Drago Pilsel – Razoružanje je moralna dužnost. Zapamtimo to

Autor: Drago Pilsel

Dana 5. ožujka obilježava se drugi Međunarodni dan jačanja svijesti o razoružanju i zabrani širenja oružja. ”Koliko se sredstava uzalud troši na vojne izdatke koji, zbog trenutne situacije, nažalost, nastavljaju rasti! Iskreno se nadam da međunarodna zajednica razumije da je razoružanje prije svega dužnost, razoružanje je moralna dužnost. Zapamtimo to. A to zahtijeva hrabrost od strane svih članova velike svjetske obitelji da se prijeđe s ravnoteže straha na ravnotežu povjerenja”, kazao je papa Franjo u nedjelju 3. ožujka nakon molitve Angelusa u Vatikanu.

Poručio je to nakon još jednog apela za postizanje mira u Gazi i u Ukrajini: ”Svaki dan u svom srcu, s bolom, nosim patnju stanovništva u Palestini i Izraelu, zbog neprijateljstava koja su u tijeku. Tisuće mrtvih, ranjenih, raseljenih, ogromna razaranja nanose bol, i to sa strašnim posljedicama po male i bespomoćne, čija je budućnost ugrožena. Pitam se: misli li doista netko da se tako gradi bolji svijet, misli li se doista tako postići mir? Dosta, molim vas! Svi kažimo: dosta, molim vas! Zaustavite se!

Potičem nastavak pregovora za trenutni prekid vatre u Gazi i cijeloj toj regiji, da se taoce odmah pusti na slobodu i vrati njihovim najmilijima koji ih sa zebnjom očekuju, te da se civilnom stanovništvu osigura siguran pristup potrebnoj i hitnoj humanitarnoj pomoći. I, molim vas, ne zaboravimo napaćenu Ukrajinu, gdje svaki dan mnogi umiru. Toliko je boli tamo!”

Ove Papine riječi me podsjećaju na licemjerstvo političara. Imam potrebu dovesti u korelaciju Papine i riječi političara pa se pitati: gdje je zaista tu papa Franjo, gdje je diplomacija u realnom svijetu? Razumije li on, doista geopolitiku?

Povod kolumne je, rekosmo, Međunarodni dan jačanja svijesti o razoružanju i zabrani širenja oružja. Svaki potpisani ugovor i nova obećanja o prodaji sve ubojitijeg oružja predstavlja novo svjedočanstvo da u EU ne planiraju primorati Ukrajinu na pregovore već planiraju natjerati Ukrajinu da potroši što više oružja i vojnika, kaže bivši diplomat Bosne i Hercegovine Slobodan Šoja, naš kolumnist (Vidi ovdje).

Petog veljače 2024. godine šef europske diplomacije Josep Borrell u Varšavi zatražio je od 27 zemalja članica EU-a da ”privremeno zaustave sav izvoz oružja prema bilo kojoj zemlji i preusmjere ga prema Ukrajini”. Zahtijeva od svih europskih vlada da u tom smislu donesu političke odluke.

Od milijun prošle godine obećanih granata, sve zemlje EU-a uspjele su skupiti ”samo” 330 tisuća. Inače, ove granate kalibra 155 mm trenutno se proizvode samo u 11 zemalja EU-a. Među njima je i Hrvatska.

Nisu ove militantne priče nastale u Borrellovoj glavi. On je samo izvršilac instrukcija grupe ljudi koji su procijenili i odlučili da se uništavanje Ukrajine ne smije prekidati. Stoga treba masovno proizvoditi oružje koje će se odmah koristiti. Vrlo je to isplativa rabota: drugi ginu, a novac s neba slijeće li slijeće.

Što tu uopće može učiniti dobri papa Franjo?! Kakav cinizam, kakva bezočnost! Šoja kaže da je ovo kao da se Ukrajincima poručuje: Samo ginite, vi bezvrijedni ljudi, ginite još godinu dana bez oružja, a kad ga dobijete ginut ćete masovno i herojski! Znamo da je cijena koju ćete platiti visoka, ali vaša žrtva nama donosi profit!

Sljedećeg dana, 14. veljače 2024. godine, Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO pakta, pozdravio je ”povećanje bez presedana troškova za obranu u europskim NATO članicama” i ushićen (!) dodao da će u ovoj godini biti investirano u naoružanje 600 milijardi dolara više.

Čemu se možemo nadati u svijetu koji je pun ožiljaka od rata i nasilja? I dalje gledamo strašne slike koje dopiru do nas iz napaćene Ukrajine, a prečesto se ne sjećamo drugih zaboravljenih sukoba, drugih žarišta nasilja, mnogih dijelova Trećeg svjetskog rata (u nastavcima, kako ga naziva Franjo) koji nažalost proživljavamo.

Da bismo istinski rekli ne ratu i nasilju, nije dovoljno samo utišati oružje i zaustaviti agresore. Potrebno je iskorijeniti korijene ratova i nasilja, a to su ogorčenost, zavist i pohlepa. Autograf se ističe i po tomu što odlučuje dati prostor i glas mirotvorcima. Treba imati hrabrosti razoružati srca, demilitarizirati ih, ukloniti otrov i ogorčenost.

Moramo također imati hrabrosti reći ne ponovnom naoružavanju kojemu nažalost svjedočimo jer pravi mir ne može proizići iz straha. Potrebno je ono što je prije šezdeset godina sveti Ivan XXIII., u svojoj enciklici Pacem in Terris (”Mir na zemlji”, 11. travnja 1963.), nazvao cjelovitim razoružanjem: kriterij odsutnosti rata koji se temelji na ravnomjernom naoružanju, mora biti zamijenjen načelom da se istinski mir može graditi samo uz uzajamno povjerenje.

Shvaćam da nekima ove riječi mogu zvučati utopistički, posebice u ovo vrijeme. Ali to nije utopija, to je zdravi realizam: samo zaustavljanjem utrke u naoružanju, koja oduzima resurse za borbu protiv gladi, žeđi i osiguranje medicinske skrbi za one koji ju nemaju, možemo spriječiti samouništenje našeg čovječanstva.

Hrvatsko katoličko sveučilište održalo je 26. siječnja 2024. okrugli stol o miru i na njemu je apostolski nuncij u RH Giorgio Lingua izrekao svoja razmišljanja o miru polazeći od misli pape Franje. Posuđujem neke misli nuncija.

Isus nas izaziva da se bacimo u društvo vukova ”kao jaganjci”, odnosno nenaoružani, u stavu slabosti. On ima drugu metodu, drukčiju logiku u uspostavljanju mira. To je prava ludost, mogli bismo pomisliti, ali samo takva logika može uzdrmati sigurnost i omogućiti da se pokaže kako se istina, pravda i, stoga, pravedni mir mogu temeljiti samo na snazi razuma, a ne na moći oružja.

Zapravo, ne pobjeđuje uvijek onaj koji je u pravu. Čak i onaj koji je slabiji i može biti poražen, može biti u pravu. Stoga, onaj koji pobjeđuje, mogao bi također biti u krivu!

Rečenica ”šaljem vas kao janjce među vukove” pokazuje Isusovo neizmjerno povjerenje u ljudski razum i samim time u sposobnost dijaloga.

Onaj koji upotrebljava silu kako bi se nametnuo, ne želi ni čuti za dijalog, možda tek nakon što je porazio protivnika. No to je lažni dijalog jer je uvjetovan. Nema mjesta istini ako nedostaje sloboda.

Evanđeoski mir koji zahtijeva mnogo radnika plod je dijaloga. Svijet, suprotno tome, traga za mirom koji se temelji na ravnoteži oružja, odnosno nasilju, na potpunom preziru slobode jer se opredjeljuje za nametanje volje jačega.

Takav mir ne može opstati. Prije ili kasnije poraženi će potražiti način da se osvete.

Što nam je dakle činiti? Neće li takav mir uvijek biti krhak?

Pogledajmo tri sredstva koja predlaže papa Franjo: 1. molitva, 2. pregovori, 3. razoružavanje.

Molitva je, još i prije dijaloga, pravo oružje za rješavanje konflikata jer se po molitvi postiže razumijevanje Više volje, a ne samo jedne strane. Ako se u dijalogu još može i pasti u napast da manipuliramo drugim, u molitvi postoji samo želja da se prihvati volja Onoga koji, budući da je Otac sviju, nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu (Dj 10,34-35).

Pregovarači kao svjedoci. Žetva je velika, ali radnika je malo. Pogledajte koliko se ratova vodi, a gdje su mirotvorci? Gdje su oni koji samo snagom razuma (oslanjajući se očito na međunarodno pravo) pokušavaju pokazati gdje je pravda?

Unatoč hvalevrijednim naporima međunarodnih organizacija, konvencija, ugovora i međunarodnih sudova da spriječe ili sankcioniraju rješavanje sukoba upotrebom sile, nažalost, prečesto se pribjegava ratu. Da bi se postigao ili održao mir snagom razuma, potrebni su nepristrani pregovarači.

Pregovarač ne napada, blag je, ne očekuje da će biti odmah shvaćen, strpljivo radi i, iznad svega, nastoji razumjeti. On je janje koje ne dopušta da ga prestraši agresivni vuk, njegovi tenkovi koji napreduju ili njegovi lansirani projektili.

Mirovni pregovarač gleda Isusa ”krotka i ponizna srca”. Nadahnjuju ga najbolji primjeri nenasilnih leadera koji su ispisali slavne stranice ”alternativne” povijesti. Primjer su mu Mahatma Gandhi, Martin Luther King, mladić s trga Tiananmen, časna sestra koja je na koljenima zaustavila vojsku u Myanmaru.

Mirotvorac je papa Franjo kada mimo svakog protokola kuca na vrata ruskog veleposlanstva u Rimu ili se uz vidljivu patnju saginje poljubiti noge sudanskim vođama, nakon što ih je ”kao brat” zamolio da ”ostanu u miru”.

Razoružanje. Papa Franjo u golemoj dostupnosti oružja prepoznaje uzrok tolikog neljudskog nasilja i stoga nas poziva da slijedimo učinkovitu politiku razoružanja. ”Ratovi se mogu nastaviti zahvaljujući enormnoj dostupnosti oružja. Potrebno je voditi politiku razoružanja jer je iluzorno misliti da naoružanje ima vrijednost odvraćanja. Naprotiv, upravo je suprotno: dostupnost oružja potiče njegovu upotrebu i povećava njegovu proizvodnju. Oružje stvara nepovjerenje i preusmjerava sredstva. Koliko bi života moglo biti spašeno sredstvima koja su trenutno namijenjena naoružanju? Ne bi li bilo bolje uložiti ih u istinsku globalnu sigurnost?” (govor diplomatskom koru akreditiran pri Svetoj Stolici, 8. siječnja 2024.)

I zatim daje konkretan prijedlog, uvjeren da se uzrok mnogih ratova nalazi u društvenim problemima: ”Izazovi našega vremena nadilaze granice, kako to pokazuju razne krize – prehrambena, ambijentalna, ekonomska i zdravstvena – koje su obilježile početak stoljeća. Ovdje ponavljam svoj prijedlog da se osnuje Svjetski fond za konačno uklanjanje gladi i promicanje održivog razvoja cijelog planeta”.

Razoružanje nije samo smanjenje naoružanja, razoružanje počinje u srcu ili, možemo reći, riječima koje izražavaju ono što je u srcu. Grupi njemačkih novinara papa Franjo je rekao: ”Koliko li se sukoba danas, umjesto da se gase dijalogom, potiče upravo lažnim vijestima ili huškačkim izjavama u medijima! Stoga je još važnije da vi, čvrsti u svojim kršćanskim korijenima i svakodnevno življenoj vjeri, ‘demilitarizirani’ u srcu Evanđeljem, podržite razoružanje jezika” (4. siječnja 2023., govor izaslanstvu Društva katoličkih novinara Njemačke).

Bilo bi tu još puno drugih poticaja za razmišljanje u mislima papa Franje o miru, ali želimo zaključiti značajnim citatom iz enciklike Fratelli tutti: ”Svaki rat ostavlja naš svijet gorim nego što je bio prije. Rat je neuspjeh politike i čovječanstva, sramotna predaja, poraz pred silama zla. Ne zadržavajmo se na teoretskim raspravama, već uđimo u doticaj s ranama, dotaknimo ranjeno tijelo žrtava” (FT 261).

Upravo ta blizina patnji nevinih može promijeniti naš mentalitet i učiniti nas mirotvorcima, hrabrim janjcima među vukovima.

Hvala nunciju, hvala Papi.

Članak je prenet sa portala Autograf.