Crkva, Željko i teorije zavere

21. April 2020.
Ozračeni smo sedenjem pred ekranima i svakodnevnim upijanjem informacija i dezinformacija. Kao 24/7 prisutna onlajn publika, postali smo stručnjaci za sve. Više nije ono „mišljenje je kao dupe, svako ga ima“, sad je „mišljenje je kao ekran uređaja, svako ga ima po više komada i stalno“. Pored nas, kolektivnog onlajn stručnjaka, isplivali su i neki pojedinačni junaci. Neki su jači od korone, a neki su jednostavno usamljeni u svojoj superiornosti.
crkva-zeljko-teorije-zavere
Fotografija preneta sa portala Remarker

Piše: Mina Ćirić

Jači od korone

U četvrtak pred Veliki petak, prošetala sam oko hrama Svetog Save. Ne, nisam pošla u Hram, samo sam šetala parkom. Policija je preko razglasa iz kola upozoravala ljude da se ne zadržavaju i ne prave gužvu. Što je u redu, naravno.

Ljudi su ulazili i izlazili iz Hrama, većina bez maske i rukavica. Nadam se da nisu ljubili ikone. Policija je razdvojila dvoje koji nisu poštovali bezbednu udaljenost od 2m. Što je u redu. Sem ako to nisu neko dvoje koji se inače ljube. Bilo bi neobično da se random ljudi odjednom spoje u poljupcu na sred parka, ali šta znam, izolacija čini čuda.

Bio je red ispred crkve Svetog Save. Nisam imala metar pa ne mogu baš da se zakunem da su pravili razmak od 2m. Ali njih policija nije dirala.

Vernici iznad policije i iznad korone.

Ne kontrolišem crvenu lampicu koja se uključi kad neko na TV-u ne nosi masku i rukavice (ponekad mi se uključi i dok gledam seriju, pa naknadno shvatim da u seriji vlada pandemija). Međutim, dok sam gledala prenos Uskršnje liturgije iz kripte hrama Svetog Save, nije u pitanju bio samo refleks. Nije čak ni do toga da li će se za vreme liturgije neko zaraziti. Do poruke je. U redu je, morali ste da održite i ovu liturgiju i ona pričešća s istom kašičicom zbog nekog razloga koji ja stvarno ne mogu da razumem u kontekstu ove situacije. Važi, odjednom su fizičko prisustvo i fizički kontakt najvažnije stvari u pravoslavlju. Meni niko nije to javio, ali nema veze, znaću za sledeći put. I sve vam je to uspelo, jači ste od države, sve ste dobili šta ste hteli, ali zašto bar niko nije nosio zaštitnu opremu za vreme prenosa Uskršnje liturgije? Ili pazio da održava bar metar udaljenosti, kad se već okupilo previše ljudi, od kojih je by the way tipa dvoje bilo zaista potrebno (u kontekstu situacije)? Zar je bitnije da kažete „ne može nam korona ništa zato što imamo vezu kod boga“ od toga da iskoristite priliku da date primer hiljadama ljudi da se, eto, čak i vi čuvate?

Taj „po svaku cenu moramo“ i „za nas ne važe pravila“ stav Srpska Pravoslavna Crkva ima od početka. Ništa neobično, samo još jedan primer poistovećivanja pojmova „vera“ i „crkva“. Jedno je ponuditi ljudima veru kao pomoćni alat za plivanje kroz krizu (što by the way može i onlajn), drugo je ubeđivati ih da su crkveni obredi veći od pandemije. Sinod SPC-a je još krajem marta to objasnio lepše od mene, da ne bude da izmišljam stav Crkve: „Nerazumno je i krajnje zlonamerno očekivanje onih koji niti dolaze u crkvu, niti se pričešćuju, da će sama Crkva uskratiti svojim vernicima ono što je za nju i za njih najvažnije i najsvetije – sveto pričešće.“

Sigurno je i meni najvažnije i najsvetije nešto što nije korona, pa kako bih vam rekla.

Usamljen u superiornosti

Je l’ pratite tviter Željka Mitrovića?

„Pun mi je kurac ovih nafuranih zdravstvenih genija koji završiše silne fakultete potrošiše milijarde na naučne radove i doktorate i dobismo šta? Lek koji se zove „ne izlazi iz kuće“. Serem vam se na svetski nivo naučnih dostignuća u oblasti virusologije! Meni je užasno teško biti ovako usamljen u sopstvenoj superiornosti iz bilo koje oblasti“.

Ima još jedan, taj mi je omiljen:

„Voleo bih da nisam bio u pravu! Evo kako sam izračunao! X%=(deaths x100):(recovered+deaths) kad ovo izračunate sa podacima od juče x=(16×100):(42+16) x=27,5% zatim se ostatak zaraženih, pomnoži sa x(sadašnja smrtnost konačnih ishoda) i podelite sa konačnim periodom od 30dana! (727x 0,275): 30=6,66“

Dakle Željko Mitrović em ima formulu za računanje umrlih i oporavljenih, em je rezultat broj sa tri šestice (zašto i to ne pomenuti), em je provalio ozonoterapiju kao lek protiv korone. Ostaje misterija zašto se onda preventivno ozonirao i to dva puta, ako ozon pomaže tek kod lečenja. Naravno, kad guglaš italijanskog profesora Marijana Francinija koji je pohvalio Željka Mitrovića i kad odeš na sajt Međunarodnog udruženja za ozonsku terapiju čiji je Francini predsednik, vidiš da se po njima ozon lek za sve živo i neživo, pa zašto ne i za koronu.

I nije sad to važno, neću da prenosim podvige Željka Mitrovića koje prenose svi njegovi medijski prijatelji, cela ova priča spada u kategoriju „zanimacije koje šaljemo jedni drugima u toku izolacije“.

On je samo dodatak atmosferi u kojoj se nalazimo, gde sedimo kod kuće i pratimo ovakve likove i medije koji ga promovišu, bilo da pozivaju ljude da ne nasedaju, ili prenose pohvale italijanskog naučnika.

Ono što nam je nepoznato – a nema leka i nema tačnog datuma kraja krize, punimo humorom. Samo se nadam da većina na to gleda kao na zanimaciju. Jer sledeći korak je gomilanje stručnjaka „usamljenih u svojoj superiornosti u svakoj oblasti“ i formiranja još teorija o leku i teorija zavere o bolesti.

Teorije zavere

5G mreža, biološki rat, Treći svetski rat i vladari iz senke, virus iz laboratorije i sabotaža rasta kineske ekonomije, čipovanje ljudi, Bil Gejts… i ostalo.

Ko hoće neka gugla, ja nemam ni mesta ni želje da pišem.

Ali postoje i domaće teorije vezane za pandemiju i trenutno aktuelno smanjenje mera bezbednosti. Delim parče jednog mudrovanja preko video poziva.

– Smekšava sve od utorka. A od 27. mogu i kod frizera.

– Pa da, zbog izbora.

– Zbog izbora mogu kod frizera?

– Ne, nego je zbog izbora kraj korone. Mora da ih raspiše, ja mislim, četrdeset dana ranije, i kad sračunaš sve to ti ispadne – izbori na Vidovdan. Kao prvo – simbolika.

– Ideš.

– Kao drugo – sad je bukvalno jedini. Nema protivnike. Oni dok se pregrupišu, dok iskopaju lovu za kampanje, dok… ma dok nađu pristup internetu, on je već pobedio.

– Znači otvara granice ranije i pušta nas do frizera da bi pohitao da raspiše izbore?

– Jeste.

– A zamisli kad bi se zapravo povećao broj zaraženih? Nastane frka mnogo veća nego što je sad – zar ne bi TO bio najveći problem za njega na izborima?

– Vidi. Sad kad je smanjio mere, može lagano da umire i po dvesta ljudi dnevno – ti nećeš znati za to.

– Ako se ja ili neko moj nađemo u tih dvesta dnevno, primetiću.

– Ma neće se niko od nas razboleti. Ako nisi do sad, nećeš. To je to.

– Znači sve je u redu?

– Pa u suštini jeste. Mislim, ovo je sve ionako bila prenapucana frka.

– Čekaj, sad je ovo i nova tema i novi nivo teorije zavere.

– Svejedno da li problem postoji ili ne i u kojoj meri, Vučić ga prekida zbog izbora. I fino mu ulazi u kampanju to da je spasao državu. A da li jeste ili nije stvarno spasao, ti nikada nećeš znati.

– Ti beše ne glasaš?

– Pa šta? To ne znači da ne treba da znam istinu.

– O čemu?

– O svemu.

– I šta bi radio s tom istinom? Ili s bilo kojom od tih o kojima si sedeo i razmišljao u toku cele izolacije? Stvarno, šta bi radio? Išao okolo i delio pravdu?

– Ne, samo bih znao istinu.

Ne znam šta je zaključak priče o SPC, Željku Mitroviću i teorijama zavere. Na početku izolacije sam bila mlada i naivna i sejala motivaciju da nađemo nešto korisno da radimo preko neta. Sad sam mlada i naivna, ali mnogo nadrndanija i u fazonu sam da svet posle korone treba da se podeli na one što znaju šta će sa sobom kad se kriza završi i na one što slobodno mogu i da ostanu u izolaciji – kad im već toliko prija da žive u svetu ozračenosti potrebom da traže istinu da bi ih ona oslobodila, s kojom posle ionako ne bi znali baš šta da rade jer će naći sledeću potencijalnu neistinu, te ostati da bulje u ekrane.

Ništa me više ne interesuje, neću ništa da znam, dosta mi je borbe protiv zamišljenih neprijatelja. Dovoljno sam se ozračila. Razvila sam strah od toga da postanem stručnjak i usamljenik u sopstvenoj superiornosti.

Članak je prenet sa portala Remarker.

Click