Obnoviti spomenik osloboditeljima Dalmacije od fašizma
Piše: Pero Jurišin. autograf.hr
Tada je tim povodom glasilo Slobodna Dalmacija, kojeg su partizani osnovali na padinama Mosora 1943. godine, objavilo na svojoj naslovnici: ”Knin je oslobođen – Cijela Dalmacija očišćena od neprijatelja!”.
Desetine antifašista, poštovatelja partizanske borbe za oslobođenje od okupatora i njegovih kvislinga (ne treba zaboraviti da su otpor u Kninu združeno pružali Nijemci, ustaše i četnici) iz cijele Dalmacije, od Dubrovnika, preko otoka do Zadra, na prigodnoj svečanosti su položili vijence, među kojima su se našli i oni ministra branitelja te predsjednika Republike, položeni uz počasnu vojnu pratnju.
Bila je to, kako bi se danas reklo, majka svih bitaka. Čak 32 tisuće partizana, još u rujnu 1944., krenulo je od Dubrovnika, uz granicu s Bosnom prema Kninu, snažno potiskujući snage Wehrmachta na povlačenje.
Pod zapovjedništvom Vojvođanina, generala Petra Drapšina, Osmi korpus Narodno oslobodilačke vojske napao je šest njemačkih, dvije ustaške, domobransku te Dinarsku četničku diviziju zloglasnog Momčila Đujića, odnosno silu od 60.000 njemačkih vojnika, 12.000 ustaša i 6.500 četnika.
Bitke oko samog Knina trajale su punih mjesec dana, a u završnim operacijama, od kraja studenog i u prvim danima prosinca – poginulo je čak 677 partizana.
Dalmacija je 1944. postala centar antifašističke Hrvatske
Povjesničar Branko Dubravica u tekstu ”Oslobođenje Dalmacije 1944.”, u sklopu upravo u Kninu 4. prosinca promoviranog zbornika ”1944.: Oslobođena Dalmacija / Antifašizam danas”, navodi da su borbama za oslobođenje Dalmacije poginula 1.884 borca NOV-a i POJ-a.
Od toga iz Dalmacije njih 1.445, iz ostalih krajeva Hrvatske 77, iz drugih republika bivše Jugoslavije 297, najviše iz Slovenije i 65 iz stranih država, ponajviše iz Italije.
Uz bitke na Neretvi i Sutjesci, bitka za oslobođenje Dalmacije je najveća u tijeku NOB-a u kojoj su sudjelovali dalmatinski partizani. Ona se po obuhvatu, broju sudionika, kao i žrtvama može mjeriti sa svim većim operacijama savezničkih snaga u završnim borbama oslobađanja od fašizma.
Pritom je konačno oslobođenje Dalmacije, osim vojnog, imalo i krupan politički značaj. Ovom pobjedom Dalmacija je u usporedbi s drugim hrvatskim regijama oslobođena gotovo pola godine ranije od ostalih krajeva. Osmi korpus koji je nosio teret borbi je potom nastavio oslobađati Liku, Primorje, Gorski kotar i Istru završivši rat u Trstu i na Soči.
I dok je otok Vis u ljeto i jesen 1944. bio centar najviših vojnih i političkih jugoslavenskih struktura preko kojeg se odvijao kontakt sa saveznicima, dotle je cijela Dalmacija od prosinca 1944. do svibnja 1945. zasluženo postala centar antifašističke Hrvatske u kojoj su djelovali GŠ NOVH, ZAVNOH i u kojoj je u Splitu, 14. travnja 1945. godine osnovana prva Vlada FDH.
I upravo je tim osloboditeljima na brdu Spas, iznad Knina, uz samu tvrđavu podignut spomenik triju autora: lokalnih arhitekata Đorđa Romića i Grozdana Kneževića, dok je brončane reljefe izradio kipar Mihajl Kajfež. Spomenik je svečano otkriven 1969. godine.
Riječ je o monumentu, visokom 25 metara, napravljenom od betona u modernističkom stilu bez ikakvih ideoloških natruha. Unatoč tome, spomenik je doživio sudbinu tisuća spomenika i spomen obilježja u Hrvatskoj posvećenih Narodnooslobodilačkoj borbi.
O njegovom rušenju u kojeg je očito (s obzirom na konstrukciju) ”uložena” i znalački postavljena veća količina eksploziva postoje dva podatka.
Po jednom je spomenik s kosturnicom miniran 1995. godine, nakon operacije Oluja i to točno na 51. obljetnicu oslobođenja Knina u Drugom svjetskom ratu 4. prosinca 1995. godine.
Po drugom podatku, navedenom u Antifašističkom vjesniku spomenik i kosturnica su minirani 17. rujna 1996. godine.
Kako i kada bilo, nikada nije utvrđeno tko je to učinio, ali se zna da je eksploziju uzrokovao plastični eksploziv.
Rušenje spomenika NOB-u pokušaj mijenjanja prošlosti
Ipak, ono što se zna jest da taj, kao i tisuće drugih spomenika i spomen obilježja nisu slučajno ili nehatom srušeni, devastirani, zamijenjeni novokomponiranim spomenicima i obilježjima.
To je bila samo jedna od posljedica dugogodišnje klime, stvarane i uspaljivane nakon 1990. godine u kojoj se rušilo sve što je podsjećalo na prošlost u nastojanju da se mijenjanjem narativa mijenja i prošlost.
Govoreći kako je socijalistička Jugoslavija u tumačenju svojih vladajućih elita bila utemeljena na tri osnovna narativa: a) Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji u kojoj je izgrađena; b) bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti Jugoslavije utemeljenom na jedinstvenim interesima radničke klase; i na c) kultu vođe Josipa Broza Tita koji je jamac revolucije i skladnog života svih naroda i narodnosti, profesor Tihomir Cipek u spomenutoj knjizi navodi da su nove elite u svim državama regije i među svim narodima dovele u pitanje spomenute legitimacijske narative.
Tako je NOB obezvrijeđena i svedena na komunističku osvetu nad nevinim narodom. Pritom naglašava da je to ”osobito na djelu kod hrvatskih revizionista podupiranih od velikog dijela svećenstva Katoličke Crkve”.
Partizanski rat za oslobođenje reduciran je na nepotrebno prolijevanje krvi nevinih za što su – u narativima ekstremne desnice – okrivljeni komunisti, što je rezultiralo time da svi desni ekstremisti i hrvatski i srpski, nastoje rehabilitirati kvislinške formacije i režime, koje su preoblikovali u zaštitnike naroda koji su izbjegavajući borbu služenjem okupatoru čuvali narod od nepotrebnog krvoprolića.
Uloga Josipa Broza Tita je u potpunosti reducirana ”od partizanskog i komunističkog vođe, državnika koji je izgradio politiku nesvrstanih i SFRJ učinio zapaženim subjektom međunarodnih odnosa”, koji je modernizirao zemlju, ”na zapovjednika vojske koja je 1945. počinila masovne zločine” pa je Tito od državnika postao zločinac.
Ceh takvog odnosa nisu samo platili spomenici, imena ulica, trgova, škola, nego i udžbenici i tisuće uništenih i spaljenih knjiga, bilo da su (po novouspostavljenim kriterijima) bile nepoćudne zbog sadržaja, bilo zbog pisma (ćirilice) kojim su pisane.
Kroz medije se počela promovirati navodno objektivna slika prošlosti, a ulice, trgovi i ustanove dobivati imena po ratnim zločincima i NDH-zijskim dužnosnicima, dok se u udžbenicima sustavno mijenjao prikaz NOB-a.
Sve je to rezultiralo brisanjem iz kolektivne memorije najslavnijih stranica naroda koji su živjeli na ovim prostorima, bilo njihovih epopeja u borbama za slobodu, bilo kulturnih i umjetničkih dosega ostvarenih u iskoracima u suvremenost i povezanost sa susjedima i svijetom, što se najbolje moglo vidjeti u odabiru školske lektire.
Istovremeno, vlasti, bez obzira na to što su u njenom vrhu na samom početku sjedili komunistički veterani, a potom i sljednici Saveza komunista, nisu gotovo prstom makli da se ti procesi zaustave, uzgajajući tako u vlastitim njedrima guju koja je proteklih 30 godina radila na stvaranju novog ambijenta i novih narativa, nastojeći danas prekrajati povijest pa makar ona, kao njihova, egzistirala samo na hrvatskoj mikrolokaciji.
Da se u tome u značajnoj mjeri uspjelo govori i podatak da u proteklih 30 godina ni jedan premijer nije bio u Splitu položiti bar jedan cvijet na spomen ploču postavljenu na Staroj gradskoj vijećnici u počast tu osnovanoj prvoj hrvatskoj vladi koje su i oni sljednici.
A povjesničar, profesor Aleksandar Jakir zaključuje kako se ”stječe dojam, ne samo u Dalmaciji i ne samo među mlađim generacijama, da se o Narodnooslobodilačkom pokretu često više niti ne znaju osnovne povijesne činjenice”.
Osloboditelji Dalmacije donijeli su slobodu i njihov obraz je čist
U tom smislu je podno spomenika ovog prosinca Zoran Restović, predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Šibensko-kninske županije zapitao: ”Koja se poruka htjela poslati narodu Dalmacije rušenjem ovog spomenika? Koja se poruka hoće poslati narodu Dalmacije njegovom neobnovom, njegovom zapuštenošću?”
Govoreći o tom odnosu prema spomeniku i borbi za slobodu, kao da je riječ o nečemu čega se treba sramiti Restović je upitao: ”Što su to učinili oslobodioci Dalmacije, čega bi se sve generacije iza njih trebale stidjeti?”
Ističući da je ”njihov obraz čist” da su ”donijeli slobodu budućim generacijama, da više nikad nijedan tuđin našu Dalmaciju ne svojata niti komada” zaključio je kako je to razlog zašto ih se ”danas sjećamo, s njima ponosimo i ta njihova pobjeda ostat će vječna inspiracija za slobodarsku i antifašističku Dalmaciju”.
Spomen područje na brdu Spas desetljećima je stajalo zapušteno, zaraslo u šikaru, dok gradonačelnički mandat 2017. nije preuzeo Marko Jelić. U njegovu je mandatu područje pokošeno i uređeno, a šiblje raskrčeno. Obnovljeno, međutim, nije ništa.
”Oslobođenje Knina u Drugom svjetskom ratu jako je važan dio naše povijesti. Svi se moramo složiti da je antifašizam nešto što suštinski podržavamo, kao što se slažemo da odbacujemo komunizam, i zato moramo obnoviti spomen područje partizanskim osloboditeljima na brdu Spas u Kninu”, kazao je tada za nacional.hr gradonačelnik Jelić, svjestan da se tako ne može dalje.
Prije tri godine inicijativu za njegovu obnovu je potakla Udruga veterana Domovinskog rata i antifašista, na čijem čelu je Ranko Britvić. Upravo su oni uz Zajednicu udruga antifašističkih boraca i antifašista Dalmacije bili inicijatori polaganja cvijeća na srušeni spomenik uz promociju spomenute knjige.
”Cilj nam je kod mladih ljudi osvijestiti značaj borbe koja je donijela žuđenu slobodu Dalmaciji i za koju su toliki dali živote. Partizani su pobijedili naciste, ustaše, domobrane i četnike, koji su se borili rame uz rame protiv Titove vojske koju je 1943. priznao cijeli antifašistički svijet. Zato je nonsens nazivati ustaše i domobrane ‘hrvatskim vojnicima’, kako se to danas čini, jer su se zajedno s četnicima borili protiv partizana – osloboditelja Dalmacije od okupatora i domaćih izdajnika.
U VeDRA-i vjerujemo da će obnovljeni spomenik vremenom postati mjesto pijeteta žrtvama koje su pale za oslobođenje Knina i Dalmacije te da će se rado posjećivati kao što to danas čine oni koji pohode obnovljenu tvrđavu i spomenik braniteljima nedaleko od kninskoga željezničkog kolodvora. To su simboli pobjede 1944. i 1995. i u tim su bitkama sudjelovali mahom Dalmatinci. Kninska bitka je bila ključna za okončanje Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima, kao i ona iz kolovoza 1995., kad je Olujom praktički okončan Domovinski rat”, kaže Britvić, napominjući da su u tom smislu već pokrenute inicijative prema hrvatskoj Vladi.
On vjeruje da će do iduće obljetnice spomenik biti obnovljen, ali kaže kako se VeDRA tu neće zaustaviti te da već razmišljaju i o pokretanju inicijative za obnovu spomenika narodnom heroju Stjepanu Filipoviću u Opuzenu.
”Cilj nam je stvoriti društvenu klimu u kojoj će se cijeniti žrtve koje su podnijeli naši preci u oslobađanju Hrvatske u onom ratu, jednako kao i one u Domovinskom ratu”, zaključuje Britvić.
Šutnja Slobodne Dalmacije
Taj cilj neće biti lako ostvariti jer je, kako ocjenjuje i profesor Hrvoje Klasić, ”povijesni revizionizam u Hrvatskoj uspio gotovo preokrenuti paradigmu”.
U tom kontekstu ocjenjuje da su revizionizam i negacionizam ostavili ”najdalekosežnije posljedice na one od kojih očekujemo da nastave graditi hrvatsko društvo u demokratskom i građanskom duhu” te da ”njihova tolerancija prema režimu koji je ljude dijelio na poželjne i nepoželjne prije sedamdeset godina dijelom objašnjava njihovu sve izraženiju netoleranciju prema drugima i drugačijima danas”.
Utoliko suočavanje s prošlošću, kao jedne od metoda mijenjanja klime, neće biti ni lako ni ugodno.
To se da vidjeti ne samo iz činjenice da taj najveći dan u povijesti Dalmacije nije obilježen satovima povijesti, svečanim sjednicama, govorima političara, ili bar okruglim stolovima, da se ne ide predaleko spominjanjem svečanih misa za poginule.
To se da vidjeti iz bizarnog detalja vezanog uz Slobodnu Dalmaciju, novinu s partizanskim korijenima. Naime, prošle 2020. godine u prosincu, intervju s predsjednikom VeDRA-e objavljen je tek na portalu tog medija, ali ne i u tiskanom izdanju.
Ove godine, taj dnevnik, jedan od simbola Dalmacije, ni u tiskanom ni u digitalnom izdanju nije objavio, ne samo intervju tim povodom (a još uvijek ima živih sudionika bitke), nego ni najšturiju vijest o tom događaju, a kamoli da se na bilo kakav način prisjetio događaja od prije 77 godina, kada je Dalmacija, po kojoj novina i nosi ime, postala slobodna.
Tim, najnovijim doprinosom povijesnom revizionizmu je, čak i za one koji su do sada bili u dilemi, zaokružen njen bijeg od vlastite bolje prošlosti, na simboličkoj razini vidljiv još od vremena brisanja iz impresuma podataka o njenom osnivanju ratne 1943. godine.
Članak je prenet sa portala autograf.hr
