Drago Pilsel – Hristos se rodi i da pravoslavni Srbi zagrle sve žrtve

Autor: Drago Pilsel

Grešku sam pokušao ispraviti kada smo poruku prenosili na našem portalu u rubrici Abrahamova djeca, odnosno na našem drugom portalu Ekumena, ali nedostatak ostaje jer ja ili neki drugi naš suradnik ne možemo, ne smijemo dodati poruci srpskih vladika ono što bi sami trebali napisati, ali još ne uspijevaju.

Naime, kaj: u vrlo značajnom dijelu poruke stoji i ovo (citiram in extenso jer je važno): ”A šta vidimo danas, u svetu i kod nas? Da li detinjstvo i decu vole ljudi, odrasli, ali otpali od Boga, kada bez griže savesti ubijaju desetine hiljada dece? Nije važno čija su to deca, palestinska, arapska ili jevrejska, ruska ili ukrajinska, ili neka druga, među njima i srpska deca; samim tim što su deca, ona pripadaju Gospodu, Životodavcu i Promislitelju, ali i svima nama, vaseljenskoj porodici zvanoj čovečanstvo.

Ko je imao pravo da, na pitanje o nekih pola miliona dece koju je NATO-vojska pobila u Iraku, odgovori da se to, uprkos surovosti, isplatilo? Ko je dao pravo Hamasu da jevrejsku decu otima i drži kao taoce (i ovo je propust jer je Hamas i djecu, štaviše bebe ubio, op. D. P.), a ko izraelskoj vojsci da za nepuna dva meseca pobije nekih osam hiljada nevine palestinske dece, skoro polovinu od svih ubijenih? Ko je imao pravo da osudi na smrt dvanaest srpskih beba, pre više od četvrt veka u Banjaluci, sve u ime mirotvornih sankcija? Ko je imao pravo da ubije devojčicu Aleksandru Zec i celu njenu porodicu u Zagrebu, malu Milicu Rakić u Batajnici, srpsku decu u Goraždevcu kod Peći?

Ako nastavimo da nabrajamo žrtve dečje Golgote, od Dahaua i Aušvica, Jastrebarskog i Jasenovca, do današnjih stratišta širom sveta, ova božićna poruka, draga deco naša duhovna, pretvoriće se u beskrajnu tužbalicu. Treba dodati i zlokobnu činjenicu da su odrasli uspeli da stvore društvo u kojem je sve više i dece nasilnika, dece zločinaca. Primerâ je mnogo, – u Americi, u Evropi i drugde, – ali, nažalost, i usred Beograda: škola ‘Vladislav Ribnikar’ dovoljno o tome govori…”.

Dakle, greška. Nije točno, nije istina da su ubijeni Aleksandra Zec i ”cela njena porodica”. Merčepovci su ubili najprije oca, Mihajla, ispred kuće na Trešnjevci, a zatim majku Mariju i Aleksandru kod nekadašnjeg planinarskog doma Adolfovac na obroncima Medvednice ponad Zagreba, o čemu naša javnost, pogotovo čitatelji moje kolumne, sve znaju.

Naša javnost, a zna to i javnost u Srbiji, upoznata je s činjenicom da su Aleksandrina sestra Gordana i brat Dušan preživjeli tu kobnu noć jer su ostali nepronađeni ili neprimijećeni u kući, da su ih zaštitili susjedi, da je rodbina uskočila, da su odvedeni u BiH (odakle je Mihajlo bio porijeklom), naime, da su živi.

Naša javnost isto tako i javnost u Srbiji zna, jer smo mnogo o tome pisali, da je zahvaljujući nastojanjima odvjetnika Ante Nobila, Vlada Jadranke Kosor na neki način obeštetila preživjele članove obitelj Zec, Gordanu i Dušana: Dakle, naša javnost zna da je 29. travnja 2004. Vlada na zatvorenoj sjednici odlučila isplatiti jednokratnu novčanu pomoć članovima obitelji Zec, u iznosu od 1,5 milijuna kuna. ”Taj se novac dodjeljuje kao pomoć za dosadašnje troškove života, jer je dvoje maloljetne djece ostalo bez hranitelja i ikakvih sredstava za život. Novčana pomoć Vlade namijenjena je i za stvaranje preduvjeta za njihov samostalan život”, priopćila je Vlada.

Htjedoh reći: ovi prosti fakti bi trebali biti poznati dužnosnicima i osobama koji rade u patrijaršiji u Beogradu, to jest onima koji su pomogli patrijarhu Porfiriju u sastavljanju božićne poruke, ako je baš njemu ovo promaklo. Elem, nije to tako grozna greška, ali se nije smjela dogoditi. Ako je intencija poslanice bila govoriti o teškoj sudbini djece u svijetu valjalo je poštivati život Gordane i Dušana Zeca jer svakako je bila realna mogućnost da ubojice i njih nađu i smaknu kao što su pobili i Aleksandru.

Nije to ono zbog čega se u stvari javljam ovom kolumnom, mene više zanima kada će arhijereji Srpske Pravoslavne Crkve u cijelosti moći sagledati unatrag i prihvatiti odgovornost za zločine koji su počinili pravoslavni Srbi. Nije da toga nema. Više je puta patrijarh Porfirije o tome progovorio i ja sam uvijek to u mojim kolumnama znao istaknuti.

Tako i sada ističem citat iz govora Milorada Pupovca održanog na pravoslavni Badnjak na prijemu Srpskog narodnog vijeća kada je podcrtao dva važna govora: apostolskog nuncija Giorgija Lingue nedavno u Vukovaru i samog patrijarha u propovijedi prilikom posvećenja pravoslavnog hrama sv. Nikole u Vukovaru 16. studenoga 2022. godine u kojoj je između ostalog rekao: ”Palim neprestano voštanicu svoga srca za stradale u Glini, Jadovnu, Gruborima, Varivodama, Paulinu Dvoru, Voćinu i Metku i jednako tako palim sveću u svom srcu za postradale ovde, na Ovčari, u Škabrnji, Lovasu, Širokoj Kuli, Baćinu i Sotinu”.

Dakle, ima, govori se i o žrtvama za koje su Srbi odgovorni. I govori se pokajnički. To patrijarhu Porfiriju treba priznati. I ne samo njemu. Episkopu pakračko-slavonskom Jovanu treba priznati, i drugima.

Ipak, smatram, nedostaje u važnim prilikama kao što je navedena božićna poruka prvaka SPC-a, spomen na mnoge važne žrtve, pa ako se govori o djeci, onda bi bilo nužno navesti, na primjer, one ubijene u Sarajevu. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu oglasio se povodom istraživanja zločina nad djecom Sarajeva tijekom opsade 1992.-1995. Institut je u svibnju 2022. godine opsežnim priopćenjem obrazložio kako se došlo do broja od 1.601 ubijenog djeteta.

Mogli su episkopi spomenuti i djecu ubijenu u našem Domovinskom ratu. Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je smrtno stradalo 402 djece, a Slavonski Brod odabran je često za domaćina susreta kada se pamti tu ubijenu djecu jer je u njemu živote izgubilo 28 dječaka i djevojčica. Ili su mogli spomenuti djecu i mlade ubijene u Tuzli. Tuzlanska kapija je spomenik za 71 ubijenu mladu osobu 25. svibnja 1995. godine.

Hoću reći da nedostaje gesta u kojoj će arhijereji SPC-a zagrliti svu djecu i požaliti za djecu koju su pobili Srbi, bili pravoslavni ili ne.

Nedavno sam još jednom učinio takvu gestu u tekstu napisanom za beogradski Nedeljnik odnosno za portal Velike priče. Mislim da je korektno donijeti odlomak tog teksta kakav bi mogao, možda i trebao, jednom, slično, napisati netko u patrijaršiji:

”Pošteno je kazati da su gotovo na isti način, izvan borbenog djelovanja, praktično na kućnom pragu, pripadnici srpskih snaga ubili najmanje dvadesetero djece, zajedno s njihovim roditeljima: obitelj Šajnović (dječaka Renata – rođ. 1984. ubili su zajedno s roditeljima Stankom i Marijom 2. oktobra 1991. u selu Bodegraj kraj Okučana); članove obitelji Nikšić (djecu Ivicu – rođ. 1974. i Vericu rođ. – 1978. ubili su zajedno s ostalim mještanima 13. oktobra 1991. u Širokoj Kuli); članove obitelji Šmit (dječaka Zorana – rođ. 1981. ubili su zajedno s djedom Ivanom i bakom Zdravkom Šmit 15. oktobra 1991. u Pakračkim Vinogradima); obitelj Kozbašić (djecu Tamaru – rođ. 1978. i Alena – rođ. 1982. ubili su zajedno s roditeljima Milanom i Gordanom, 4./5. novembra 1991. u Petrinji); članove obitelji Kovačić (dječaka Josipa – rođ. 1980. ubili su zajedno s majkom Ankom 8. novembra 1991. u Čakovcima); obitelj Jurić (djecu Daria – rođ 1987. i Tomislava – rođ. 1989. ubili su zajedno s majkom Verom i još 12 mještana 15. novembra 1991. u selu Kostrići, a nekoliko dana nakon toga ubili su i njihova oca Zlatka); članove obitelji Fabac (djecu Željku – rođ. 1977. i Nikolinu – rođ. 1981. ubili su 11. decembra 1991. u selu Gornje Jame kod Gline); obitelj Čengić (djecu Gorana – rođ. 1987. i Slobodana – rođ. 1981. ubili su zajedno s roditeljima Dragom i Nevenkom 18. januara 1992. u Erveniku); članove obitelji Štefančić (djevojčicu Martinu – rođ. 1987. ubili su zajedno s njezinom bakom Bernardicom 21. marta 1992. u Vukovaru); obitelj Pakšec (djecu Damira – rođ. 1980. i Daria – 1976. ubili su zajedno s roditeljima Stjepanom i Anom 9. aprila 1992. u Vukovaru); obitelj Grgić (djecu Anamariju – rođ. 1988. i Ivana – rođ. 1979. ubili su zajedno s roditeljima Stjepanom i Tomislavom 19. marta 1993. u rubnom dijelu Novske).

Nema puno riječi ni o članovima obitelji Matijević (Franjo – rođ. 1975. i roditelji Jozo i Ana ubijeni su 19. aprila 1992. kod Iloka) i obitelji Baković (Ante – rođ. 1984. i Marija – rođ. 1982. te otac Momir ubijeni su 23. oktobra 1992. na cesti Vrana – Pakoštane), koje su pripadnici srpskih snaga ubili izvan naselja u kojima su živjeli.

Istine radi, kad već nabrajam ubijene obitelji, treba spomenuti i da su osim ubijene Aleksandre Zec (rođ. 1979.) i njezinih roditelja Mihajla i Marije (ubijeni 7. decembra 1991. u Zagrebu), pripadnici hrvatskih snaga iz neposredne blizine, na kućnom pragu, ubili još petero djece i članova njihovih srpskih obitelji: Milenu (rođ. 1976.) i Marka (rođ. 1979.) Olujića, zajedno s roditeljima Radomirom i Anicom (ubijeni 17/18. februara 1992. u Cerni); Dejana (rođ. 1978.) i Nenada (rođ. 1982.) Radosavljevića, zajedno s roditeljima Radetom i Jovankom (ubijeni 25. februara 1992. u Daruvaru); te Danijelu Roknić (1977.), zajedno s ocem Markom (ubijeni 5. oktobra 1991. u kući na crti bojišnice u Turnju kod Karlovca).

Složit ćemo se da je manipulacija žrtvama sramotan čin osobito kada je riječ o ubijenoj djeci. Za svako normalno društvo smrt svakog djeteta je tragedija. Ubojstvo nevinoga čovjeka, a posebice djeteta, odvratan je zločin i u ratu i u miru i zaslužuje svaku osudu. Osim toga, spominjati žrtve samo jedne strane i pritom optuživački upirati prstom u nju, dok se istovremeno prešućuju žrtve zločina druge strane kao i bol nanijeta obitelji ubijenih, dovodi do pitanja našu ljudskost. Svjesni da su u razdoblju rata u Hrvatskoj ubijena mnoga djeca i mnoge obitelji, dobronamjerni ljudi nikada neće isticati smrt samo jednog djeteta ili samo jedne obitelji.

Moramo se podsjetiti da su za rata i na području Srbije, gdje nije bilo rata, ubijane i cijele obitelji samo zato što su hrvatske nacionalnosti: poput obitelji Oskomić i Matijević iz Kukujevaca, ili imamo primjer obitelji Abjanović iz Morovića (dva brata), koji su u nepoznato odvedeni u službenom vozilu JNA u pratnji uniformiranih osoba 1991. i od tada im se gubi svaki trag. Nažalost, kada je riječ o obitelji Matijević iz Kukujevaca, među ubijenim članovima te obitelji je i maloljetno dijete Franjo Matijević. Tijela Franje Matijevića i njegovih roditelja ekshumirana su 30. aprila 1998. godine iz masovne grobnice u selu Mohovo u blizini Iloka u Hrvatskoj, oko 35 kilometara od Kukujevaca. Maloljetni Franjo pronađen je s rukama vezanim žicom na leđima. Prilikom identifikacije je utvrđeno da je ubijen iz lovačke puške, i to iz neposredne blizine.

Nameće se pitanje zar život Franje Matijevića koji je završio etnički motiviranom nasilnom smrću, nema vrijednosti kako u srpskoj i hrvatskoj javnosti, medijima, ali i među političarima? Ima li pravde za njega u očima mjerodavnih institucija, predstavnika vlasti Republike Srbije i Republike Hrvatske? Prema dosadašnjim potezima, nažalost, nema. U Republici Srbiji, ni nakon tridesetak godina od tih ubojstava, nema nigdje nikakvog spomen-obilježja za zločine počinjene nad Hrvatima u Vojvodini tijekom 1990-ih, a kamoli da se po njima nazove neka ulica ili trg u mjestima gdje su ubijeni.”

Zaključio sam da ploča Aleksandri, Mariji i Mihajlu Zec u Zagrebu, postavljena od gradske vlasti i gradonačelnika Tomislava Tomaševića (Aleksandra je prije nekoliko godina dobila i kazališnu predstavu u režiji Olivera Frljića) traži i da se osigura prostora u javnosti žrtvama među vojvođanskim Hrvatima iz tog razdoblja, da se krivci sankcioniraju, da se svi nestali pronađu, da pravda napokon bude zadovoljena, jer obitelji nestalih i ubijenih to zaslužuju, to im je slaba, ali jedina utjeha koja im preostaje u odnosu na gubitak i tragediju koju su doživjeli.

Sve ovo što sam ovdje izložio ne zasjenjuje vrlo važnu božićnu poruku vodstva Srpske Pravoslavne Crkve. Dobronamjerni čitatelji će shvatiti na što aludiram, za što se zalažem. Zato navodim riječi patrijarha Porfirija.

Preporučujem, naime, čitanje besede kazane u Novom Sadu 4. kolovoza 2022. na parastosu za žrtve ”Oluje” i nakon nje. Tamo stoji i ovo: ”U Srbiji ne pitamo: kako se ti krstiš ili kako se Bogu moliš? U Beogradu, u Novom Sadu, u Nišu, ne pitamo koje su ti vere ili narodnosti otac i majka. Takvu Srbiju volimo i za nju se molimo da takva bude i ostane, da uvek u njoj ima mesta i dobrote za sve, za svaku dušu, za svako ime. Uostalom, Bog ne pravi razliku među imenima. Svaki čovek je Bogu jednako vredan…”.

Kao i patrijarh Porfirije i ja, naravno, ne želim održati čas historije, već preuzimam onaj dio moralne odgovornosti koji, na primjer, pripada onima koji su protjerali Hrvate u ime vlasti Mile Martića, onaj dio odgovornosti koji je teret zbog toga što je u protjerivanje i uništavanje imovine, Hrvate, tada obilježila muka zbog mnogih preostalih ubojstava koja su se događala pred nosom pripadnika plavih kaciga, ali i onaj dio moralne odgovornosti, pogotovo taj, zbog krvave osvete od strane naših Hrvata tijekom i nakon ”Oluje”.

”Svi”, citiram Porfirija iz jednog prethodnog parastosa u Zagrebu, ”pripadamo jedinstvenom ljudskom rodu, a opet i suviše često jedni na druge ustajemo, i to ne samo kada pripadamo drugim narodima i drugim verama”.

Eto, rekao bih, dapače, uvjeren sam da su ove riječi patrijarha Porfirija evanđeoske i da su u dosluhu s porukom kardinala Franje Kuharića i hrvatskih biskupa od 1. svibnja 1995. (povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata). Ponovit ću ih:

”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Dakle, ponavljam se i ponavljat ću se, jer moramo naučiti da je najvažnije žaliti žrtve ”tuđe” zajednice, a tražiti, priznati krivnju u ”vlastitoj”.

Srpska, Hristova, Božja Crkva, smatram i ovime završavam, dužna je iznjedriti dokument o pokajanju, slično onomu koju su objavili njemački biskupi 75. godina nakon užasa nacista i ne čekati da to najprije učine hrvatski biskupi u odnosu na užase ustaša i hrvatskih katolika, pak naša javnost zna, naši čitatelji dobro znaju da godinama apeliram na ovdašnje katoličke biskupe da se i tomu posvete.

Svima želim mira i zdravlja.

Vaistinu, Hristos se rodi! Zbog nas se rodi!

Članak je prenet sa portala Autograf.