Damir Karakaš: “Zbog Gogolja sam u šumi izgubio kravu i dobio od oca ozbiljne batine”

Piše: Ante Tomić, Jutarnj.hr

Damir Karakaš serijom će crteža, portreta književnica i književnica, ispričati kako se kao čitatelj i kao pisac formirao. Osim što piše, manje je poznato da Karakaš i crta. Izložba će biti postavljena u izlogu zagrebačke knjižnice Bogdana Ogrizovića 20. veljače. Riječ je o četrdeset crteža četrdeset Karakašu važnih autora.

Izložba je na neki način i uvod u autorov novi roman “Potop” koji će OceanMore objaviti u ožujku. “U tom se romanu bavim umjetničkim interesima protagonista u sferi književnosti, ali i slikarstva, a na ovoj su izložbi crteži pisaca koji su za mene bili formativno jako bitni. Puno je tu sjajnih književnica i književnika koji su i pomalo zaboravljeni, a možda će izložba nekoga potaknuti da ih se ponovno sjeti, pročita, otkrije, kao što su Remizov, Arcibašev, Andrej Bjeli, Nathalie Sarraute, naravno ima i onih poznatih poput Herte Müller, Cvetajeve, Ahmatove, Nušića, Simone De Beauvoir, Witolda Gombrowicza, Brune Šulca, Ivane Brlić Mažuranić, Anđelke Martić…”

Crtao ih je, kazuje, “jer ih volim, jer mi nešto znače, ali i da ih ponovno predstavim iz jednog drukčijeg kuta, ne samo kroz crtež iz neke moje vizure, nego i kroz neku vrstu teksta, asocijacije, komentara koji se nalazi ispod crteža. Profesor Frano Dulibić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta došao je na sjajnu ideju da probam na neki način tekstualno komunicirati sa svim tim piscima, pa mi je to bio i izazov. Pitao sam se što za mene znači neki pisac, što me za njega veže, koja mi je prva misao kad čujem za njega ili što biste nekome u jednoj rečenici rekli o njemu.” Što mu, primjerice, znači Gogolj? “… Zbog njega sam u šumi izgubio kravu i dobio od oca ozbiljne batine. Kad sam kao dječak čuvao u planinama stoku, uzeo sam jednu Gogoljevu knjigu, upalio vatru i čitao, čitanje me toliko obuzelo da je već pao mrak. Dok sam ja čitao, krava je odlutala. Moj otac i seljaci krenuli su me tražiti, još je počela i kiša, našli su me, ali nije bilo krave. Srećom, na kraju je ipak pronađena.”

Spominje i asocijacije vezane uz Miodraga Bulatovića čiju kolonjsku vodu i danas čuva. “U njegovom sam selu u sjeveroistočnoj Crnoj Gori bio nedavno. Prve tri knjige su mu sjajne, volio sam ga čitati. Njegova kći Barbara, redateljica, živi u Ljubljani i jednom sam ju, dok smo razgovarali, zamolio da mi za uspomenu dade nešto od njezina starog, bilo šta, može komadičak olovke. Rekla je: ‘Mogu ti dati njegovu kolonjsku vodu.‘” (smijeh)

Danilo Kiš? “Danilo Kiš je možda i najveći koji je ovuda kročio, a baš je u vrijeme kad sam radio oko izložbe, nažalost, umro neponovljivi književni kritičar Dario Grgić. Sjetio sam se kako mi je Dario jednom ispričao da je imao čast upoznati Kiša, pružiti mu ruku, i kaže: ‘Da vidiš kako je Danilo strašno veliku ruku imao!‘”

Kad crta portrete, od čega počinje, što to u nečijoj fizičkoj pojavnosti uhvati njegovu pažnju? “Kako sam šest godina živio u Parizu, tamo sam svašta o crtanju vidio i naučio, nešto sam i ja malo crtao, ali uglavnom sam svirao harmoniku, jer crtanje u Parizu je komplicirano. Kod biblioteke Georges Pompidou sve se unaprijed zna, prvi red su Indijci, pa Pakistanci, Kinezi… zna se tko gdje stoji, što posjetitelji ne kuže, čuva se pozicija još od Oktobarske revolucije, i onda ako si peti ešalon, dok do tebe dođu turisti, sve se to razrijedi, slabo zaradiš. Na Montmartreu crtaju Srbi i Crnogorci, stojećke, barem je tada tako bilo, i ako se umiješaš, dobiješ šaku iza leđa u glavu. Ali, jedan stari karikaturist mi je objasnio neke fore, primjerice o tome kako turisti vole da im crtaš velike oči. A ovdje pokušavam ući u karakter osobe, uhvatiti taj neki trenutak, recimo, Kafku sam nacrtao u dva poteza, ali sam ih izvodio oko tridesetak puta dok nisam došao do onoga za što sam smatrao da od toga, za mene, nema dalje.”

Crtati je Karakaš počeo kao dijete. Crtao je puno. Što mu je to u ona doba značilo? “Pisao sam, crtao i svirao harmoniku. S obzirom na to da nitko nije znao crtati, a svi su ili nešto svirali ili pisali, kao dijete malo sam se više uhvatio tog crtanja, slikanja, mislio sam, eto crtanje je ipak najposebnije jer to nitko ne zna. Radio sam i kipove od drveta

Sjećam se kako su moje prve izložbe slika, tempere na staklu od razbijenih prozora, bile u šljiviku, vezao sam ih za špagu i za šljive, pa je izgledalo kao da su šljive rodile slike. Moji nisu voljeli to crtanje, možda su mislili da bih mogao postati umjetnik, a znate kako je to na selu, umjetnici su u svom svijetu, figuriraju kao luđaci. Djed je govorio: ‘Što bezveze trošiš olovku! Olovka je za pisanje!‘, a otac je, da me nekako iskoristi, tu moju sklonost crtanju, pronalazio poslove poput onih da farbam žljebove ili ograde. Problem je bio što moji crteži i slike nisu bili baš lijepi pa su ih se ljudi pomalo i bojali. Kako nisam odustajao, a tamo je po selima prolazio neki tip koji je za dobar novac crtao one portrete po groblju, moj se otac nadao da bih možda mogao imati takvu karijeru. Kasnije sam, u srednjoj školi počeo objavljivati karikature i crteže u najprestižnijim jugoslavenskim novinama, u Ježu, Vjesniku.”

Često, kaže, urednici nisu vjerovali da je on to nacrtao. “Dobio sam i neke nagrade, drugu nagradu Grada Zagreba, odmah iza Ota Reisingera, pa specijalnu nagradu u Italiji, još neke nagrade, a radovi su mi objavljivani u časopisima među poznatim svjetskim karikaturistima, čak sam jednom objavljivan i u Kubi. Kao klinca koji crta, voljeli su me i podržavali velikani hrvatske karikature Mladen Bašić i Fedor Kritovac. Bašić je govorio: ‘Ovaj mali Karakaš crta kak onaj Trumbetaš.‘ Dao sam već tada i neke intervjue, a to je bilo vrijeme kad se nije lako moglo u novine, malo mi je i slava udarila u glavu, nosio sam po džepovima te novine pa se na tulumima hvalio curama.”

Spominje anegdotu s Otom Reisingerom koji mu je jednom poklonio crtež.

“Upao sam u neki tramvaj, tamo je bio gospon Oto, svjetski karikaturist, trebao je odnijeti u Vjesnik neki novi rad, a čekala ga je njegova ekipa s kojom se redovito nalazio i družio u hotelu Dubrovnik. Vozimo se tako i on meni kaže: ‘Evo ti, mali, ovaj crtež. Ne da mi se silazit kod Vjesnika iz tramvaja, idem ja do svoje ekipe.‘ Tako samo dobio crtež koji i danas čuvam.”

Rano su ga upoznali urednici u grafičkim redakcijama, kaže često se vrtio po tim mjestima donoseći svoje crteže.

“Bili su to, primjerice, Zvonimir Gavranović Gaga, Ševčik, Drago Marović, Rudi Stipković koji mi je jednom poklonio svoju knjigu i u posveti napisao ‘svom prijatelju‘, kako sam samo bio ponosan. A bio je strašan majstor, kako je samo pogađao ljude.”

Crtanje mu je, kazuje, pomagalo i dok je radio kao novinar crne kronike.

“Rekli su mi jednom da napravim razgovor s kraljem lažnih diploma na Balkanu, nekim Ljubom. Htio je dati intervju, ali nije se htio fotografirati, a novine neće intervju bez fotografije. Pristao sam. Dok sam s njim razgovarao, tajno sam ga nacrtao, pravi portret. Kad je to objavljeno u novinama, bio je šokiran, pa sam skoro zbog crtanja i najebao.”

Povjesničar umjetnosti dr. Frano Dulibić, dok pripremaju izložbu, ističe Karakaševe višestruke talente.

“Manje je poznato da pisac Karakaš ima izvrstan likovni dar. Njegovi crteži su poput studija karaktera tih pisaca s nekad manjom, nekad većom dozom karikaturalnosti. Ti crteži ne nose samo fizičke portrete književnika već pričaju i o karakteru pisca kroz neko djelo koje je poznato Karakašu, tako da ih Karakaš zapravo na taj način interpretira.

Njegova je linija je vrlo sigurna. Makar nije likovno školovan, ima vrlo jasnu liniju, zna što hoće kad primi papir i olovku u ruke, i na duhovit način pogađa bit, daje neku svoju interpretaciju.

Karakaš se služi i tim malo karikaturalnim, duhovitim elementima, nekad praktički u dvije, tri linije napravi portret, nekad je to malo složeniji crtež, sve ovisi o Karakaševu odnosu prema autoru kojega crta, o izgledu tog autora, čitav je niz faktora koji utječu na konačan crtež.”

Dulibić dalje kazuje: “Napraviti izložbu u izlogu je sjajna stvar jer će ti crteži, zajedno s imenima autora i jednom rečenicom, ponekad tek dvije-tri Karakaševe riječi koje su njegova asocijacija vezana uz tu autoricu ili autora biti poticaj da se ponovo posuđuju knjige tih autora, da ih se iznova čita, neki će ih možda kao čitatelji otkriti prvi put ili će im se ponovo vratiti. To je izložba na kojoj pisac koji čita te autore pokazuje da su mu važni i dijeli to iskustvo s publikom kroz likovnost ne bi li publiku ponovo vratio književnosti, djelima tih autora. Tu ima sigurno nekolicina pisaca koje ili nismo čitali ili nismo nikada vidjeli kako izgledaju ili smo zaboravili kako su izgledali.

Tako da su ti crteži i nekakav poziv na upoznavanje, poveznica između lika i djela. A nije lako uspostaviti odnos između lika i djela.​ Karakaševo otkrivanje drugih pisaca će ujedno bit i novi oblik otkrivanja samog Karakaša.”

Damir Karakaš spominje da je izlagao već kao srednjoškolac.

“Imao sam radove na jednoj skupnoj izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt, a imao sam i jednu izložbu u poljoprivrednom školskom centru u Dubravi, s piscem i akademskim slikarom Radom Jarkom. Izlagao sam i u Booksi, potom na festivalu književnosti u Bolu na Braču.

To na Braču napravio sam na način koji mi je najdraži – ljudi dođu na izložbu i na početku nema ništa, ja radove napravim na licu mjesta, crtam te ljude koji su došli na

Izložbu, pa ih onda postavljam i lijepim uokolo. Jedna od najluđih izložbi bila je u ratu, to je bio sam početak rata u Lici, teško vrijeme, mi smo bili u šumi kao neki desperadosi, u poluuniformama, loše naoružani, stalno sa svih strana napadani, i jednom završimo u nekoj pilani, među nekim daskama, ležali smo nas dvadesetak, odmarali se, ugledao sam neki komad ugljena i te daske pa počeo crtati suborce i tamo na licu mjesta napravio izložbu. Borci su se silno smijali. Ne sjećam se kad smo se prije toga smijali, jer ljudi su ginuli, tada smo imali male šanse za preživjeti. To mi je možda i najdraža izložba.”

Za ovu nadolazeću izložbu imao je, kaže, ponude iz više galerija, na koncu se odlučio za knjižnicu, jer mu je to bliskije, vezano uz književnost.

“Osim toga, neću se gurati među ozbiljne likovnjake, ipak sam ja pisac. Na jednoj strani knjižnice bit će istaknute i knjige pisaca s mojih crteža. Moji će crteži stajati u izlogu knjižnice, a kroz izlog će se vidjeti i knjige. Bilo je nekih termina u kasnijim mjesecima, gdje bi izložba bila duže, ali ja sam zaključio da je deset dana dovoljno, i neka bude sada, pa tko vidi, vidi. I da na kraju kažem, ima i nekih pisaca koji su mi važni, ali koji nisu ‘upali‘, nisam bio zadovoljan crtežima.”

Takav je slučaj, spominje, s Tolstojem. Da na izložbi ima njegov portret, kaže, uz crtež bi napisao da je on “jedini normalni genij na svijetu. Ali, imam Dostojevskog, za kojeg, pak, Émil Cioran kaže, a to sam i napisao ispod njegova portreta, da je to najbolji pisac na svijetu, pisac s ogromnim nedostacima i sjajem svetosti.”

Članak je prenet sa portala Jutarnji.hr.