Cilj obrazovanja: Još jedna cigla u zidu ili malo više slobode?

Piše: Vesko Garčević

Koliko prosječni Amerikanci znaju o drugima? Malo ili ništa, biće najčešći odgovor ako anketirate građane u drugim djelovima svijeta. Zaista, prosječni Amerikanci ne znaju mnogo o drugima, niti ih to, zapravo, zanima. Oni imaju svoj svijet u kojem se njihov život odvija, kao što ljudi u Kini imaju svoj svijet, ljudi na afričkom kontinentu svoj, kao sto na kraju krajeva, mi imamo naš mali svijet da nas čini srećnim ili nesrećnim – svijet jeftinih reality programa koji dotiču skoro svaki pedalj naše svakodnevnice.

Ta poslovična nezainteresovanost za druge se mijenja u momentu kada se susretnete sa njima i započnete razgovor. Tada ljubopitljivost i znatiželja izlaze u prvi plan uz često upotrebljavanu frazu “oprostite mi moje neznanje, da li bi mogli da mi odgovorite…”

Istovremeno, dešava mi se da u autobusu, dok putujem na posao, da me neko od slučajnih sagovornika iznenadi svojim znanjem o našem dijelu svijeta. Sjećam se kada me je bolničarka dajući vakcinu pitala zašto sam došao u Masačusets kada je Kotor mnogo ljepši.

Jimmy Kimmel, poznato TV lice u Americi (voditelj i producent TV emisije Jimmy Kimmel Live na ABC televiziji) često umije da se podsmjeva neznanju prosječnog Amerikanca. Ponekad to ima i političku konotaciju, kao što je slučaj u ovom videu.

Za mnoge neznanje prosječnog Amerikanca se uzima kao dokaz o slabosti obrazovnog sistema u ovoj zemlji. Po toj logici, škola izbacuje “mediokritete”. Ipak, ovaj iskrivljen pogled na stvari ne može da odgovori kako to da zemlja “mediokriteta” bude tako uspješna?

Neznanje geografije nije svojstveno samo Amerikancima. Moram reći da sam tokom godina provedenih u inostranstvu doživljavao da obrazovani Evropljani ne znaju gdje se nalazi Crna Gora ili Bosna i Hercegovina. Za mnoge Belgijance bilo je iznenađenje da je Crna Gora evropska država. Prijateljica Italijanka je čula, ali nije znala gdje se moja zemlja tačno nalazi, iako nas razdvaja more. Najneprijatnije iznenađenje je bilo kada sam shvatio da ni moj bivši kolega, diplomata iz Francuske, prilikom naših prvih susreta nije znao gdje je tačno Crna Gora.

Reče mi jedan čo’ek!

Uostalom, koliko prosječan Balkanac zna o Americi? Šta mi zapravo znamo o svijetu koji nas okružuje? Ovo nije filozofsko pitanje koje treba da nas uvede u diskusiju o korijenima našeg znanja i zabluda. Ovo je pitanje koje se više odnosi na način kako mi prihvatamo ponuđena objašnjenja i bez provjere ih smatramo tačnim. (Zato, budite oprezni i sa ovom mojom pričom.)

Koliko se u našem prosuđivanju o svijetu oko nas držimo naučnih, a koliko kvazi-ekspertskih, pseudo-naučnih, megalomanskih objašnjenja inspirisanih teorijama zavjere i vjerovanjem u nadnaravno? Pandemija koja nas još uvijek trese najbolje govori koliko smo skloni da vjerujemo, podržavamo i promovišemo ideje koje nemaju mnogo bliskosti sa naukom. Sjetite se komentara o virusu koje sa konferencija za štampu Vlade Srbije ili izjave ‘doktora za sve’ Branimira Nestorovića kako je Hitler ubio Nikolu Teslu. Jedan od lidera opozicije u Crnoj Gori nedavno je objavio da je Marina Abramović vođa svjetskih satanista koja svoj satanizam širi preko vladajuće ideologije u Crnoj Gori.

Zapravo, što je nešto nevjerovatnije, to nam je draže i prihvatljivije. Poplava lažnih psihologa, filozofa, doktora, teoretičara, propovjednika i mističara je zatrovala prostor s ciljem da se napravi kontrolisano ludilo i dezorijentišu građani. Bezočne laži postaju istine, a glupost postaje poželjni model ponašanja. Rambo Amadeus je upravo napravio pjesmu na tu temu – Platiš 1, dobiješ 2 (puta 3).

Istina, niko nije imun na teorije zavjere. Priča o Bilu Gejtsu kao tvorcu čipa (zamislite, njegov patent je zaveden pod brojem 666) kojim će omogućiti masovnu kontrolu ljudi potekla je iz Amerike. Interesantno da je ovo zabrinulo mnoge na Balkanu, kao da oni već nijesu (vrlo uspješno) kontrolisani od vlasti za koju su glasali i koju će opet glasati.

U čemu je razlika?

Često ćete čuti frazu da su “fakulteti kod nas” mnogo teži jer ih je teže završiti. Moja kćerka koja je prošla kroz više školskih sistema, uključujući i naš crnogorski, je možda najbolje opisala razliku između pristupa učenju – kod nas ima mnogo više da se uči, međutim u Americi je mnogo teže da održiš dobru ocjenu jer je potrebno da radiš svaki dan.

Boston je jedan od pet najvećih univerzitetskih centara na svijetu. Srednjoškolci ovdje dosta razgovaraju o svom budućem obrazovanju. Upis na fakultet, i to ne bilo koji, tema je o kojoj se razgovara sa vršnjacima skoro od prve godine srednje škole. Samo u gradu i njegovoj okolini ima 35 univerziteta sa 152 hiljade studenata. Tome treba dodati još 80 univerziteta u drugim djelovima Masačusetsa. Poplava diploma, neko bi rekao. Ako bi se primjenjivala logika visokog obrazovanja sa Balkana, ovo bi bilo idealno mjesto za “rad sa diplomama”. Razlika je samo u tome da je studiranje u Americi na najvećem broju univerziteta vrlo ozbiljan zadatak. To nije samo put do sticanja znanja ili sticanja diplome, to je put do sticanja samostalnosti jer proces učenja podrazumjeva mnogo više od polaganja ispita.

Pitanje svih pitanja kada se govori o obrazovnom sistemu je šta treba da bude rezultat školovanja – čovjek koji kritički promišlja ili čovjek koji ponavlja naučeno. Između ova dva ekstrema rezultat je uvjek negdje bliži jednom ili drugom modelu.

Kada je 1921. godine posjetio Boston, Albert Einstein nije bio impresioniran upitnikom koji je pripremio Thomas Edison da bi testirao znanje budućih naučnih saradnika. Kada ga je Edison uvjeravao da je znanje činjenica izuzetno važno, Einstein je napravio komentar da “osoba ne mora da ide na fakultet da bi naučila činjenice. Činjenice može da nađe i preuzme iz knjiga. Značaj obrazovanja na fakultetu klasičnih nauka je u tome da ono treba da te pripremi da misliš, a to je nešto što se ne može naučiti samo iz knjiga”.

Mi ne možemo da valjano ocijenimo sistem učenja u Americi, jer su naše mjerne jedinice skovane da mjere drugačije.

Poznavanje činjenica i deklamovanje naučenog često se i dalje smatra potvrdom znanja. Mnogi profesori i dalje traže da se uči jedino iz njihovih knjiga, što ne podstiče istraživanje, kritičko mišljenje i primjenu znanja.

„Sad umukni, kleta tico, – skočih, viknuh – zlosutnico, u paklenu noć se vrati, u oluju i nedra kiše!… Reče Gavran: „Nikad više.“ (Gavran, Edgar Allan Poe)

Kao srednjoškolac koji je izabrao jezički smjer, jedna od mojih noćnih mora je bilo učenje stihova napamet i njihovo deklamovanje ispred razreda. To mi je pojačavalo nelagodnost, činilo me nesigurnim, odbijalo me od škole. Nikada nijesam mogao da shvatim zašto je deklamovanje stihova bilo važnije od njihovog tumačenja. Isto tako mi je bilo čudno da o knjigama koje čitamo moram da mislim kao i profesor. Zar svako nema svoj doživljaj umjetnosti? Pitao sam se zašto nas niko nije podržavao u želji da samostalno analiziramo ono što smo čitali.

Zašto ne bih mogao da napišem svoj esej o Edgar Allan Poe-u, čije sam kratke priče, iako teške za probavu jednog srednjoškolca, gutao bez daha, kao što djeca trpaju u usta posljednje parče kolača u želji da ga ugrabe prije brata ili sestre. Život me je na neki način nagradio jer živim u rodnom gradu omiljenog srednjoškolskog pisca. Kao da je magija njegovih priča učinila da se izbrišu tragovi Poe-ovog postojanja u Bostonu. Ne samo da je “nestala” njegova kuća, već je “izbrisana” cijela ulica. Ne postoji oznaka da se tu negdje rodio poznati pisac. Želja za zaboravom nadjačala je želju za turizmom. Bez obzira na razlike, narodi su slični u tome kako se ophode prema svojim “otpadnicima”.

Ko bi zapravo dolazio da posjeti kuću jednog “ukletnika”, kad nedaleko postoji kafić “Cheers”, jedna od glavnih turističkih destinacija Bostona – mjesto gdje je snimana poznata serija. Poznata nama koji smo dovoljno stari da je se sjećamo.

Ipak, da sam bio učenik u Americi, dobio bih šansu da samostalno napišem esej o Poe-u. Očekivalo bi se da napravim istraživanje, pronađem literaturu, citiram izvore i sučeljavam svoje mišljenje sa zvaničnim ocjenama o djelu pisca.

Jos jedna cigla u zidu, ili nešto malo više slobode?

Način na koji je izgrađen sistem učenja u nižem, srednjem i visokom obrazovanju ne kreira samo odnos učenika prema profesoru, već utiče na odnos građanina prema autoritetu. Tu se krije razlika između našeg sistema obrazovanja i školstva u Americi. Školski sistem te u SAD ne tjera da učiš činjenice, već da preuzimaš odgovornost jer podrazumjeva da imaš slobodu izbora.

Sloboda izbora se ogleda u tome da treba da u okviru datog polja akademskog interesovanja, recimo međunarodnih odnosa, sam napraviš svoj (lični) program predmeta koje ćeš slušati i polagati. Ovo se ne odnosi samo na fakultet, već i više razrede srednje škole.

Čini mi se, a volio bih da se varam, da je naš (svih nas u regionu, bez razlike) obrazovni sistem i dalje formiran na neprikosnovenom, ili bolje rečeno, neupitnom autoritetu profesora. Profesor je, jednostavno rečeno, i dalje “glavni”. Učenici ne moraju da ga poštuju, još bolje ako ga ne vole, ali moraju da slušaju.

Da li je uloga profesora da vodi i pomaže ili da naređuje šta treba da se uradi? Glupost i želja za kontrolom stanuje u svakom (obrazovnom) sistemu. Sjetite se samo pjesme Pink Floyd – Još jedna cigla u zidu.

Ono što doživimo u procesu odrastanja i obrazovanja – da budemo prije svega poslušni, da učimo ono što nam se kaže i da reprodukujemo znanje na način koji će našeg profesora učiniti zadovoljnim – formira našu svijest i odnos prema drugim autoritetima van škole, uključujući i vlast. To ima dalekosežne posljedice na način kako vidimo naše mjesto u društvu, kako biramo one koji nas predstavljaju, šta od njih očekujemo i koliko smo kritični u odnosu na njihova (ne)djela.

Istina je da svaki školski sistem, bilo gdje na svijetu, ima namjeru da disciplinuje buduće građane i “uravnoteži“ njihovo znanje, odnosno neznanje – tj. napravi “poželjnog čovjeka”. Možda je “poželjni čovjek” u američkom sistemu onaj koji ima pravo na izbor i koji smatra da je odgovoran za svoju budućnost. Kakav je “poželjan čovjek” u našem sistemu?

Šta bi bilo da smo kroz školovanje više ohrabrivani da iznosimo svoje mišljenje? Šta bi bilo da smo više učeni da svoje iskaze baziramo na argumentima, istraživanju i kritičkom promišljanju, a ne učenju činjenica i njihovom reprodukovanju? Šta bi bilo da je naš odnos prema svijetu bio više formiran na pretpostavci da stvari zavise od nas i naše sposobnosti da donesemo promjenu? Šta bi se dogodilo da smo učeni da je dobro da preuzmeš rizik? Šta bi bilo da je optimizam i okrenutost budućnosti, a ne prošlosti, bila glavna poruka naših profesora tokom školovanja?

Razmislite dobro i odgovorite na ova pitanja sami sebi. Ako ste u školovanju imali profesora koji vas je učio ovim vrijednostima, sjećaćete ga se cijelog života.

Članak je prenet sa portala Remarker.