Isuse

27. May 2020.
Rano ujutru 22.05.2020, na raskrsnici beogradskog bloka 45, na jednom stubu s video nadzorom, bio je razapet Isus.
isus
Foto: Robert Nyman, Unsplash

Piše: Mina Ćirić, Remarker

Ova umetnička instalacija poznatog uličnog umetnika, Andreja Josifovskog (Pijaniste), ubrzo je bila skinuta. Stigla je policija s pet automobila, a zatim i komunalna policija. Umetnik kaže da je oko podneva, pored instalacije (koja je u tom trenutku već uveliko ležala na trotoaru) i dalje bila policija u jednom automobilu.

Video nadzor kao „Nova vera“ (što je i naziv ovog dela) – to je bila osnovna zamisao i tema za razmišljanje autora Isusa sa raskrsnice. „Pitanje koje treba sebi da postavimo jeste – da li je po sredi samo želja za bezbednošću ili je ovo policijska država? Žao mi je što nekad imam utisak da znam odgovor.” Osim ovoga, Pijanista je svojim Isusom hteo da podseti i da je „naš narod razapet silom između vlasti koja se bori i opozicije koja se silom bori da dođe na vlast. I jedni i drugi razapinju i dele narod na dva dela i to će sasvim sigurno dovesti do problema, ako već i ne dovodi.“

Bacite pogled na Instagram profil Pijaniste. Videćete da većinu njegovih dela, tačnije, njegovih murala, znate. Prolazite pored njih svaki dan. Neću da nabrajam, niti da prepričavam njegovu biografiju, prosto pogledajte. Mogu eventualno da podsetim na još jedno delo iz serije „Zlatno doba“, iz koje je i Isus sa novobeogradske raskrsnice. U pitanju je skulptura visoka osam metara, u obliku četke za čišćenje WC šolje, postavljena na Bežanijskoj kosi tako da gleda u Pobednika. Zove se „Zlatni cvet“. Bila je postavljena krajem januara i misteriozno je nestala par dana kasnije.

Ono što me najviše fascinira kod ovog umetnika, i ono na šta bih volela da se ugledam kao umetnica, jeste taj kontrast između sveprisutnosti i suptilnosti, između velikih formata i načina na koji su oni uplivali u našu svakodnevnicu (tu mislim na murale), između petlje da postavi dela s tako jakim i provokativnim simbolima (tu mislim na Isusa i četku za WC šolju) – i da pritom u tome bude nepretenciozan i neagresivan. Mislim da je do njegovog stava i nastupa. Pijanista ne viče ništa ni protiv koga. Jednostavno ukazuje na istinu o društvu, stanju i ljudima.

Sad će kolege umetnici da mi zamere – vlada taj neki prećutno-neprećutni stav da aktivistička umetnost mora biti agresivna. Šta to znači? To znači da moram da budem ili jasno crna ili jasno bela. Ili mi ili oni. Nema varijacija. Nema slušanja. Sve po kratkom postupku. Podseća na plemenski način razmišljanja – ako variraš, odbacićemo te. Predstavljaš pretnju. Ne znamo šta smeraš. Ne smemo da zaspimo pored tebe u istoj pećini.

Šta još to znači? Da moram da imam jasne postupke protiv „oni“ i protiv „crno“. A šta su jasni postupci? Isti kao „naši“. Ni tamo ni ’vamo. Bez varijacija. Bez šanse za obrazloženjem. Bez mozga.

I mora da postoji neki dokaz odanosti na početku, to je stvarno važno.

A šta znači „dokaz“? Znači – dokaži da mrziš „njih“.

Ma sve razumem, zaista.

Ali na nivou plemenske filozofije.

Evo, na primer, u toku je konkurs Od inspiracije do dela platforme Srbija stvara, nastale na inicijativu Saveta za kreativne industrije premijerke Ane Brnabić. Bira se 30 video radova, svakome se dodeljuje po 75.000 dinara. U toku je i još jedan konkurs, zapravo para-konkurs, platforme Srbija smara.

Ljudi iz mog esnafa su ili besni zato što podrazumevaju da ću se prijaviti na konkurs Od inspiracije do dela, ili zato što podrazumevaju da neću. Kako koji.

Da se razumemo – neću slati ništa, ne pada mi na pamet. Možemo da se dogovorimo nekako da se prijavimo svi, pa da poosvajamo novčane nagrade, pa da skupimo tako 75 po 75 hiljada, sve do 60 miliona, koliko je u decembru prebačeno iz fonda RFZO-a za platformu Srbija stvara (ne znam kako to da izvedemo, samo maštam). Ali isto tako mi ne pada na pamet da šaljem ništa ni na para-konkurs. Zašto? Pa zato što je samo protiv ovog prvog. I ništa više.

Lice i naličje. Mlako i nekreativno. Dovešće nas do kratkog bunta, do koraka u mestu. I šta onda? I dalje ćemo biti rascepkani, povređeni i posvađani. A to ide samo „njima“ u prilog. Mi smo umetnici. Moć kreativnosti je mnooooogo veća od „’ajmo isto tako samo protiv“.

Ali za to je potrebno da se vidi šta je zapravo tema a šta je jalova borba radi borbe.

Setila sam se jednog baš, baš dragog kolege koji mi je komentarisao video na Instagramu u kome, još u davna vremena za vreme izolacije (kad to beše?), sedim na prozoru i objašnjavam prepadnutoj mački da nije lepo što ljudići ne sačekaju da se završi tapšanje za medicinske radnike, pre nego što počnu da lupaju u šerpe protiv vlasti. Kolega me je pitao šta smo na kraju mačka i ja odlučile – je l’ lupamo ili ne lupamo?

Pa ne znam, ono, da sam htela da snimim video o tome kako lupamo ili ne lupamo, to bih i uradila.

Kao što vidite, ne plašim se i nemam problem, pišem javno o tome da vas neću – ni „jedne“ ni „druge“ – dok se tako nazivate i dok tako vičete. To nije neopredeljenost, to je odluka. Imam snažan stav koji mi snažno ne da da budem crna ili bela. Ja sam za nefrakcije. To je moje opredeljenje. Furam ga i kroz umetnost. Moja dela su prosto takva – ne viču. I naći će prostor. Ipak, ipak, ipak – uvek nađu. Na kraju mojih predstava, ili dok čitate moje stvari, ili dok gledate kako igram, svi se ipak nasmejete, ili rasplačete, ili bar zamislite. I bude nam dobro.

Jer i u životu i kroz umetnost, volim da sednem na pivo i sa „jednima“ i sa „drugima“. To je snažno voljenje koje sanja o nerazapetosti. Zato nam bude dobro.

Nešto za kraj, ili „one more for the road“ (ah da, počela sam da pišem poeziju, to je moje novo dete, ispilelo se u toku izolacije), jedan mini-manifest nefrakcijanizma. Pa kaže:

Čemu služe redovi

Smešak komšinice 1 –

čuvarke

stare vračarske zgrade

upućen komšinici 2 –

svežedoseljenoj

vlasnici stana

u skorosazidanoj zgradi

koja zaklanja svetlost

petunijama komšinice 1.

Svaka iz svoje kule

sišle u isti red

i obema trebaju

hleb i klozet papir.

Dok gajimo besove

i mrzimo komšije

svak u svojoj kuli

ostaje

da je kule ipak neko drugi zidao

a ne komšinica 2

ni komšinica 1

kojima jednako trebaju

hleb i klozet papir.

Dok uporno sadimo petunije

i sladimo se time

što će opet umreti

i što ćemo posle pričati

kako su opet umrle

jer opet nismo srušili

i nikada nećemo

ono što zaklanja svetlost

možemo na primer

da zasadimo filadendrone

ako nam je stvarno

ali stvarno

do cveća.

Članak je prenet sa portala Remarker.

Click