U ime žrtava? Viktimološki izazovi tranzicione pravde

30. April 2020.
“Kada posečeš drvo, sekira zaboravi, ali panj ne”. Ova južnoafrička poslovica može da nam pomogne u sagledavanju sa kakvom jednostavnošću počinioci zločina zaboravljaju nedela koja su počinili, dok se žrtve suočavaju sa svakodnevnim košmarima i podsećanjima na ono što im je učinjeno: prazno mesto za stolom u domu iz koga im je neko odveden od strane policije ili vojske; želja za povlačenjem od porodice i prijatelja, pa čak i iz života; izlivi gneva i osećanje iscrpljenosti; i beskonačna pitanja. “Ima li šanse da je moj voljeni još uvek živ i ako nije, šta su učinili sa njim?“ “Šta je nagnalo nekoga da me tako muči?” “Da li im je neko to naredio, i ako jeste, ko je to bio?” “Da li su ljudi koji su zapalili moje selo uopšte razumeli ono za šta su se zalagali i ono što su učinili?”
viktimizacija
Fotografija preuzeta sa portala Remarker

Piše: Terry Savage

Patnja žrtava se od prvih inicijativa nalazi u centru onoga što će danas postati poznatim pod imenom “tranziciona pravda”. Sam termin je pogrešan, pre svega jer ukazuje na kompromis – koliko god produktivan – ali kompromis sa pravdom kao odgovorom u opasnim danima političke tranzicije nakon konflikta koji je praćen nasiljem i široko rasprostranjenim kršenjem ljudskih prava. U ovom kontekstu, krivično gonjenje odgovornih su obično bivala ometana pravnim začkoljicama i preprekama koje je stvorio prethodni režim, kao i stvarnim pretnjama povratka nasilja. Čak i tamo gde su pravda i utvrđivanje individualne krivične odgovornosti počinilaca bili mogući i implementirani, bilo je jasno da je to izuzetno neadekvatno u odnosu na kompleksne izazove očuvanja održivog mira. To bi zahtevalo kompleksniju transformaciju, sposobnu između ostalog da osvetli ulogu državnih institucija upletenih u ono što je nasilje učinilo sistematskim – od oružanih snaga sve do pravosuđa – u cilju da povrati njihov kredibilitet u demokratizaciji države. Takođe značajno, to zahteva i da se žrtvama obezbede opcije zadovoljenja izvan beskrajnog kruga osvete, kao i mere za ispravljanje nepravde, tako gde je to još uvek moguće, i utehe.

Ovakve su brige mučile Argentinu 1983. godine, nakon sedam godina autoritarne vlasti vojne hunte, tokom kojih su hiljade ljudi otete i nestale od strane snaga koje su to činile u ime države – iako su to uglavnom radili bez zvaničnih obeležja ili bez naloga za hapšenje. Novoizabrana demokratska vlada se suočila kako sa stvarnim pretnjama odmazde od strane desničarskih snaga koje su skinute sa vlasti, tako i sa agonijom preživelih članova porodica, koje su predstavljale Majke sa Majskog trga (Madres de la Plaza de Mayo), koje su protestovale na glavnim trgovima noseći fotografije svojih najdražih koji su nestali. Tokom prve nedelje svog predsedničkog mandata, predsednik Raúl Alfonsín je osnovao istražnu komisiju o prisilnim nestancima. Rezultati istraga koje je vodio CONADEP, kako je komisija bila poznata, bili su objavljeni u obimnom izveštaju ¡Nunca Mas! (Nikada više!). Skraćena verzija ovog izveštaja, dostupna široj javnosti, bila je prodata u skoro 40,000 kopija na dan kada je objavljena.

Iskustvo Argentine se pokazalo značajnim, kako za Južnu Ameriku, tako i na međunarodnom nivou. Za samo nekoliko godina, organizovani su skupovi koji su privukli aktiviste i aktivistkinje za ljudska prava i stručnjake iz različitih disciplina i konteksta, kako bi razgovarali i upoređivali svoja iskustva. Ova “grupa sastanaka… je pomogla da razjasni i utvrdi konceptualni okvir za disciplinu koja se iscrtavala”[1], a koje će od početka 1990. godina postati ono što danas nazivamo “tranzicionom pravdom”. Ključno pitanje koje će biti proizaći iz ovih sastanaka na kojima su se “utvrđivala pravila”[2] biće kako najkorisnije odgovoriti žrtvama.

1990. godine, Čile je osnovao komisiju sličnu CONADEP-u koja je imala za zadatak da se bavi nestancima i odgovornima za smrt osoba koje su stradale za vreme 17-godišnje vladavine koju je vodio general Augusto Pinochet: cilj koji su imali pred sobom bio je “da isprave nepravde koje je uzrokovalo kršenje ljudskih prava, kako prema individualnim žrtvama, tako i prema društvu u celini; i da spreče da se takvi zločini ponove”.[3] Komisija je pokušala ovo da postigne utvrđivanjem “potpune istine i pravde do mere do koje je to bilo moguće”.[4]

José Zalaquett je ovo ograničenje u traganju za pravdom i prioritet koji su davali istini objasnio:

Iako istina sama po sebi ne omogućava pravdu, ona zaustavlja nepravdu. Ona ne vraća mrtve u život, ali ih izvodi iz tišine. Za porodice nestalih, istina o njihovoj sudbini znači kraj bolne i neprekidne potrage.[5]

Nakon što mu je predat izveštaj, čileanski predsednik ga je predstavio javnosti i u dirljivoj izjavi uputio izvinjenje, u svom kapacitetu kao predsednik Čilea, za ono što je čileanska država učinila i “[moleći] za oproštaj žrtava”.[6]

Četiri godine kasnije, zakonom izglasanim u parlamentu, osnovana je komisija za istinu u Južnoj Africi, sa mandatom koji je utvrđivao kompleksnu strategiju traganja za istinom. Cilj komisije bio je da “promoviše nacionalno ujedinjenje i pomirenje u duhu razumevanja koje prevazilazi konflikte i podele iz prošlosti”.[7] Ovo je moglo da bude postignuto samo “utvrđivanjem potpune slike o uzrocima, prirodi i obimu ozbiljnog kršenja ljudskih prava”[8] – čiji će esencijalni deo biti da se čuje “perspektiva žrtava” kada budu ispričali “njihova sećanja na svoje stradanje”.[9] Ova “lična i narativna istina”[10] nije se fokusirala na utvrđivanje krivične odgovornosti i stoga nije bila podvrgnuta preispitivanju. Ove priče su imale drugu ulogu: to su bila bolna sećanja običnih ljudi koji su pretrpeli nasilje –  narativi koji su bili duboko intimni i ispričani u okviru koji je svečano odavao poštovanje njihovom dostojanstvu.

Tranziciona pravda se konstantno menjala od tih godina. Tehnička ekspertiza je brzo narasla u oblasti arhiviranja, forenzičke antropologije i zaštite žrtava. Preklapanja su bila istraživana poređenjem modela koji su izgrađeni u drugim zemljama, najznačajnije od ovakvih inicijativa bio je Konceptualni okvir za suočavanje sa prošlošću, pristup koji se fokusirao manje na brze političke tranzicije a više na širu društvenu transformaciju na duže staze. U svetlu ovih promena, Specijalni izvestilac UN za Istinu, Pravdu, Reparacije i Garancije neponavljanja je ukazao da, “kao praktična stvar, mogućnost postizanja ciljeva tranzicione pravde zavisi od pronalaženja uspešnog načina da se žrtvama pruži prostor u javnoj sferi” i ukazivao na rastuću “vidljivost” žrtava.[11]

Ne dele pak svi optimizam Specijalnog izvestioca. Simon Robins tvrdi da je tranziciona pravda postala “elitna delatnost”,[12] kojom rukovodi industrija međunarodnih eksperata u nekoj od oblasti tranzicione pravde, i koja rezultira skandaloznim propustima da žrtve drži u svom fokusu.[13] Najvidljiviji među ovima su rastuće empatične inicijative za međunarodno procesuiranje.

Dok je krivična pravda krucijalna za ponovno uspostavljanje vladavine prava nakon užasnog perioda zločina, radi potvrđivanja da su zlodela činjenja i sprečavanje budućih kršenja ljudskih prava, ona ostaje problematična iz perspektive viktimologije. Čak i u onim retkim slučajevima gde se na periode masovnog nasilja odgovaralo kroz funkcionalan i nezavistan pravni sistem, krivično procesuiranje je obično izazivalo dosta frustracije među žrtvama. Šteta koju su izazvala kršenja ljudskih prava je izuzetno kompleksna, a krivično gonjenje se vrti oko jednog cilja: da pronađe krivca. Sudovi niti imaju mandat, ni kapacitet da se angažuju oko agonije žrtava ili nepravde koja im je učinjena, osim dok to može da doprinese osuđujućoj presudi. Fokus je čvrsto na navodnom počiniocu – ne na onima koji nose teret nepravde koja im je učinjena.

Iako se uspostavila kao produktivan odgovor na zahteve žrtava, ukorenjena u traganju za korisnim kompromisima u okruženjima u kojima je krivična pravda ozbiljno degradirana, tranziciona pravda sada stoji na prekretnici: da nastavi da posmatra patnju žrtava kao imovinu[14] sa kojom može da raspolaže, da je prepakuje u razrađeni jezik prava i trguje njom u industriji koja procveta nakon oružanih sukoba prožetih zločinima – ili da ponovo nauči da sluša, sa dužnim poštovanjem prema životu koji se još bori u posečenom panju.


Dr Terry Savage je istraživač na Univerzitetu u Luvenu i bivši savetnik Visokog komesarijata UN za ljudska prava.

Tekst je prenet sa portala Remarker.

Click