prvo, nemamo uvjete za rad. Rijetko tko od nas živi u stambenom prostoru u kojem ima radnu sobu, a da to nije soba u koju ulijeću djeca, psi, mačke, kuha se, dere se jede se, gleda se online nastava ili film i suši odjeća.

Sve i da imamo tu famoznu sobu i dalje smo kod sebe doma pa nam dolaze dostave namirnica, poštari, centrifuga – u konačnici shvaćamo da je dom prostor života, a ne ured. U svemu tome postoji još jedna važna komponenta, a to je da ne možemo radu zatvoriti vrata, nedostaje nam taj simbolički trenutak dolaska i odlaska s posla, mijenjanja okoliša koji našem mozgu signalizira da se može opustiti pa tako stalno radimo, a ništa ne završavamo ili barem imamo taj osjećaj.

Čak i kada izuzmemo ove distrakcije mnogi se i dalje ne mogu fokusirati. Tko se usudi o tome progovoriti, govori ispod glasa i s nekim sramom kako da je počinio neki teški propust. Nefokusiranost nije karakterna mana, već simptom. Simptom činjenice da ovo nije retreat ni godišnji odmor, ovo je pandemija i dva potresa pa tisuću malih pa još jedan taman kad si mislio da je gotovo i naš mozak je sve samo ne lijen, dapače, on je preopterećen procesuiranjem ovih događaja i misli koje mislimo “naglas” i onih koje se ni ne usudimo pomisliti.

Mozak nam se upravo sada bavi varenjem najgolijeg egzistencijalnog straha od nevidljivog, koji je čak gori i od straha od Boga jer se, učili su nas, s bogom može pregovarati, njemu možemo ponuditi bolju verziju sebe i on će nas poštedjeti i zaštititi. S prirodnim silama poput potresa nema trampe, sve što se događa događa se nasumice i izvan je naše kontrole. Upravo je to ono najteže za procesuirati – nema veće neizvjesnosti od te da stojiš s nogama čvrsto na zemlji i osjećaš kako te ona želi sa sebe zbaciti.

Za kraj su tu misli koje “nemamo”, misli koje potiskujemo jer ne možemo verbalizirati strah za svoje zdravlje, za zdravlje i život svojih starih roditelja, za tetu koja ima dijabetes, za prijateljicu koja je imala rak, za baku u staračkom domu; strah od brojeva na presici stožera, od naziva staračkog doma koji će izgovoriti, od jedinica intenzivne njege u kojima nema posjeta, od nepreglednog niza talijanskih pogreba bez ljudi.

Ne samo da naš mozak sav ovaj goli užas procesuira cijelo vrijeme, on nam i omogućavaju da o tome ne mislimo svaki trenutak svakog dana dok je istovremeno u stanju maksimalne pripravnosti za bijeg od potresa ili zaštitu od virusa. Ako zamislimo taj naš mozak kao ljudsko biće i da nam ono sve ovo ispriča, bismo li tog čovjeka ili ženu silili da pročita knjigu, nauči strani jezik ili istrči maraton u dnevnoj sobi? Zašto onda silimo sebe kad postoje drugi načini na koje se možemo i trebamo pobrinuti za sebe i druge? Možda je i bolje da ne pročitam Bjegune do kraja, možda je to najveća usluga koju mogu napraviti toj knjizi. Što ja sada mogu razumjeti o putovanju kada mi ga je trenutno teško i zamisliti?