Razmišljanje o nestalom bratu: Kako se to voli domovina?

Autor: Drago Pilsel

Taj inače meni posebno emotivan i intenzivan doživljaj, kada idemo tamo, biva ove godine ”reduciran” na odlazak do naše obiteljske grobnice na Mirogoju, kojoj smo, kada smo je lani obnovili, dodali ploču s imenima naših nestalih: Marko Pavlinec, mamin djed, (Prvi svjetski rat, 1915.?), Karl Pavlinec, mamin stric, po njemu sam dobio građansko ime Carlos (Zagreb, ne znamo gdje ga je OZNA bacila, kolovoz 1945.) i moj brat Branko (more kod otoka Šipana, 23. listopada 1991.).

Na put nismo mogli krenuti jer su Claudia i mama bolesne. Mama će, valjda, izdržati otići do Mirogoja.

O tim danima u sebi mrmljam o patriotizmu. Sjetio sam se u kakvom sam raspoloženju u ovo doba do spomenika mome bratu i ostalim nestalim suborcima išao s majkom posljednji put pa mi se vraćaju riječi svećenika don Ivana Čotića, koji je kazao: ”Neka mi majke oproste, ali rekao bih da je ljubav prema domovini veća nego ona prema majkama. Poginuti za domovinu je najveća žrtva i najveći čin koji čovjek koji je tek otišao u rat može učiniti.”

Zanimljivo je ovo pitanje, osobito za teologa: Koga valja voljeti više, majku ili domovinu? Mogu li se te ljubavi ili privrženosti uopće uspoređivati?

Mislim da imam pravo govoriti o tomu jer sam sin, jer imam domovinu i jer sam u konkretnom kontekstu propovijedi don Ivana Čotića involviran kao bivši pripadnik 4. brigade (kojoj je on tada posvetio misu, naime, njenim poginulima) i kao brat jednog od petorice nestalih branitelja kod Šipana te naše nekad važne postrojbe.

Nadam se da će ovo razmišljanje nekome biti od koristi, a ne samo meni.

U katoličkoj teologiji (ne samo u njoj, jer je tako i kod pravoslavaca) ljubav prema domovini izvodi se iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, drugim riječi­ma, u domovinsku se ljubav sažimlje bogoljublje i čovjekoljublje.

Tu nalazimo najsuvremeniji stav prema narodu i domovini koji je izložio papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici ”Laborem exercens” (14. 9. 1981.). Narod ne može biti drugo nego zajednica osoba u vremenu i prostoru, zajednica koja nosi, umnaža i dalje predaje baštinu stvaralačke ljubavi mnogih naraštaja.

Riječ je, dakle, o interpersonalnim relacijama, međusobnim odnosima. Ti odnosi čine nacionalno zajedništvo. Međusobni odnosi, baš onakvi kakvi čine unutrašnje razlike i unutrašnje jedinstvo jedinoga Boga u Presve­tom Trojstvu, bit su svake ljudske zajednice, posebno obitelji, na­roda i Crkve.

Interpersonalne relacije nipošto nisu neka tanahna paučina sastavljena možda od osjećaja, misli i mašte, nego su naj­stvarnija i najvrjednija stvarnost. Riječ je upravo o čovještvu koje se u konkretnoj ljudskoj zajednici živi na sasvim određen način.

To ”određeni način” naši teolozi konkretiziraju i kažu ”hrvatski način”. A što bi to moglo biti? Odgovora ima mnogo. Evo jednoga. Misao bi tu mogla krenuti k poslovičnom Radićevu čovjekoljublju, njegovu čovještvu, humanosti koju je sam Radić volio isticati kao osebujnu oznaku hrvatstva. Stjepan Radić se više puta tako izrazio da biti Hrvat znači biti čovjek na hrvatski način.

Što je to, pak, patriotizam, kako se voli domovina na hrvatski način? Na ispravan način. I, što je ispravno?

I o patriotizmu ima se puno za kazati, ali meni se pod HDZ-ovcima nameće ovaj govor: Hrvatska bi trebala razviti novu paradigmu patriotizma – ta paradigma mora uključivati sve hrvatske građane, bez obzira na njihovo političko, vjersko ili etničko zaleđe.

Hrvati se, znači, ne dijele po ”krvnoj slici”, nego po pripadanju zajedničkoj domovini. To je, složit ćete se, krupna stvar jer znam mnoge dobronamjerne rodoljube (djed po majci Erih Pavlinec je bio takav) koji su se 1941. bili okupili u ustaškom pokretu, a taj je pokret u svojim načelima već imao zapisano da sva prava u državi pripadaju samo čistokrvnim Hrvatima što je bilo polazište strašne zablude i još strašnijih zločina!

I to je, tvrdim, velika greška Alojzija Stepinca koji će 1938. savjetovati papu Pija XI. u pitanjima rasizma za potrebu nikad objavljene enciklike o jedinstvu ljudskog roda (”Humani generis unitas” je bila napisana i prevedena, ali je Pijo XI. umro par dana prije promocije dokumenta, a Pijo XII. ga je zaključao i nije želio objaviti), ali će 1941. nekritički uletjeti, kao kokoš bez glave, u ustašku nacionalističku i rasističku priču o hrvatstvu.

Elem, treba znati da istinsko hrvatstvo nije u podrijetlu, nego u pripadnosti.

Hvalimo se najhrvatskijim starim političarem dr. Antom Starčevićem, uglavnom prešućujući da mu je majka pravoslavnog, odnosno srpskog podrijetla.

Znali smo da bez romana Augusta Šenoe ne bismo ni poznavali hrvatsku povijest, a eskiviramo činjenicu da u tom ”najvećem Hrvatu” nije bilo ni ”kapi hrvatske krvi”, da mu je otac Čeh, a majka Austrijanka.

Jedva se, pamtim to, bio sam i tamo, dočekalo proglašenje blaženim dr. Ivana Merza (2003. u Banjoj Luci), velikog vođu hrvatske katoličke mladeži – kojem je majka bila Židovka, a otac Austrijanac.

No i Vladko Maček je podrijetlom Slovenac, čak su i Stepinci s tih strana došli. A o Pilselima da ne govorimo (smjesa Čeha, Nijemaca, Slovenaca, Bosanaca Hrvata i pitaj Boga što još tu ima).

Sve su to iskreni Hrvati bez kojih ne bi bilo suvremene hrvatske nacionalne svijesti.

Hrvatska očito nije u krvi, nego u svijesti pripadnosti ovom narodu, ovoj kulturi, ovoj domovini.

I nije to fikcija nego najstvarnija stvarnost. Zato imamo domovinu po zajedništvu. Zato je svaki nacizam proklet i bezbožan, a domoljublje Božji blagoslov.

Bilo bi pogrešno omalovažavati podrijetlo, ali je pogubno od domovine praviti totem kojem bismo se klanjali i u kojoj bi se domovnica davala nakon ispitivanja krvnih zrnaca, što je HDZ, uostalom, i radio devedesetih godina prošlog stoljeća.

I sad, kako se to voli domovina?

Ona se voli poštenim radom, plaćanjem poreza, humanizmom, uvažavanjem drugih i drukčijih, otvorenih srcem za demokraciju, ljudska prava i slobode. Domovina, da parafraziram Sinišu Glavaševića, to smo, to ste vi. To smo mi i naša priroda, cijelo naše kopno i naše more.

Tako smo stigli do pitanja koji nas danas okuplja: Može li se mamu, majku, voljeti više od domovine?

Započeo bih odgovor citiranjem riječi gospodina Porfirija Perića (dok je bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski) koji je u hramu sv. Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, tijekom svečane arhijerejske liturgije u povodu Vaskrsenja Hristova, rekao jednom i ovo:

”Tko je taj koji nas može spriječiti da volimo Boga, tko je taj tko nas može spriječiti i na koji način može to učiniti da volimo ikonu Božju, tj. da volimo braću našu i sestre naše. A to su svi ljudi, svaki čovjek koji hodi po zemlji. Zato je najdublji grijeh i najveća tragedija to da se ljudi mrze, da se mi mrzimo međusobno. Ta tragedija toliko je duboko ukorijenila se u naše živote, u naša bića i srce, da mrzimo jedni druge, brat na brata, muž na ženu, otac na sina i što onda više reći.”

Ako smo domovina i mi, i ako se domovina voli jer se ta ljubav izvodi iz ljubavi prema Bogu i/ili bližnjemu, onda se majka voli barem jednako kao i domovina.

Tako to govori Antun Gustav Matoš u pjesmi:

GOSPA MARIJA

Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio,
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
Kojim ću i onda slatko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.
Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj, Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!

***

Matoš sasvim jasno poistovjećuje majku našu i domovinu. Tako je i kod velikoga, najvećeg Slovenca Franca Prešerna. Njegovo srce boli pomisao da Slovenci ne vole svoju majku, u ovom slučaju (vidjeti ”Sonetni vijenac”) majka predstavlja domovinu.

Ali ima prilika kada se domovina voli manje od rođene majke, odnosno kada imamo poteškoća u ljubavi prema domovini.

Dat ću vam primjer.

Jedan od spomenutih četvero nestalih branitelja 4. brigade je, dakle, moj brat, Branko Pilsel, koji je s četvoricom suboraca (od kojih jedan nije bio iz iste postrojbe) nastradao u razmjeni vatre koja se dogodila na moru u prvim satima 23. listopada 1991., a u kojoj je sudjelovao patrolni čamac 178 Jugoslavenske ratne mornarice.

Dugo godina sam živio uvjeren da je brat poginuo te noći i da ga je more progutalo. Onda se nakon dosta godina javila osoba iz kriminalističke policije iz Dubrovnika koja je došla u moj dom da me ispita s obzirom na hipotezu ili, točnije rečeno, informacije da je barem jedno tijelo (ne znamo je li teško ranjeno ili mrtvo) te kobne večeri izvučeno iz mora na palubu PČ 178 JRM i da je ono sahranjeno u Crnoj Gori. Uvukao mi se crv sumnje mada ova stvar nikada nije bila provjerena.

Iako mi je obećana istraga i informacija, jer bi ta informacija i eventualna ekshumacija mogla donijeti mira barem jednoj od naših petero pogođenih obitelji, Republika Hrvatska, što će reći moja domovina, pravi se kao da problem ne postoji. Ako policija i djeluje, ja to ne osjećam. Dapače, smatram se izigranim od strane Republike Hrvatske.

Uostalom, kako mi je jednom kazao kolega televizijski reporter Andrija Jarak, kojeg sam i upoznao kada smo na 10. obljetnicu pogibije tih momaka (2001.) postavljali spomen ploču u mjestu Doli, odakle su krenuli prema otoku Šipanu u toj njihovoj posljednjoj ratnoj akciji, malo se tko sjeća Branka Pilsela, Miljenka Tadića (iz Splita), Arnolda Nožića (iz Mostara) te Fernanda de Lucchia i Alejandra Patróna (koji su bili naši prijatelji iz Argentine). I sve ih je manje koji se sjećaju pa nemam osobitih očekivanja.

Dugačak je popis onih kojima sam se obratio za pomoć i posredovanje. I u Hrvatskoj (od Pantovčaka na niže), i u Srbiji, i osobito u Crnoj Gori. Rezultat je: nula bodova. Osim ako ne uzmemo u obzir kopiju tih nekoliko rečenica napisanih u dnevniku broda navedenog jugoslavenskog patrolnog čamca koji nam govore ali i ne govore.

I sad, mogu li Hrvatsku voljeti više nego svoju majku Eriku Pavlinec? Trebao bih to moći činiti podjednako. Ali ne ide mi od ruke.

Ma koliko god mi se mnogi sugrađani javljali i zahvaljivali zbog, kako mi govore, silnog truda koji sam do sada uložio za dobro domovine, dakle sviju nas, osobito u ovih deset godina vođenja Autografa, ja ne mogu reći da domovinu volim kao svoju mamu ili kao svoju suprugu. Njih sasvim sigurno volim više.

Pa imam pravo osporiti tezu don Ivana Čotića.

Reklo bi se da moja ljubavna veza s domovinom nije najsretnija. Lijepo je lijegati i buditi se s mislima na ljubljenog, misliti na njega ili nju u međuvremenu, no to može biti i jako nepraktično, osobito ako se od vas očekuje da pored toga i živite.

Ljubav je vrlo složen osjećaj, sastoji se od mnogih pozitivnih, ali i negativnih čuvstava i stanja: ljutnje, nezadovoljstva, tuge, pa i indiferentnosti. I takve osjećaje treba razumjeti i prihvatiti: oni ne znače da osobu više ne volimo.

Drugim riječima, to što sam sada pomalo ljut ili razočaran s domovinom ne znači da ju ne volim. Hoće li se moja veza s domovinom popraviti? Ovisi, naravno.

Prava ljubav traje koliko traje. Ma koliko bila kvalitetna – ne mora trajati vječno. Kada prestanemo voljeti jednu osobu, možemo početi voljeti drugu. To se meni dogodilo. U drugom sam, naime, braku. Vjernost je stvar odluke, a ne ljubavi. Ljudi ostaju u odnosu zato što tako žele i što su tako odlučili.

Zaključno: ništa ne govorim protiv vaše ljubavi za domovinu. Samo se vi međusobno (jer je, rekosmo, domovina i skup osoba) volite. Moja je ljubav na kušnji. Ne samo zbog ove nezgode s bratom.

Dosta toga ružnog oko nas i među nama me čini neraspoloženim da kažem kako, eto, najviše od svega volim Hrvatsku. Ili zar bih trebao pucati od veselja što moja domovina, Republika Hrvatska, udara na manjine, na penzionere, na radnike, na migrante, na sirotinju općenito…?

Ne, nikako, domovinu, zbog više razloga, ne mogu voljeti više nego svoju mater.

Osim toga, postoji još jedan važan detalj o kojem je sjajno govorio pokojni Arsen Dedić: Ako je Bog odlučio da majka njegova djeteta, Sina Božjega, bude žena postojeća, da žena sa Zemlje rodi njegovo dijete, znači da je vrijednost te žene takva da ona može biti dostojna majka Božjega Sina. U potenciji, svaka majka, pa i moja, Erika Pavlinec, dakle svaka prava čestita žena, naša žena, svaka Hrvatica ili Srpkinja, Makedonka, Albanka, Bošnjakinja ili Romkinja, svaka, ama baš svaka žena može biti dostojna majka koja će rađati Božju djecu.

Stoga i kao teolog dajem prednost majci koja me je rodila, a ne domovini koja me trpi s obzirom na to da nisam baš siguran da me skroz voli. Jer, domovina, rečeno je: to smo svi mi, i ako Hrvatska ne voli svoje Rome, Židove, Srbe…, penzionere, radnike, homoseksualce, silovane žene i žrtve svakakvih zločina, onda ne voli ni mene.

Gledao sam pokojnog oca, u barci smo bili, držao je vijenac koji će potom baciti u more, u ”grob” njegova sina, mojega brata. Njemu je domovina tada bila sve što je imao, dok je prolazilo onih 11 mjeseci opisanih u knjizi ”Povratak Adolfa Pilsela”. Doduše imao je još mene i moju sestru. Ali mi smo mu bili sporedne pojave. Pa valja šutjeti i sve ovo govorim vama, a ne njemu, koji je mrtav i možda ovo ne čuje.

Možda neće biti prilike da ni moja majka sve ovo razumije i prihvati: tatine, a i njene današnje suze su toliko duboke, mistične i nedokučive da vas molim da ovo što sam vam napisao za sada, i dok žalujem brata, ostane samo među nama.

Članak je prenet sa portala autograf.