Život posle smrti: jedan institucionalni pogled na današnju Srbiju

6. February 2023.
2.2. 2000. emitovana je prva emisija Peščanika na Radiju B92. U leto 2020., autorke su zamolile Nenada Dimitrijevića da napiše tekst za knjigu o Peščaniku, koja na kraju nije izašla. Uvodni deo ovog teksta objavljen je 11. jula 2020.
logo-pescanik
Frančesko Marija Talo, savetnik italijanske premijerke Đorđe Meloni; Frančesko Marija Talo, savetnik italijanske premijerke Đorđe Meloni; specijalni izaslanik Evropske unije za dijalog Srbije i Kosova Miroslav Lajčak; Emanuel Bone, koji je u funkciji savetnika francuskog predsednika Emanuela Makrona i savetnik za spoljnu politiku i bezbednost nemačkog kancelara Olafa Šolca, Jens Plotner. Foto: Beta/AP Photo/Darko Vojinovic

Piše: Nenad Dimitrijević

Postoji li život posle smrti? Pa, postoji li?
Ako postoji, verovatno je pakao. (Ako postoji, verovatno je zločin).
Ako postoji, verovatno je veoma sličan životu.
Martin Amis1

1. Epilog, prvo čitanje

1. Činjenica smrti

Možemo reći ovako: smrt je kraj, ili epilog ljudskog života. Smrću ljudskog bića nestaje jedan svet. Ili, možemo reći ovako: smrt nije kraj. Smrću ljudskog bića ne nestaje svet drugih ljudi. Svet se samo menja. Smrt bliske osobe nepovratno nas osiromašava. Praznina koja ostaje ne meri se samo bolom. Mi nastavljamo da egzistiramo lišeni onog neponovljivog, uvek novog, što nam je život bliske osobe donosio. Ostaje nam sećanje.

Postoje i neke druge smrti, kada odu nama nepoznate osobe. S tim smo naučili da živimo, jer svaki je čovek smrtan. To su samo drugi ljudi.2 Opet, postoje i drugačije smrti nepoznatih osoba, one besmislene, masovne, nasilne, koje u mnogima od nas bude emocije i teraju nas na razmišljanje. Većina nas će biti potresena stradanjem nevinih ljudi u zemljotresu, cunamiju, poplavi ili građanskom ratu u nekoj afričkoj zemlji. Konačno, postoje i nasilne smrti nevinih ljudi koje nikad nismo upoznali, ali smo na neki način povezani sa činom njihovog ubijanja. Na primer ovako: neki ljudi ubijali su nevine u naše ime. Ili, Srbi su pobili neke ljude. Ljudi su pobijeni zbog jednog jedinog razloga, na koji nikako nisu mogli da utiču – zato što nisu bili rođeni kao Srbi. S druge strane, oni koji su ih goloruke poubijali, izabrali su da to urade kao Srbi, pozivajući se pri tom na dobro svih Srba.

U julu 1995. godine, vojska Republike Srpske pobila je preko 7.000 ljudi u Srebrenici i okolini. Do sada su među žrtvama identifikovana 433 maloletna dečaka. Najmlađa žrtva bila je beba Fatima Muhić, rođena 13. jula 1995. godine. Najstarija žrtva bila je Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine.3 Žrtve su pokopane u masovne grobnice. Između avgusta i septembra 1995. godine, srpska vojska bila je anagažovana na otkopavanju ovih ’primarnih grobnica’, komadanju tela žrtava i njihovom ukapanju u ’sekundarne grobnice’, pri čemu se vodilo računa da jedno raskomadano telo bude pokopano u više grobnica. U ‘dolini grobnica’ u Podrinju, žrtve srebreničkog genocida pronađene su u nekih 150 masovnih grobnica, od kojih su preko 70 ‘sekundarne’. Ovaj proces su vlasti Republike Srpske nazvale asanacijom terena.4

Tokom 1.425 dana duge opsade Sarajeva, stanovništvo grada bilo je izloženo svakodnevnom bombardovanju i snajperskoj vatri sa položaja srpske vojske. Ubijeno je 14.000 ljudi, od kojih su 2.200 bile žene.5 Na spomeniku poginuloj deci Sarajeva ispisana su imena 521 maloletne osobe. Zavod za zdravstvenu zaštitu Sarajeva izračunao je da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dete, a da ih je ranjeno 14.946.6

Šta možemo reći o žrtvama, mi koji ih nismo poznavali? Ne mnogo. Ne znamo ništa o njihovim životima, njihovim snovima i željama. Naravno da ne možemo znati kako bi danas izgledali životi sve te pobijene dece. Znamo tek da su bili deca kad su ubijeni:

Bjelak Selma, 1983-1992. Ubijena snajperom 28. avgusta 1992. u Ulici ispod grada 38, općina Stari Grad Sarajevo. Igrala se sa sestrom i prijateljicama… Selma je bila odlična učenica. Sakupljala je salvete i značke. Omiljena stvar joj je bila jastuk na kojem je bio naslikan zec i na njemu je najviše voljela spavati.7

Ne znamo ni šta znači suočiti se sa sigurnom neposrednom smrću. Ne znamo šta su srebrenički dečaci osećali i mislili dok su zurili u puščane cevi. Možemo pretpostaviti da ih je bio strah. Da li su se nadali da će nekako, nekim čudom, biti spaseni? Ne znamo. Teško nam je da zamislimo devojčicu ili dečaka kako se igraju u nekom sarajevskom dvorištu dok im se približava granata ili snajperski metak. Znamo tek da su svi oni bili ljudska bića i trebali bismo da pretpostavimo da je svako od njih bio jednako vredan kao mi koji danas živimo.

Žrtve su i članovi njihovih porodica i svi koji su ih poznavali. O njima ponešto možemo saznati. Ako upoznamo nekog od njih, ako nam neka majka ili otac ispričaju šta su osećali kad im je dete ubijeno i kako izgleda njihov život danas, možda ćemo osetiti očaj i nelagodu, pa ćemo uzalud tražiti reči koje ne bi zvučale prazno. Evo jedne priče kojoj se stalno vraćam. U maju 2015. u Sarajevu sam  posetio foto-izložbu Muhameda Mujkića ’Made in Portugal’. Posetioci se polako kreću od panoa do panoa, pitajući se šta je to proizvedeno u Portugalu i kakve veze Portugal ima sa fotografijama ljudskih skeleta i otvorenih grobnica. Izložba je mala, pa se odgovor brzo nađe. U Portugalu su napravljene farmerice Levis 501, koje je jedan stariji brat, Hasan Nuhanović, kupio mlađem, Muhamedu. Kupljene su te Leviske u Beogradu, u martu 1995 – Hasan dao pare nekom strancu koji se preko Beograda vraćao na posao u bazi UN u Potočarima. Majka, otac i brat bili su tog proleća živi. Hasan je živ i danas:

Jesenas su mi javili za mater. Našli su je, ono što je ostalo od nje, u jednom potoku, selo Jarovlje, dva kilometra od Vlasenice. Ovi Srbi što tu žive bacali četrnaest godina smeće na nju. Nije bila sama. Još šestero su ubili na tom mjestu. Spaljeni. Rekoh, nadam se da su spaljeni nakon što su izdahnuli…

Pripremih se da je ukopam ove godine pored oca. Oca identificiraše prije četiri godine, a jedanaest godina nakon smaknuća. Malo više od pola kostiju, kažu, našli. Lubanja smrskana odzada. Ne znade mi doktor reći jel’ i to nakon smrti…

I rekoše mi za majku. Spremih se da je sahranim kod oca ovog 11. jula 2010. a onda me neki dan zovnuše telefonom – kažu imamo podudaranje DNK ali nismo sto posto sigurni. Rekoše da dođem u Tuzlu. I danas ja odem…

Donese doktor vreću preda me i istrese na jedan karton sve što su na njegovim posmrtnim ostacima našli… Tražio sam onu poznatu etiketu od Leviski 501 – kako bi nam i to potvrdilo Bracin identitet. Uzeh u ruke ostatke Bracinih farmerki, nakon petnaest godina. Metalna dugmad. Ostaci od unutrašnjih džepova. Sve od pamuka se raspalo. Nema ga više. Ostala samo sintetika. Etiketa, neka drugačija, visi čitava, samo malo zaprljana, zapetljana u tim koncima, nitima, ostacima. Pročitam tražeći znak Leviski. Piše: ‘Made in Portugal’.8

Na jednoj od Mujkićevih fotografija je Muhamedov skelet, netom otkopan, u ostacima portugalskih Leviski. Muhamed nas gleda iz praznih rupa gde su bile oči. Ljudska lobanja. Čovek koga nema i dalje je prisutan. Gleda. U Potočarima sam sreo brata Hasana. Velim mu da sam Srbin i da se izvinjavam. Ne znam da li je pristojno tako nešto reći. Ne znam da li vređam ovog čoveka obraćajući mu se. On kaže ‘hvala’, i gleda me pogledom koji je prazniji od bratovljevog sa fotografije skeleta.

2. Tumačenje smrti

Nakon ovakvog zla, svet se deli na žive i mrtve. Ubijeni definišu živote nas koji smo preživeli. Njihova odsutnost suočava nas sa mnogim zahtevima i pitanjima. Nasleđe prošlosti je složeno, ali u njegovom jezgru uvek ostaje činjenica masovnog zločina, odnosno činjenica nasilne smrti velikog broja nevinih ljudi.

Naš život je život posle smrti. Pobeći se ne može nigde. Prihvatanje i priznanje ove istine prva je obaveza preživelih. Nazovimo to obavezom sećanja. Način na koji se trebamo sećati zavisi kako od karaktera zločina, tako i od toga ko smo to ’mi’. Naši doživljaji zločina se razlikuju, na ličnom, grupnom i političkom nivou. Ne radi se samo o dominantnim stavovima, politikama i kulturama. Reč je i o različitim novim identitetima. Govorimo o žrtvama, preživelima, o onima koji danas pate od posledica zločina; govorimo takođe o počiniocima, pomagačima, posmatračima, o ‘običnim ljudima’ nakon moralne katastrofe. Ovo su individualni i kolektivni aspekti identiteta koji su uobličeni u sukobu. Osobe koji su etnički Bošnjaci ili Srbi ne razmišljaju o Srebrenici samo kao pojedinci, već i kao pripadnici ovih nacija. Kad ovi ljudi kažu „Mi se sećamo Srebrenice“, korišćenje prvog lica množine ne upućuje jednostavno na nacionalnu identifikaciju; reč je o kontekstualno kreiranom zajedničkom identitetu, ili o identitetu koji je kreiran zločinom. Trebamo razlikovati barem dve velike grupe: mi, koji smo bili meta zločina; mi, u čije ime je zločin počinjen. Ali bilo bi pogrešno odavde izvesti relativistički zaključak da svako ima svoju istinu. Radi se tek o tome da ljudi, grupe i političke zajednice trpe posledice zločina na različite načine. Zato se njihova prava i dužnosti razlikuju. Ovome ću se vratiti u trećem delu.

U Srbiji je vreme nakon zločina obeleženo moralnim padom, čija je osnovna odlika afirmacija zločina. Stanje srpske nacije danas žalosna je parodija stanja srpske nacije na kraju dvadesetog veka. Vreme ne prolazi, nego se ciklično kreće, vraćajući se uvek u onu tačku na kojoj smo počeli da ubijamo nedužne ljude. Ovaj krug smrti i zla nije fatum, već rezultat naših pogrešnih izbora. Mi smo izabrali letalnu kombinaciju laži i zaborava. Ili, ovo ipak nije sasvim precizno. Zaborava nema i ne može ga biti. Čovek i društvo bez sećanja ne postoje. Život ’danas i ovde’ zamisliv je samo kao medicinski slučaj amnezije, kad se osoba ne seća njenog prethodnog života. Jedini orijentir takve osobe je njena percepcija sadašnjeg trenutka. Lišeni spoznajnog, etičkog i emotivnog uporišta u prošlosti, ljudi, događaji i stvari izmiču razumevanju, pa se sadašnjost za takvu osobu ispostavlja kao stanje konfuzije.9

Ako je na nivou zajednice i društva zaborav loše prošlosti kako moralno pogrešan, tako i nemoguć, ostaje samo pitanje kako ćemo se sećati. Činjenice o zločinačkoj prošlosti ne mogu se promeniti. Te su činjenice bolne i ponižavajuće. Nakon zločina počinjenih u ime ‘srpskog nacionalnog interesa’ tokom ratova devedesetih godina, te nakon prevrata kojim je zločinački režim uklonjen, mi stojimo na ruševinama, pitajući se kako i kojim putem dalje. Svako post-zločinačko društvo uvek na neki način nudi neki odgovor na pitanje o zločinu. Ovaj autor je često pisao o proizvodnji moralnog, kulturnog i individualnog sećanja kojima se negiraju srpski zločini. O tome su pisali i mnogi drugi važni autori, često na stranicama Peščanika. U narednom delu rada pokušaću da promenim fokus i da analiziram institucionalne oblike sećanja na zločin u Srbiji nakon 2000. godine. Sledi opis mehanizama tranzicione pravde primenjenih u Srbiji. Opis će možda biti pravnički dosadan, ali verujem da je važno pokazati kako se država Srbija nije angažovala samo u ideološkoj i kulturnoj proizvodnji laži. Naprotiv, država je sistematski radila na izgradnji i upotrebi mreže javnih institucija kojima je negiran zločin.

2. Genealogija tranzicione pravde u Srbiji, ili summa ideologiae: institucionalno opravdanje zločina

Srpski politički režim jednom je – pod krinkom ‘legalizma’ – pokušao da nametne život u sadašnjosti čija bi temeljna odrednica bila nevinost Srbije, odnosno odsustvo bilo kakve odgovornosti srpske države, kulture i građana za ono što se događalo u jugoslovenskim ratovima. Međutim, shvativši da ideja o uklanjanju prošlosti iz društvenog i javnog života ne funkcioniše, ’legalisti’ i njihovi naslednici brzo su se okrenuli nauku svog učitelja Slobodana Miloševića. Iskustvo Miloševićevog režima im je pokazalo da se – ako režim tako odluči – prošlost može tretirati kao predmet slobodnog tumačenja, te da rezultat ovog tumačenja ne mora da ima nikakve veze sa onim što se stvarno dogodilo. Srbija se sve do danas drži ovog nauka, kontinuirano egzistirajući u stanju interpretativnog negiranja zločina.

Najavio sam da ću se u ovom delu rada fokusirati na institucionalnu relativizaciju prošlosti. Analiziraću mehanizme i procese tranzicione pravde u Srbiji. Tranziciona pravda je skup pravila, mehanizama i procesa kojima društvo u demokratskoj tranziciji odgovara na sistematske masovne zločine počinjene pod prethodnim režimom. U najširem smislu, tranziciona pravda ima tri cilja: 1/ pravno, političko i moralno distanciranje od počinjenih zločina (kažnjavanje krivaca, priznanje patnje žrtava, ustanovljavanje istine o prošlosti, naknada materijalne i moralne štete), 2/ doprinos stvaranju novog demokratskog legitimiteta (poštovanje ljudskih prava, posebna zaštita grupa koje su bile izložene stradanju u prethodnom periodu, afirmacija vladavine prava, efektivna demokratska kontrola državne vlasti), 3/ sprečavanje konflikata u budućnosti (uspostavljanje društvenih i političkih odnosa i institucija koji će garantovati mir).

Nakon promene režima 2000. godine, Srbija je primenila nekoliko mehanizama tranzicione pravde. Ovi mehanizmi bavili su se represijom u tri perioda srpske istorije 20. veka: Drugi svetski rat (1941-1945), komunistički režim (1945-1990) i režim Slobodana Miloševića (1990-2000). Analiza koja sledi podeljena je u tri odeljka. Prvi odeljak grubo sumira osnovna svojstva tri režima. Drugi odeljak bavi se merama tranzicione pravde koje su bile uvedene radi suočavanja sa zločinima počinjenim u ratovima devedesetih godina. Treći odeljak analizira pravne mehanizme  i praksu suočavanja sa nacističkim i komunističkim zločinima, kao i političku i kulturnu konfuziju koja je pratila ove procese. Iako su ova dva represivna režima bila veoma različita, srpska vlast je odlučila da ih tretira simultano, koristeći iste mehanizme tranzicione pravde. Pokušaću da ukažem na političke i ideološke preference koje su stajale iza odluke o pravnom izjednačavanju nacizma i komunizma, kao i na posledice koje je to izjednačavanje proizvelo.

1. Tri represivne prošlosti

Tokom Drugog svetskog rata u Srbiji je na vlasti bio kolaboracionistički totalitarni režim koji su Nemci uspostavili nakon okupacije 1941. godine. Slepo poslušan okupatoru, režim je organizovao ’dobrovoljačke oružane odrede’, koji su počinili masovne zločine nad Jevrejima, Romima, kao i Srbima koji su bili identifikovani kao simpatizeri i saradnici komunista.10 Paralelno je delovao četnički pokret, oformljen od strane pripadnika Jugoslovenske kraljevske vojske koji su odbili da priznaju okupaciju, proklamujući kao svoj cilj borbu protiv Nemaca. Ali već od oktobra 1941. godine, rukovođeni ekstremnom nacionalističkom ideologijom, četnici su počeli saradnju sa Nemcima u borbi protiv partizana.11 Tokom rata četnici su počinili zločine nad srpskim stanovništvom u Srbiji, Muslimanima u Bosni i Hrvatima u Bosni i Hrvatskoj.12

Drugi represivni režim bio je jugoslovenski komunizam. Režim je počinio mnoge povrede ljudskih prava. Mehanizmi, tipovi i ciljevi represije pratili su režimske ideološke i političke ciljeve. Možemo identifikovati tri talasa represije. Prvi talas (1944-1945), koji je pratio oslobođenje zemlje i uspostavljanje novog režima, bio je usmeren protiv ratnih zločinaca, kolaboratora i ’klasnih neprijatelja’.13 Represivne mere primenjivane su i prema etničkim grupama optuženim za saradnju sa okupatorom (Nemci, Mađari).14 Postupanje prema ratnim zločincima i kolaboratorima nije se mnogo razlikovalo od posleratne prakse u drugim zemljama oslobođenim od nacizma.15 Istovremeno, čistke ’klasnih neprijatelja’ često su se pretvarale u proizvoljnu represiju nad nevinim ljudima. Drugi talas represije (1948-1953) usledio je nakon jugoslovenskog sukoba sa Kominternom i bio je usmeren prvenstveno prema komunistima optuženim da su ostali lojalni Staljinu.16 Treći talas represije trajao je u različitim oblicima praktično do kraja režima. Protesti rukovođeni socijalnim razlozima, radikalno levim ili nacionalističkim ideologijama, gušeni su primenom policijske sile, hapšenjima i sužavanjem prostora slobode. Konačno, režim je konstantno bio nepoverljiv prema intelektualcima, a oni koji su bili identifikovani kao disidenti živeli su pod policijskim nadzorom.17

Treći represivni režim bila je vlada Slobodana Miloševića i Socijalističke partije Srbije. Ratovi u Hrvatskoj (1991-1995), Bosni i Hercegovini (1992-1995) i na Kosovu (1999) doveli su do enormnog broja ljudskih žrtava, materijalnog razaranja i teških povreda ljudskih prava, uključujući silovanja, torturu, lišavanje slobode i masovno proterivanje stanovništva.18 Najviše zločina počinili su srpski režim, različite paravojne jedinice pod njegovom kontrolom, kao i marionetski režimi koje je beogradska vlast instalirala u okupiranim delovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ova zločinačka politika uživala je podršku značajnih segmenata srpske populacije, koja je prihvatila zvaničnu nacionalističku retoriku „zaštite srpskih nacionalnih interesa“.19

Promena režima 2000. godine, rezultat široke mobilizacije koja je kulminirala izbornom pobedom Demokratske opozicije Srbije, nosila je obećanje raskida sa kontinuitetom represije. Obećanje nije ostvareno. Demokratska tranzicija degenerisala se u autoritarizam skriven iza fasade demokratskih institucija. Neuspeh demokratije u Srbiji u dobroj meri je posledica nespremnosti društva i zajednice da se suoče sa prošlošću. Nakon promene režima, iskristalisale su se dve suprotstavljene političke strategije odnosa prema prošlosti. Jedna grupa političkih partija, predvođena novoizabranim Predsednikom Srbije Vojislavom Koštunicom, brzo se približila poziciji Socijalističke partije Srbije i radikalnih nacionalističkih grupa u negiranju zločina i insistiranju na institucionalnom i vrednosnom kontinuitetu sa starim režimom (’legalizam’). Ova grupa se opirala uklanjanju kompromitovanih funkcionera starog režima (što je uključivalo i zaštitu jezgra kriminalizovane države koncentrisanog u Državnoj bezbednosti i nekim drugim policijskim formacijama), opstruirala je reformističke projekte u parlamentu, i anagažovala se na zaštiti optuženih za ratne zločine, pod izgovorom legalističkih sumnji u međunarodno-pravnu validnost Haškog suda. S druge strane su bili reformisti okupljeni oko premijera Zorana Đinđića. Pragmatski orijentisani ka implementaciji realno mogućih ekonomskih i političkih modernizacijskih promena u prostoru koji je bio značajno sužen teškim nasleđem i blokadama ‘legalista’, reformisti su se odlučnom politikom saradnje sa Haškim sudom približili zahtevima suočavanja sa prošlošću. Nedostatnost ove strategije ogledala u redukovanoj percepciji saradnje sa Hagom, odnosno u njenom razumevanju kao tehničkog uslova koji je neophodno ispuniti da bi se demokratske reforme mogle nesmetano realizovati. Ovim su zanemarene moralne, pravne i političke dimenzije ratnih zločina, što je postalo tragično jasno u martu 2003, kad je Zoran Đinđić ubijen u atentatu koji je organizovala specijalna paramilitarna jedinica starog režima.

2. Tranziciona pravda I: suočavanje sa zločinima Miloševićevog režima

Miloševićeva vladavina bila je odlučno obeležena osvajačkim ratovima i masovnim zločinima. Nakon promene režima, odbacivanje pravne, politički i moralne odgovornosti za ove zločine postepeno je stabilizovano u nosivu političku i kulturnu matricu. Potpunu afirmaciju ’politike zaborava’ i negiranja zločina sprečila su dva faktora. Prvo, u Srbiji su kontinuirano aktivne građanske organizacije posvećene borbi za prava žrtava a protiv negiranja zločina (između ostalih: Fond za humanitarno pravo, Žene u crnom, Beogradski centar za ljudska prava, Helsinški komitet za ljudska prava, Inicijativa mladih za ljudska prava, Peščanik). Drugo, Srbija je bila pod stalnim pritiskom međunarodne zajednice koja je zahtevala saradnju sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (Haški sud), te osnivanje domaćih sudskih i istražnih tela za ratne zločine. Kombinacija ovih internih konfliktnih pristupa i spoljnog pritiska proizvela je kompleksnu sliku tranzicione pravde u Srbiji. Ovaj deo rada analizira mehanizme tranzicione pravde primenjene u suočavanju sa zločinima iz devedesetih godina.

1. Haški sud

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju bio je ad hoc tribunal osnovan u maju 1993. godine Rezolucijom br. 827 Saveta bezbednosti UN. Sud je imao mandat da procesuira zločine počinjene tokom jugoslovenskih ratova.20 Odnos između Haškog tribunala i Srbije prošao je kroz nekoliko faza.21

Prva faza trajala je od osnivanja Suda 1993. godine do pada Miloševićevog režima 2000. godine. Režim je prvobitno odbio da prizna Sud, otklanjajući tako svaku mogućnost saradnje. Iako je 1995. godine obaveza priznanja Suda inkorporirana u Dejtonski sporazum, režim je i dalje izbegavao saradnju, pozivajući se na član 17, st. 3. Ustava Savezne Republike Jugoslavije, koji je zabranjivao ekstradiciju jugoslovenskih državljana. Optužnica podignuta protiv Slobodana Miloševića nakon kosovskog rata označila je najnižu tačku u ovom odnosu.

Druga faza počela je posle promene režima 2000. godine. Duboka politička podela u pobedničkoj koaliciji otežavala je stvaranje pravnog okvira za saradnju sa Hagom. Slobodan Milošević je uhapšen pod optužbom za korupciju i zloupotrebu vlasti, da bi ga vlada Zorana Đinđića potom poslala u Hag. Reagujući na kontinuirani pritisak međunarodne zajednice, Savezni parlament je 2002. godine usvojio Zakon o saradnji sa Haškim sudom.22 Zakon je sadržao odredbu (član 39) o zabrani ekstradicije državljana optuženih pred Haškim sudom.

Ubistvo Zorana Đinđića u martu 2003. godine označilo je početak treće faze, koja je trajala do parlamentarnih izbora u decembru iste godine. Ovaj kratki period zanimljiv je kao jedino vreme u kome je vlast izrazila nedvosmislenu spremnost za saradnju sa Sudom. Zabrana ekstradicije državljana Hagu je poništena. Ustanovljena su posebna sudska i istražna tela za procesuiranje ratnih zločina (vidi naredni odeljak). Godišnji izveštaj Suda prvi put je pozitivno ocenio saradnju ove institucije sa Srbijom.23

Nacionalističke partije su dobile izbore u decembru 2003. godine. Manjinska vlada konzervativne Demokratske stranke Srbije imala je podršku Socijalističke partije Srbije i ekstremno desne Srpske radikalne stranke. Ovim je počela četvrta faza odnosa sa Haškim sudom, koja je trajala do parlamentarnih izbora 2008. godine. Nacionalizam, ponovo afirmisan kao vodeća politička ideologija, fokusirao se na sistematske optužbe protiv Suda kao ’antisrpske’ institucije. Donet je Zakon o pravima optuženog u pritvoru Međunarodnog krivičnog tribunala i članova njegove porodice, koji je formulisao politiku ’dobrovoljne predaje’ optuženih Sudu, garantujući im plaćenu pravnu pomoć, nadoknadu plata i materijalnu podršku za članove njihovih porodica.24 Godišnji izveštaj Suda za 2004. godinu zaključio je da je „Srbija i Crna Gora praktično suspendovala saradnju sa Sudom“.25

Situacija se unekoliko promenila nakon predsedničkih izbora od 2004. na kojima je pobedio Boris Tadić. Izložena neprestanom međunarodnom pritisku, Srbija je 2006. godine odobrila sudskim istraživačima pristup arhivima; zaštita svedoka je poboljšana.26 Nakon parlamentarnih izbora 2008. godine, formirana je nova vladajuća koalicija, predvođena Demokratskom strankom, koja je izrazila spremnost za saradnju sa Sudom. Ovim je otvorena završna faza odnosa sa Sudom. Do 2011. godine uhapšeni su poslednji osumnjičeni za ratne zločine: Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Goran Hadžić. U godišnjem izveštaju za 2009. godinu Sud je pohvalio saradnju srpske vlade.27

Opšta ocena odnosa Srbije sa Haškim sudom je negativna. Vlast je rutinski opstruirala saradnju, popuštajući tek pred otvorenim pritiskom međunarodne zajednice. Istovremeno, režim i njemu lojalne intelektualne elite sistematski su negovali nacionalističke sentimente, predstavljajući Sud kao antisrpsku instituciju. Iako je Sud značajno doprineo jačanju autoriteta međunarodnog prava i kažnjavanju zločinaca, te iako je uložio značajan napor da integriše rezultate svog rada u region kroz ’program otvaranja’,28 njegov uticaj na prihvatanje istine o zločinima ostao je ograničen.29

2. Domaći sudovi

’Strategija kompletiranja’ predvidela je da će rad Haškog suda biti vremenski ograničen i da će nakon njegovog zatvaranja suđenja za ratne zločine preuzeti domaći sudovi.30 U julu 2003. godine srpski parlament usvojio je Zakon o ratnim zločinima, koji je uspostavio tri specijalizovane institucije: Tužilaštvo za ratne zločine, Odeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu i Službu za otkrivanje ratnih zločina (posebno policijsko odeljenje).31

Nove institucije su od početka bile suočene sa različitim preprekama. U periodu vladavine nacionalističke koalicije (decembar 2003 – maj 2008) ova tela su trpela političke pritiske, nedostajala su im sredstva i kvalifikovano osoblje, a svedoci su često bili izloženi zastrašivanju32 i pored pokušaja da se problem njihove zaštite zakonski reguliše.33 Prve prvostepene presude poništene su od stane Vrhovnog suda. U slučaju Ovčara,34 Odeljenje Višeg suda osudilo je 14 optuženih na ukupno 231 godinu zatvora. Međutim, Vrhovni sud je naredio ponovno suđenje, pozivajući se na ’nepotpuno utvrđeno činjenično stanje’ i ’pogrešnu primenu zakona’. Na ponovljenom suđenju u martu 2009. godine, 14 optuženih osuđeni su na 193 godine zatvora. Iako je pozicija ovih institucija poboljšana posle 2008. godine, nova koalicija nije otišla mnogo dalje od verbalne spremnosti da podrži njihov rad. Nacionalističke političke partije i organizacije i dalje su nesmetano širile propagandu da su ova tela ’nametnuta spolja’ s ciljem kriminalizovanja ’istinskih patriota’.

Vredno je primetiti da su, i pored svih prepreka, Tužilaštvo i Sud u periodu do 2016. godine sačuvali visok stepen nezavisnosti, demonstrirajući sposobnost da procesuiraju teške slučajeve. Uspostavljene su veze s odgovarajućim institucijama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori, što je predstavljalo značajan korak napred u borbi protiv nasleđa zločina u regionu. U periodu od osnivanja ovih tela do kraja 2019. godine podignuto je 76 optužnica, a završeno je 49 suđenja; 70 osoba je osuđeno, a oslobođena su 52 optužena.35 Do promene u statusu Tužilaštva za ratne zločine došlo je 2016. godine. Pozicija Tužioca bila je upražnjena od januara 2016. do maja 2017. godine, a novoizabrana tužiteljka smatra se bliskom vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci. U junu 2017. godine Tužilaštvo je obustavilo postupak protiv 8 pripadnika Vojske Republike Srpske optuženih za ratni zločin u Srebrenici.36 Novom Tužilaštvu zamera se nedostatak jasne strategije i procesuiranje manje važnih slučajeva.37

3. Lustracija

Neposredno posle atentata na Zorana Đinđića, Građanski savez je inicirao donošenje zakona o lustraciji, koji bi omogućio uklanjanje iz državnog aparata osoba koje su imale istaknute pozicije u komunističkom i Miloševićevom režimu, posebno u vojsci i policiji. Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava usvojen je u junu 2003. godine i trebao je da se bavi povredama ljudskih prava koje su državni funkcioneri počinili od 23. marta 1976. godine (datum stupanja na snagu Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima).38 Bilo je predviđeno da zakon važi 10 godina. Predlagači su insistirali da je zakon o lustraciji neophodan instrument suočavanja sa autoritarnom i zločinačkom prošlošću, te da je posebno važno razotkriti aktivnosti tajne policije pod komunističkim i Miloševićevim režimom. S druge strane, oponenti su tvrdili da bi ovakav zakon bio mehanizam odmazde, sredstvo za obračun sa političkim neistomišljenicima, kao i da bi nametnuo kolektivnu odgovornost za ono što nije bilo dobro u prošlosti.39 Zakon je ustanovio široku listu državnih funkcija čiji bi nosioci i kandidati bili podvrgnuti ispitivanju od strane posebne parlamentarne komisije. Zakon je predvideo da sȃmo članstvo u političkoj partiji ili organizaciji nije razlog za lustraciju.

Ni nacionalistička vladajuća koalicija (2003-2008), ni vladajuća koalicija okupljena oko Demokratske stranke (2008-2012) nisu bile spremne da primene Zakon. Dok su u prvom periodu dominirali ideološki napadi na Zakon uobličeni u zalaganje za pravni kontinuitet (’legalizam’) i ’odbranu nacionalnih interesa’, posle 2008. godine počelo se insistirati da je ’za lustraciju kasno’. U oktobru 2008. godine, članice vladajuće koalicije (Demokratska stranka i Socijalistička partija Srbije) usvojile su Deklaraciju o pomirenju,40 proklamujući ’kraj sukoba’ i zajedničko okretanje evropskoj budućnosti Srbije. S obzirom na bliske veze starog represivnog aparata sa Socijalističkom partijom, Deklaracija je faktički označila rehabilitaciju pripadnika ovog aparata.

Zakon o lustraciji nikad nije primenjen jer su nacionalističke partije opstruirale izbor parlamentarne komisije koja je trebala biti nadležna da utvrđuje da li su aktuelni državni službenici ili kandidati za funkcije kršili ljudska prava. Zakon je prestao da važi 2013. godine.

4. Komisija za istinu i pomirenje

Posle promene režima, konflikt u pobedničkoj koaliciji zaoštren je u martu 2001. godine, kad je međunarodna zajednica pojačala pritisak na Srbiju da izruči Slobodana Miloševića Haškom sudu. Na vrhuncu ove ogorčene ideološke borbe, javnost je obaveštena o predsedničkoj Odluci kojim je ustanovljena Jugoslovenska komisija za istinu i pomirenje.41 Prema Odluci, zadatak Komisije bio je da organizuje i sprovede istraživanje o društvenim, međuetničkim i političkim uzrocima jugoslovenskih ratova devedesetih godina. Ovakva široka formulacija mandata opravdavana je kao jedina ispravna strategija u nastojanju da se stabilizuje mir, pomogne jugoslovenskim narodima da prihvate istinu o ratovima i doprinese pomirenju među državama bivše Jugoslavije. Komisija je Odlukom ovlašćena da sama usvoji proceduralna pravila svog rada.

Osnivanje Komisije iznenadilo je jugoslovensku javnost. Nacionalistički blok nije reagovao, a građanske partije, organizacije i pojedinci kritikovali su nepostojanje javne rasprave o potrebi za jednim ovakvim telom, ukazujući na nejasne ciljeve, mandat, kriterijum izbora članova, nedefinisan odnos sa drugim državnim organima i nedostatak jasnih proceduralnih pravila rada. Činilo se da je Komisija osnovana prevashodno u nastojanju da se ublaži pritisak međunarodne zajednice koja je insistirala na suočavanju zemlje sa nedavnim zločinima.42

Predsedničkom odlukom imenovano je 19 članova Komisije. Kritičari su primetili da nijedan član nije iz Crne Gore, da su samo dva člana iz redova nacionalnih manjina, kao i da je Srpska pravoslavna crkva jedina religijska zajednica koja ima predstavnika. U oktobru 2002. godine, Koštunica je proširio Komisiju na 24 člana, uključivši jednog člana iz Crne Gore, predstavnika bošnjačkog naroda i predstavnika Katoličke crkve u Srbiji.

Već u aprilu 2001. godine iz Komisije su istupili njegovi najprominentniji liberalni članovi, istoričarka Latinka Perović i profesor prava Vojin Dimitrijević. U pismu ostavke, Dimitrijević je ukazao na nejasnoće Odluke. Prvo, mandat Komisije je preširok: umesto traganja za ’velikim istorijskim istinama’, Komisija bi trebalo da se usredsredi na otkrivanje istine o konkretnim zločinima iz bliske prošlosti. Drugo, ovlašćenja Komisije su suviše ograničena: ona nema pravo da poziva svedoke pod pretnjom tužbe, nema pristup zatvorenim arhivima ni drugom dokaznom materijalu. Dimitrijević zaključuje da ovako konfuzan pravni mandat onemogućava kvalitetan rad Komisije.43

Komisija je počela da radi tek u februaru 2002. godine, usvajajući Pravila postupanja i Osnovni program. Komisija je trebala da bude organizovana u šest radnih grupa, koje bi istraživale (1) ključne istorijske događaje i procese u periodu 1980-2000, (2) kršenja ljudskih prava, međunarodnog humanitarnog i ratnog prava, (3) socijalne i psihološke uzroke rata, (4) ulogu religijskih faktora, (5) ulogu javnog mnjenja i medija i (6) uticaj međunarodnog faktora. Komisija je planirala da prikupi sve relevantne podatke i dokaze, te da na osnovu tih saznanja identifikuje i istraži osnovne uzroke ratova. Rad bi bio završen podnošenjem konačnog izveštaja domaćoj i inostranoj javnosti. Izveštaj bi sadržao preporuke vladi za neophodne reforme. Rad Komisije trebao je da bude javan: planirana su javna saslušanja, diskusije, prezentacije pronađenih materijala, konferencije za štampu. Održane su samo tri konferencije za štampu. Jedini okrugli sto, bojkotovan od strane nevladinih organizacija, pretvorio se u diskusiju o zločinima protiv Srba.

Iako Komisija nikad nije formalno raspuštena, faktički je prestala da postoji već u februaru 2003. godine, kad je uspostavljena konfederalna zajednica Srbije i Crne Gore. Tokom pripreme Ustavne povelje novog Saveza, ustavna komisija je odbila predlog da se Komisija definiše kao savezna institucija. Članovi Komisije su pokušali da nastave rad, izražavajući nadu da će srpska vlast prihvatiti ovo telo. To se međutim nikad nije dogodilo, pa je Komisija prestala da postoji godinu dana pre isteka trogodišnjeg mandata, ne ispunivši nijedan postavljeni zadatak. Gotovo potpuno odsustvo političke, organizacione i finansijske podrške države jedno je od obeležja rada Komisije.

Mandat Komisije bio je preširok i konfuzan. Ponovimo da je prema originalnoj formulaciji predsedničke Odluke Komisija trebala da rasvetli uzročni lanac događaja koji su doveli do političke, ekonomske i socijalne krize jugoslovenske države, kulminirajući u ratu. Dopunjeni nacrt Programa od maja 2003. godine planirao je dalje proširenje ovog mandata: analiza uzroka rata trebala bi da počne sa 19. vekom, kako bi se istražili počeci ideje o zajedničkoj jugoslovenskoj državi. Analiza bi obuhvatila oba svetska rata, stvaranje i karakter međuratne države, kao i osnovna svojstva komunističkog režima. Argument za ovakav pristup glasio je da potpuno razumevanje konflikata i efikasno sprečavanje njihovog ponavljanja zahtevaju kompleksnu istorijsku analizu. Ovim je definisana teza da uzroke masovnog zločina ne treba tražiti prvenstveno u karakteru prethodnog srpskog režima, već u teškoj istoriji Jugoslavije i njenoj dominantnoj političkoj kulturi.

Dokumenti Komisije, transkripti sa njenog okruglog stola i intervjui članova otkrivaju nameru umanjivanja srpske odgovornosti za ratove. Iako je pozivala na ’uravnotežen multidisciplinarni pristup istoriji’, Komisija je stalno naglašavala patnje srpskog naroda.44 Ovaj pristup počivao je na relativističkom stavu da svaki jugoslovenski narod ima legitimno pravo da brani sopstvenu verziju istorije, čak i ako to uključuje opravdanje ubijanja ’drugih’ u ime odbrane ’nacionalnog interesa’.

3. Tranziciona prava II: nacizam i komunistički režim

Pitanje odnosa prema zločinima i kršenjima ljudskih prava za vreme Drugog svetskog rata i pod komunističkim režimom pokrenuto je od strane nacionalističke vladajuće koalicije (2003-2008), kao deo procesa istorijske revizije. Ova revizija uključila je pitanja o tome šta treba smatrati zločinom, šta treba smatrati povredom ljudskih prava, ko su bili počinioci a ko žrtve, te kako razumeti političke i socijalne procese iz jugoslovenske prošlosti. Prva bitna odlika revizije je negiranje ili umanjivanje srpske odgovornosti za zločine iz devedesetih godina. Drugo, izvršeno je prevrednovanje nacističke i komunističke prošlosti. Rehabilitovani su politički i vojni lideri, organizacije i institucije srpskog kolaboracionističkog režima iz Drugog svetskog rata. Istovremeno, komunizam je proglašen totalitarnim režimom i učinjen je značajan napor da se identifikuju zločini počinjeni tokom njegovog trajanja, kao i da se ovaj režim okrivi za sve nedaće koje su snašle srpski narod.

Metodi suočavanja sa dve represivne prošlosti uključivali su sudske rehabilitacije, osnivanje i rad specijalnih komisija, različite oblike memorijalizacije, reparacije, ali ne i otvaranje tajnih arhiva. Ograničen pristup policijskim dosijeima omogućen je uredbom vlade Srbije od 2001. godine45, ali je 2003. godine Ustavni sud anulirao ovu uredbu kao neustavnu.46

1. Rehabilitacija

U Srbiji se paralelno odvijaju procesi rehabilitacije nacističkih kolaboratora i žrtava komunizma. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih porodica od 2004. godine priznao je četnicima status antifašističkih boraca („Status borca NOR-a, u smislu ovog zakona i u pogledu prava utvrđenih ovim zakonom, imaju i pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini i Ravnogorskog pokreta“ – čl. 1, st. 3.), garantujući im sva socijalna prava koja su partizanski borci uživali od 1945. godine.47 Zakon je ustanovio ’Ravnogorsku spomenicu 1941’ i izjednačio je njene nosioce sa nosiocima ’Partizanske spomenice 1941’ (čl. 3.).

Zakonom o rehabilitaciji od 2006. godine „uređuje se rehabilitacija lica koja su bez sudske ili administrativne odluke ili sudskom ili administrativnom odlukom lišena, iz političkih ili ideoloških razloga, života, slobode ili nekih drugih prava od 6. aprila 1941. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona“ (čl. 1.).48 Proširenje važenja Zakona na celi period Drugog svetskog rata stvorilo je pravni osnov za rehabilitaciju kako žrtava komunističke represije, tako i fašističkih kolaboratora. Revizionistički istoričari pozdravili su Zakon kao „jedinu meru tranzicione pravde u Srbiji, koja se kako-tako primenjuje“.49 Odmah nakon usvajanja Zakona, različite partije, organizacije i pojedinci podneli su zahteve za rehabilitaciju četničkog vođe Draže Mihailovića. Viši sud u Beogradu usvojio je ovaj zahtev 2015. godine i poništio je sudsku odluku od 1946. kojom je Mihailović proglašen krivim i osuđen na smrt. Ova odluka bila je kulminacija dugotrajne kampanje za rehabilitaciju četničkog pokreta, u kojoj se vladajuća ’proevropska’ koalicija predvođena Demokratskom strankom udružila sa nacionalističkim organizacijama. Vlada je 2009. godine formirala dve komisije: Državnu komisiju za istraživanje okolnosti pogubljenja Draže Mihailovića i Državnu komisiju za tajne grobnice (vidi naredni odeljak). Praćena velikom medijskom pažnjom, prva Komisija je nekoliko puta najavila ’otkriće’ Mihailovićevih posmrtnih ostataka na različitim lokacijama. Posmrtni ostaci nisu pronađeni. Zanimljiviji od ovog neuspeha je veliki entuzijazam s kojim je srpska nacionalistička desnica dočekala osnivanje Komisije. I pored mnogobrojnih dokaza o njihovom zločinačkom delovanju tokom Drugog svetskog rata, četnici među srpskim nacionalistima imaju gotovo mitski status, a Draža Mihailović nosi epitet ’prvog gerilca u Evropi’. Osnivajući ovakvu Komisiju, srpska vlada se 2009. godine faktički odrekla antifašističke tradicije, pretvarajući tranzicionu pravdu u instrument rehabilitacije kolaboracionizma.

Novim Zakonom o rehabilitaciji od 2011. godine uskraćeno je pravo na rehabilitaciju pripadnicima „kvislinških formacija, a koji su izvršili, odnosno učestvovali u izvršenju ratnih zločina“ (čl. 2.).50 Zakon je potvrdio važenje sudskih odluka kojima su za vreme komunističkog režima identifikovani i osuđeni ratni zločinci (čl. 2.). Istovremeno, propisano je da pripadnici kolaboracionističkog političkog i vojnog aparata koji nisu počinili ratne zločine imaju pravo na rehabilitaciju (čl. 2.). Ovim je poslata protivrečna poruka: prihvatanje odluka sudova iz vremena komunizma suzilo je prostor za rehabilitaciju kolaboratora, ali je istovremeno dekriminalizovan fašistički vojni i politički aparat.

2. Državna komisija za pronalaženje i obeležavanje svih tajnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci streljanih posle oslobođenja 1944

Telo koje se kolokvijalno naziva Komisijom za tajne grobnice osnovano je odlukom Vlade Srbije („Zaključak broj: 02-4313/2009) u julu 2009. godine, kao poseban organ ministarstva pravde. Zadatak Komisije bio je da locira i obeleži tajne grobnice osoba ubijenih od strane novog režima neposredno nakon oslobođenja od fašizma, ustanovi tačan broj žrtava i identifikuje svaku žrtvu. Vlada je imenovala 24 člana Komisije, među kojima su bili predstavnici države, istoričari, pravnici i forenzički eksperti. Komisija je sama utvrdila detalje svog mandata (’Misija’), proceduralna pravila rada i unutrašnju organizaciju (’Poslovnik’).51 Komisija je radila u dva odbora: Odbor za istraživanje trebao je da sakupi sve dostupne dokaze o svakom istraživanom slučaju; Odbor za ekshumaciju bio je nadležan za forenzičku identifikaciju žrtava. Komisija je planirala da pronađe i ekshumira grobnice, ispita svedoke i članove porodica ubijenih, prikupi i analizira ’svu postojeću građu’, uključujući i dokumente dostupne kako u javnim arhivima, tako i u zatvorenim arhivima vojne i civilne policije.52

Rezultati rada Komisije u 2009. i 2010. godini objavljeni su u Godišnjem izveštaju za 2010 godinu.53 Aktivnosti su uključivale arhivsko i terensko istraživanje, kao i iskopavanje ’egzemplarnih grobnica’.54 U aprilu 2010. godine Vlada je donela odluku kojom se Komisiji omogućava pristup tajnim arhivima.55 Prema Izveštaju, do kraja 2010. godine registrovano je 18.000 pogubljenih i nestalih osoba. Preliminarno je identifikovano 190 tajnih grobnica.

Rad je nastavljen naredne godine. U Godišnjem izveštaju za 2011. godinu56 objavljeno je da je identifikovano 36.000 pogubljenih i nestalih. Najavljeno je da će na web stranicu Komisije biti postavljena Otvorena knjiga žrtava, koja će sadržati sve podatke o pogubljenim i nestalim osobama. Obavljene su preliminarne ekshumacije četiri tajne grobnice. U Izveštaju je konstatovano nezadovoljstvo Komisije nedostatkom državne podrške: Komisiji nedostaju finansijska sredstva i oprema, kao i podrška državnih organa u pronalaženju i ispitivanju svedoka.

Komisija je formalno radila do kraja 2015. godine. U februaru 2016. godine, ministarstvo pravde objavilo je da je Komisija okončala svoj mandat podnošenjem završnog izveštaja vladi.57 Ovaj izveštaj nije objavljen. Informacije dostupne na web stranici Komisije, brojni intervjui i javni nastupi članova Komisije, pokazuju da je Komisija prestala da radi kao državno telo još u februaru 2012. godine, nakon podnošenja Godišnjeg izveštaja za 2011. Zbunjuje da je broj registrovanih žrtava nastavio da raste sve do 2015. godine. U junu 2020. godine Otvorena knjiga žrtava na još uvek aktivnoj web stranici Komisije sadrži imena 59.544 ubijene i nestale osobe, kao i spisak 211 identifikovanih grobnica. Članovi Komisije su u javnosti objašnjavali kako su oni, lišeni podrške države, nastavili da samostalno i dobrovoljno rade sve do formalnog raspuštanja Komisije.58

Rad Komisije bio je obeležen mnogim kontroverzama. Članovi su se konstantno žalili na nedostatak državne podrške. Na osnovu dostupnih informacija, čini se da je postojala nesaglasnost između vlade i njene Komisije o najvažnijim ciljevima i zadacima ovog tela. Predstavnik ministarstva u Komisiji izjavio je kako njen zadatak nije da ustanovi odgovornost za zločine, nego da doprinese pomirenju među Srbima, koje bi usledilo na osnovu prihvatanja činjenice da je u Srbiji tokom Drugog svetskog rata vođen bratoubilački rat između fašističkih kolaboratora i komunističkih partizana.59 Članovi Komisije su ovo osudili kao pokušaj minimiziranja komunističkih zločina.

U javnim nastupima, članovi Komisije tvrdili su da se broj pogubljenih meri ’stotinama hiljada’, da u svakom gradu u Srbiji postoji bar jedna masovna grobnica žrtava komunističkog terora, kao i da svaka beogradska opština ima po jednu grobnicu. Iznosili su takođe da su torture bile široko rasprostranjene, a da su ljudi ubijani u zatvorima i policijskim stanicama, ali i „u jarugama, šumama, na obalama reka, u gradskim parkovima“.60 Tvrdilo se takođe da je Komisija pronašla ’knjige streljanih’ u svakom srezu u Srbiji, kao i da su prikupljeni dokazi kojima se nepobitno utvrđuje da su naredbe za pogubljenja dolazile iz vrha jugoslovenske i srpske komunističke partije.61 Međutim, veoma malo od ovih objava je dokumentovano. Na web stranici Komisije mogu se naći nekoliko fotografisanih dokumenata sa imenima pogubljenih osoba i dve sudske odluke opštinskih sudova kojima su 44 osobe osuđene na smrt. Velike razlike između javno izrečenih tvrdnji i dokazanih slučajeva dovode u sumnju rezultate rada Komisije. Najsporniji aspekt njenog rada tiče se metoda identifikovanja žrtava. Nezavisni istraživači su utvrdili mnoge nelogičnosti i faktičke pogreške u rezultatima. Čini se da je broj žrtava mnogo niži od onog objavljenog u Otvorenoj knjizi. Najmanje 1.300 osoba je dva puta evidentirano, na spisku su mnoge osobe ubijene u ratnim dejstvima pre septembra 1944, kao i osobe koje su umrle prirodnom smrću.62 Suprotno izjavi članova Komisije da spisak sadrži sve dostupne podatke o svakoj žrtvi, pripadništvo fašističkim vojnim jedinicama rutinski je izostavljano. Kritičari su takođe primetili da nalazi Komisije osporavaju njenu sopstvenu tvrdnju o tome da su Srbi bili najveće žrtve komunističkog terora: 15.000 osoba (27%) na spisku su Srbi, od kojih su 9.000 bili pripadnici fašističkih formacija; 27.000 registrovanih žrtava (49%) su Nemci, a 6.000 (11%) Mađari.63

Nijedan od ovih nalaza ne negira važnost istraživanja i utvrđivanja istine o komunističkim zločinima. Međutim, čini se kako je Komisija bile više fokusirana na diskreditaciju komunističkog režima nego na otkrivanje istine o žrtvama.

3. Memorijalizacija i restitucija

Kao i mnoge druge post-komunističke zemlje, Srbija je široko koristila mogućnost preformulisanja zvaničnog sećanja na komunizam. Državni praznici koji su obeležavali borbu protiv fašizma i osnivanje nove države menjaju se počev od 2001. godine datumima iz verskog kalendara i praznicima koji obeležavaju događaje iz pred-komunističke prošlosti. Mnogi spomenici su uništeni ili uklonjeni, dok su stotine gradova, ulica, trgova i javnih institucija dobili nova imena.64 Neka od ovih ’mesta sećanja’ danas se zovu po značajnim fašističkim kolaboratorima.65 Dok se za druge upotrebe tranzicione pravde može reći da su nastojale da balansiraju identifikaciju zločina, osudu komunističkog režima, umanjivanje zločina iz devedesetih godina i rehabilitaciju srpskog fašizma, memorijalizacija je ostala isključivo fokusirana na uklanjanje komunističkih simbola zarad afirmacije revizionističkog čitanja nacionalne istorije.

Konačno, restitucija konfiskovane imovine ostaje spora i nepotpuna. Restitucija imovine izgubljene tokom nacizma ograničena je na „otklanjanje posledica oduzimanja imovine žrtvama Holokausta koje nemaju živih naslednika“.66 Zakon propisuje da će se takva imovina vratiti jevrejskoj zajednici u Srbiji, otklanjajući mogućnost da eventualni živi naslednici potražuju oduzetu imovinu. Pravo na restituciju imovine oduzete u ovom periodu ne postoji za pripadnike drugih naroda. Restitucija imovine konfiskovane za vreme komunizma predmet je Zakona o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju.67 Država je više puta odlagala primenu Zakona, da bi 2018. godine ustanovila mehanizam restitucije putem izdavanja državnih obveznica, što je dočekano protestima i tužbama udruženja oštećenih.68 Česte promene Zakona dovode do pravne nesigurnosti, a nespremnost da se Zakon primeni stvara sumnju da država štiti režimu bliske moćnike koji nastavljaju da koriste imovinu koja bi trebala biti vraćena zakonitim vlasnicima.69

3. Epilog, drugo čitanje

1. Dometi srpske tranzicione pravde

Ovaj pregled mehanizama suočavanja sa tri represivna perioda u srpskoj istoriji 20. veka ukazuje na raširenu režimsku zloupotrebu tranzicione pravde posle 2003. godine. Umesto priznavanja represije i zločina počinjenih u svakom od tri perioda, režim se koncentriše na diskreditaciju komunizma, s ciljem da uspostavi jedno novo tumačenje moderne srpske istorije, u kome bi Srbija bila oslobođena od odgovornosti za zločine počinjene za vreme nacizma i pod Miloševićevim režimom. Zločini srpskih kvislinga nastoje se umanjiti ukazivanjem na zločine partizana i posleratnog komunističkog režima. Na delu je proces zamene komunističke istorijske dogme nacionalističkom, kome je cilj da poništi prostor potrage za istinom.70 Na praktično-političkom planu, ova strategija je podrila kako unutrašnju stabilnost, tako i međunarodni kredibilitet režima. Društvo je praktično podeljeno ne samo na nacionalističku i građansku opciju, već i na one koji podržavaju režim, s jedne strane, i široku koaliciju koja sebe identifikuje po liniji antifašizma, s druge strane.71 Drugo, rehabilitacija četničkog pokreta dočekana je sa nevericom i brojnim protestima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, gde su četnici počinili brojne zločine. Za pouke bi moglo biti kasno, ali slučaj srpskog oficijelnog revizionizma nacističke i komunističke prošlosti pokazuje kako propuštanje da se povuče jasna razlika između različitih represivnih epizoda, a da bi se stabilizovalo poželjno tumačenje nacionalne istorije, nanosi moralnu štetu, ne ispunjavajući zamišljeni praktični cilj ostvarenja ’nacionalnog jedinstva’.

Komunistička Jugoslavija bavila se nacističkom prošlošću, ali je negirala sopstvene zločine. Devedesetih godina, srpski režim je negirao učešće u jugoslovenskim ratovima. Posle promene režima 2003. godine, pokušaj prevrednovanja zločina putem istovremenog suočavanja sa tri represivne prošlosti produbio je pravnu, političku i moralnu konfuziju. Svaki od ovih režima pažljivo je birao s kojom prošlošću se suočiti i na koji način, sve u cilju efikasnog manipulisanja građanima i jačanja sopstvene pozicije. U Srbiji je stabilizovana praksa u kojoj su nevini pobijeni ljudi pretvoreni su u instrumente promocije razularenog srpskog nacionalizma. Cinično licitiranje brojevima stradalih – od Jasenovca, preko komunizma, do Ovčare, Sarajeva, Srebrenice, ili Račka72 – žrtvuje istinu kratkovidim političkim preferencama, nastavljajući da i post mortem lišava žrtve prava na ljudsko dostojanstvo, i svodeći građane Srbije na moralno indiferentne podanike podvrgnute neprekidnom nizu institucionalizovanih laži.

Naravno, neko će s pravom primetiti da tranziciona pravda nikad ne može da bude stvar principijelnog normativnog izbora. Tranziciona prava je kontekstualno omeđen politički proces. Nakon uklanjanja represivnog režima, novoj vlasti često nedostaje elementarni pravni okvir za bavljenje jučerašnjim zločinima. Međunarodno pravo samo je od ograničene pomoći. U takvoj situaciji, mnoga najvažnija pitanja – šta će se smatrati zločinom, koji će oblici represije biti procesuriani a koji zanemareni, do toga kako će se utvrđivati krivica i ko će se smatrati odgovornim – ostaju stvar političke odluke novih elita.73 Komparativno znanje – pogledajte Južnu Afriku, Španiju, Argentinu i mnoge druge zemlje – kaže nam da je često nemoguće izbeći bolne kompromise. Ali ovo ne vodi relativističkom izvodu da je ’sve moguće’. Upravo, sve jeste moguće, ali ostaje razlika između ispravnih i pogrešnih izbora. U svetlosti nasleđa najgrubljih kršenja ljudskih prava s kojima se suočava novi režim, pogrešan izbor je opcija koja blokira odvajanje od starog režima. Uvid da se posle perioda sistematske represije ne mogu krivično goniti i kazniti svi počinioci, tačka je na kojoj su nastali koncept i praksa tranzicione pravde. Potrebni su alternativni mehanizmi, koji će garantovati najviši moguć stepen pravde za žrtve i najviši moguć stepen odgovornosti za počinioce. Srbija je međutim odabrala drugi put: put negiranja zločina zloupotrebom mehanizama tranzicione pravde, glorifikujući ili prećutkujući određene zločinačke epizode, glorifikujući ili tiho štiteći naredbodavce, ubice i ’posmatrače’. Time smo praktično izabrali da ostanemo u vrednosnim i institucionalnim koordinatama zločinačke prošlosti.

2. Obaveza sećanja

Posledice opisanog izbora naročito su bolne kad je reč o propuštanju da se suočimo sa zločinima iz devedesetih godina.

Trebalo je sve te civilne žrtve pobiti, snajperima, jednu po jednu, trebalo je sve te kuće zapaliti i opljačkati, trebalo je sve te stotine hiljada ljudi isterati iz njihovih domova, trebalo je ispaliti dva miliona granata na Sarajevo.74

Ponovimo: zločine su činili neki Srbi, uz podršku značajnog broja Srba, u ime svih Srba. Drugo, za mete napada izabrani su ljudi koji nisu Srbi, zato što nisu Srbi. Motiv, počinioci, žrtve: svi su obeleženi nacionalnim predznakom. Naša je obaveza da pamtimo i da javno priznamo da je zločin učinjen u ime grupe kojoj pripadamo. Ova spoznaja treba da bude naš moralni orijentir za razmišljanje o prošlosti, za snalaženje u sadašnjosti, i za način osmišljavanja naše budućnosti. Odluka da se sećanje na nedavne zločine izbriše ili falsifikuje predstavlja moralno pogrešan izbor:

Osoba koja izabere amneziju o nedelima za koje je na neki način odgovorna, osoba je koja se seća na pogrešan način, ne nužno kao neko ko greši u pogledu činjenica, već pre kao neko čiji je izbor moralno pogrešan… Mi vrednujemo jednu osobu delom i na osnovu toga čega se i na koji način ona seća… Ovo vrednovanje sećanja uobličava naš identitet povezujući nas sa našom prošlošću, podvrgavajući nas etičkom sudu koji insistira na dužnosti sećanja.75

Ponovimo i ovo: zločin je moralna činjenica čija je bît u nanošenju bezrazložne patnje nevinim ljudima. Ubijenih više nema. Ne postoji nijedan argument, nijedan ’istorijski kontekst’, nijedno tumačenje ’nacionalnog interesa’ kojim bi se te smrti mogle opravdati. Oni koje zločinci nisu uspeli da ubiju – silovane osobe, osobe koje su preživele torturu, roditelji koji su izgubili decu, proterani ljudi – i danas žive obeleženi patnjom kroz koju su prošli. Svaki čovek koji je slučajno Srbin morao bi da se suoči sa ovom patnjom ljudi koji slučajno nisu Srbi. Svaki pripadnik napadnute grupe ima danas razlog da se boji svakog Srbina. Zato je jedino ispravno polazište perspektiva žrtve i njene zajednice.

U jezgru perspektive žrtava nalazi se činjenica njihovog odsustva. Osobe čiji su se životi morali poštovati kao neprikosnoveni više nisu žive. Njihova nasilna smrt posledica je određenog etičkog tumačenja našeg kolektivnog identiteta. Nepromenljivost ove činjenice – nepromenljivost ovog odsustva s kojim smo povezani – čini naše živote trajno moralno oštećenima. Zato je naša prva individualna, kulturna i politička obaveza da se zapitamo šta znači živeti kao ljudsko biće obeleženo zločinom u zločinom obeleženom društvu. Naša obaveza sećanja treba se fokusirati na „obavezu da svedočimo o odsustvu žrtava. Takvo sećanje je zahtev pravde, ne u istorijskom ili empirijskom smislu… Reč je o procesu u kome bi zajednica pamtila kako je odbacila ne svoju sopstvenu prošlost, već pravdu.“76

Obaveza sećanja ne svodi se na dokumentarno znanje o prošlim događajima i ljudima kojih više nema. S jedne strane, povratka na pred-zločinačko stanje ne može biti. Mrtve ne možemo vratiti. Ne možemo da poništimo patnju preživelih. S druge strane, odbijanje da se suočimo razara grupu, zajednicu i moralnu osobu u svakom čoveku ponaosob, postavljajući na mesto nosivih principa zajedničkog života i individualnog identiteta svesne laži, nesvesna iskrivljavanja i samo-odbrambene konstrukte, te kreirajući formalne i neformalne norme i institucije kojima se stabilizuje stanje apatije, ravnodušnosti i moralne neosetljivosti. Veliki kolektivistički projekat srpskog nacionalnog jedinstva završava u posvemašnjoj atomizaciji i anomiji.

Kako promeniti ovakvo stanje? Ponovo, činjenice su date i ne mogu se promeniti, ali možemo da biramo da li ćemo i kako pamtiti i vrednovati te činjenice. Ako kažem „U Srebrenici se dogodio genocid“, ja ne rekonstruišem naprosto ’šta se stvarno dogodilo’, nego vrednujem taj događaj i pripisujem mu određeni smisao. Iza činjenice da je u Srebrenici pobijeno preko 7000 ljudi vidim nameru da se negira ljudsko dostojanstvo svakog od tih ljudi; vidim nameru da se grupi kojoj oni pripadaju odrekne pravo da živi na Zemlji; vidim vezu između mog identiteta i identiteta onih koji su ubijali; vidim kako bi moj život i život zajednice kojoj pripadam morali da izgledaju ako želimo da budemo priznati kao pristojni ljudi. Ovaj poslednji uvid zahteva samorefleksiju. Mi trebamo da dokažemo nešto što uopšte nije očigledno: prvo, da zaslužujemo da budemo tretirani kao moralni pojedinci, tj. kao ljudi sposobni da žive u skladu sa standardima ispravnog i pravednog; drugo, da naše društvo zaslužuje da ga drugi tretiraju kao pristojno društvo.77 Jeffrey Blustein to naziva „retrospektivnom konstrukcijom smisla“.78 Suočavanje sa prošlošću na moralno ispravan način zahteva da javno priznamo moralnu težinu zločina, patnju žrtava, moralnu nejednakost i nove identitete stvorene zločinom, kao i da prihvatimo su-odgovornost svakog od nas. Moramo da odbacimo institucionalizovanu režimsku laž i da se suprotstavimo nasleđu zločina stabilizovanom u kulturi negiranja i ćutanja. Moramo da otkrijemo i javno izreknemo istinu o gaženju prava na život i ljudskog dostojanstva. Konačno, moramo da otkrijemo i javno izreknemo istinu o nama samima.

Ovde uvodim koncept javnog priznanja (priznanje nije do kraja precizan termin za ono što želim da kažem; engleska reč je acknowledgment). Recimo da je reč o obraćanju žrtvama i pripadnicima njihove zajednice. Mi znamo da je zlo činjeno u naše ime, ali mi imamo političku i moralnu dužnost da učinimo korak od privatnog znanja do javnog priznanja. Priznanje je čin ili, preciznije, proces odgovora na zločin, kojim se javno prihvata činjenica koju svi privatno dobro znamo: u neposrednoj prošlosti nevini ljudi su pobijeni u naše ime. Mi moramo javno reći ’pogrešili smo’; ovome mora da sledi izjava ’žao nam je’. Ovo se može detaljnije prikazati kroz razliku između priznanja činjeničnog stanja i normativnog priznanja. U ravni činjenica, trebamo reći: mi znamo da se zločin dogodio; znamo njegove razmere; znamo da su ljudi ubijeni, ponižavani i povređeni; znamo da preživeli pate i danas; spremni smo da saznamo sve ono što nam je još nepoznato, o događajima, o individualnim patnjama, o tome šta od nas očekujete. Znamo da smo povezani sa onim što se dogodilo. Prihvatamo da se ta povezanost ne zaustavlja na granicama naše eventualne uzročne odgovornosti. Ovome sledi normativno priznanje. Ono se minimalno sastoji od javnog izražavanja sledećih stavova: ono što se dogodilo bilo je loše; nije se smelo dogoditi i ne može se opravdati; nama je žao zbog onoga što se dogodilo; zločin se ne sme prećutkivati, poricati ili umanjivati; spremni smo da učinimo sve što je u našoj moći da afirmišemo istinu i pravdu na način koji bi pomogao žrtvama.

Naravno, ovde kao da se vrtimo u krugu: menjanje identiteta društva i menjanje identiteta njegovih pripadnika postaje ostvarivo samo ako je ispunjen jedan trivijalan prethodni uslov: da društvo i njegovi pripadnici hoće da se menjaju. Spremnost da se načini ispravan izbor nije pitanje kulturne refleksije. Moralna promena sigurno nije isključivo stvar prava i politike, ali to ne vodi zaključku da refleksija treba da bude prvenstveno zadatak za civilno društvo. Iluzorno je očekivati da bi u moralno uništenom društvu bilo ko mogao da ubedi one koji ćuteći negiraju zločin, ili one koji glasno negiraju zločin, u potrebu suočavanja. Transformativna pravda zahteva autoritativni okvir, čiji bi glavni zadatak bio „da proizvede i konsoliduje nove i specifične kategorije političke moralnosti, koje bi ubuduće usmeravale političku kulturu“.79

4. Prolog

1. Iz dnevnika Svetlane Vuković

05.12.1990, sreda, dva po ponoći, sinoć su mi četnici zaplenili traku, dečak Miloš i ja smo pronašli revolver ispod vetrovke.

03.08.1991, subota, 20.00, U selu Dalj 90 mrtvih. Rat ne dolazi u cokulama već u patikama… Opet direktni prenos rata i raspadanja. Miniranje katoličke crkve. Hajka… Gospode, danas mi je užas.

18.09.1991, sreda, 23.00, bombarduju Zagreb? Bosna, svi kažu da je to pitanje dana.

12.11.1991, utorak, 19.00, Lukić noćas u Vukovaru, otišla je tamo bez mene.

13.11.1991, sreda, dva po ponoći, bila je peta u kolima, išli su do Borova Sela, rasulo je opšte, u istoj ulici se gine, žena gura dete u kolicima, vojnik podgreva konzervu, drugi s decom igraju odbojku, iz kukuruza izlazi snajperista, starac mirno bere taj kukuruz, neobrijani rezervisti šetaju u papučama i belim vunenim čarapama, novinarka BBC snima napeti komentar u pancirnom prsluku, paljba iz automatskog oružja zvuči prozuklo i neubedljivo, tenkovi zaboravljeni uz put, dečak s dvogledom i njegov deda čuvaju rampu lokalne pruge, pedeset sedmoro ljudi, koji su do tog jutra bili u podrumima, nestalo na putu za Dalj, iznad Borova Naselja je crni dim, detonacije, snajperista iz kukuruza je Hrvat i vodi svoj rat, vojnici priznaju da se oni Hrvati opasno biju, noćas trojica mrtvih i dvojica ranjenih, dobroćudni major kaže – to nije mnogo. Lukić se vratila umorna, ali živa. U lila jakni.

21.11.1991, četvrtak, tri po ponoći, devetnaestog u Vukovaru, drugi dan Pada grada, francuski novinari Anjes, Erve i Mišel iz kolone izdvajaju plavooke ljude, njima su to Hrvati. A u kolonama ljudi koji izlaze iz podruma u stvari nema nikog. Ni straha, ni plača, ni gneva, ni jednog razvrstavanja. Samo umor tog sveta. Zdrobljene kuće. Izgladneli psi i koze imaju lica, ne ljudi, bledi i u muku. Ljudi su van sistema. Nemam čime to da mislim. Otišla sam da vidim, da mi postane stvarno, vraćali smo se preko Gazele, Beograd je blještao u mraku, čekao nas i bio – isti. Zvuci metaka, modulacije glasova, ravnodušnost pred leševima, šuplje noći bez snova.

30.11.1991, subota, nemam sat… Plačem zbog Vukovara kada mi Drakče pusti emisiju o devetom martu, kada Zaga Golubović lupa pesnicom o sto i govori da je to sramota, ali nikada sama od sebe. To će ostati kamen. Sedim u kožnim foteljama preko puta bioskopa Jadran, ljudski žagor, sve nas je stid praznika zemlje koja više ne postoji. Život je zaustavljen i mi se krećemo kao seni.

13.12.1991, petak, 12.00, Svetlani se stalno vraća ista slika: trenuci pre svakog pojedinog ubistva tih ljudi, čije osakaćene i spaljene leševe gledamo svake večeri. Trenuci pre ubistva jednog, dve hiljade, pet hiljada pojedinačnih ljudi.

22.01.1992, sreda, jedan po ponoći, očajna se vratila iz poslednje posete Sarajevu, nisam uspela da ubedim Kuriće da će biti rata u Bosni i da treba da se sklone. Noću pucnjava sa brda, svi odmahuju rukom – ma to Srbi šenluče. Sanja me vodi po Baš čaršiji i kaže – ja znam sve o svetom Savi, a šta ti znaš o nama. Stidim se u ime nacije kojoj ne pripadam. I izgleda da, na kraju krajeva, to znači biti Srbin.

31.03.1992, utorak, 22.00, treba ići u Bosnu pre rata ili ćemo sedeti ovde i čekati njegov kraj. Bosna će nam slomiti srca, kao što nam je Hrvatska uzela dušu.

12.11.1992, četvrtak, dva po ponoći, Mima i Mensur u Sarajevu ostaju bez telefona, Sonja Karadžić sedi u beogradskom Interkontinentalu i deli akreditacije novinarima, Lukić i ja na Palama i u Sarajevu od 1. do 5. septembra, emisija Sarajevo, Mensur umro u snu 22. septembra.80

2. Iz emisije „Vukovar, srpska priča“ (novembar 1991, neposredno posle pada grada), autorke Svetlana Lukić i Svetlana Vuković

Zadranin: Ja sam iz Zadra došao u Benkovac, iz Benkovca u Knin, iz Knina u Sremsku Mitrovicu, iz Sremske Mitrovice u Loznicu, iz Loznice u Novi Sad, iz Novog Sada u Zaječar, iz Zaječara ovde. E tako je to išao taj put.

Lukić: Pa šta ćete vi sada, kažite vi meni.

Ljuti krajišnik: Ma ništa, pokrepaćemo svi. Pa mi se nećemo nikad vratiti na svoje. Idem k’o gljiveni čep na vodi, gdje ga voda izbaci tu ću ostat, i tako.

Stari Lenkić: Njima su bile bolje da puste da zakolju sto Srbina. Baš da vidimo dal’ će da ih zakolju, znaš. Nego ovako smo ih mi poklali ’iljadama. Sami. Ubili.

Unuka: Kad smo izašli, evo jutros smo izašli iz podruma. Četiri mjeseca smo tu u podrumu. Nađemo eto tako, da izvinete, kako se to kaže, od tih otpadaka, što te granate poubijaju stoku uokolo… Eto, pojedemo tako, ispečemo.

Lukić: Ne znate vi gde vam je rodbina? Ne znate?

Baka: Ne znam.

Unuka: Njoj je muž poginuo. To mi je baka.

Baka: Ubilo ga. Pala granata i eto. A šta možeš, zakopali ga u baštu.

Lukić: Molim?

Baka: U baštu ga zakopali.

Lukić: Vi ste ga zakopali u baštu?

Baka: Da. A kud da radim, zamotala u ćebe i ’ajde. Šta možeš.

Unuka: Ne znam, više ne vjerujem, pa da mi je rođeni brat, da izvinete. Ne vjerujem više nikome. Ne znam više, bojim se, sama svoje sjenke se uplašim.

Vuković (psu): Šta ti braniš?

Lukić: Reče nam ovaj jedan da ih je ostalo još u bolnici i da se s njima još pregovara.

Dobrovoljac: To su ranjenici, strah ih je da neće… Njih je strah od masakra, da ih ne…

Lukić: Pa jel’ ima razloga da ih bude strah?

Dobrovoljac: Pa sad, pojedince. Nema sve, iskreno rečeno, ali… U pojedinim situacijama, doduše, dođe ti sve da…

Vlada: Nije on ranjen da se razumemo, on je iščašio nogu.

Čovek koji plače: Nisam ranjen, nego boli me noga.

Četnik: Odakle ti Zengine čizme? Idi ga odvedi tamo malo da…

Prvi četnik: Na ispitivanje.

Četnik: Odakle ti bre čizme ove? Ko ti je dao bre? Vojska ti dala. Sad ste svi naši, jel’?

Lukić: Gde je vojska, gde je vojska?

Četnik: Dala ti vojska Zengine čizme… Ajmo da…

Lukić: Nemoj da grešiš dušu, bre… Nikad nije kasno za to bre.

Četnik: Na ispitivanje, sad…

Lukić: Pa iščašena mu je noga, noga mu je iščašena… Uzmi mu ličnu kartu, Srbin je iz Beograda, ako on garantuje… Daj, daj mu. Dajte mu ličnu kartu… Kad on garantuje.

Vlada: Uzmi dokumenta. Evo ti lična karta. Evo lična karta, šta god hoćeš…

Lukić (oficiru): Evo ga, ovaj čovek tu, ima ličnu kartu, Srbin. Ako on garantuje da je ovaj bio s njim tri meseca dole, pa nemojte da mu naprave sad neko čudo.

Oficir: Molim?

Vojnik: Ne vode oni njih nigde na neko streljanje.

Oficir: Ne vodimo mi njih nigde. Mi vodimo vas, brate, da se smestite tamo.

Lukić: Pa, to… Za to se pobrinite malo.

Oficir: Ma ima ko će o tome da razmišlja, ništa se vi ne sekirajte.81

Peščanik.net, 02.02.2023.

 

________________

  1. Martin Amis, Other People. The Mystery Story (New York: Viking Press, 1981), 119.
  2. „Već je znala nešto malo o smrti. Znala je da se smrt događa drugim ljudima… Smrt je očigledno bila loša, i niko je nije voleo; ali niko nije znao koliko smrt boli, koliko dugo traje, da li je kraj svega ili početak nečeg drugog.“ – Amis, 59.
  3. Razgovor sa glasnogovornicom Instituta za nestale osobe BiH Emzom Fazlić, Klix, 23. maj 2020, dostupno ovde.
  4. Monica Hanson Green, Izvještaj o negiranju genocida u Srebrenici 2020 (Srebrenica: Memorijalni Centar Potočari, 2020), 19.
  5. Mirsad Tokača, Bosanska knjiga mrtvih: Ljudski gubici u Bosni i Hercegovini 1991-1995 (Sarajevo: Istraživačko-dokumentacioni centar, 2012), 163.
  6. Smail Čekić et al, Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi (Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, 2010), 14.
  7. Čekić et al, 314.
  8. Hikmet Karčić (ur.), Made in Portugal (Sarajevo: Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka, 2015), 12-14.
  9. „Jednom kad se prošlost zaboravi, sadašnjost postaje nezaboravna.“ Amis, 53.
  10. Za detaljnu analizu kolaboracije i zločina, vidi Olivera Milosavljević, Potisnuta istina. Kolaboracija u Srbiji 1941-1944 (Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2006); Milan Radanović, Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2015).
  11. Milivoj Bešlin, „Četnički pokret Draže Mihailovića – najfrekventniji objekat istorijskog revizionizma u Srbiji“, u Momir Samardžić et al (ur.), Politička upotreba prošlosti. O istorijskom revizionizmu na postjugoslovenskom prostoru (Novi Sad: AKO, 2013), 94; Jozo Tomasevich, Četnici u Drugom svjetskom ratu 1941-1945 (Zagreb: Liber, 1979), dostupno ovde.
  12. Radanović, 44.
  13. Srđan Cvetković, Između srpa i čekića. Likvidacija narodnih neprijatelja 1944-1953 (Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2006), 140; Srđan Milošević, Istorija pred sudom. Interpretacija prošlosti i pravni aspekti u rehabilitaciji kneza Pavla Karađorđevića (Beograd: Fabrika knjiga, 2013), 15.
  14. Michael Portmann, “Communist Retaliation and Persecution on Yugoslav Territory during and after World War II,” Tokovi istorije, 1-2 (2004), 61.
  15. Za komparativni pregled i analizu literature vidi D. Pendas, “Seeking Justice, Finding Law: Nazi Trials in Postwar Europe,” The Journal of Modern History, Vol.81, no. 2, 2009.
  16. Ivo Banac, With Stalin Against Tito. Cominformist Splits in Yugoslav Communism (Ithaca: Cornell University Press, 1988), 145.
  17. Nebojša Popov, „Traumatologija partijske države“, u Nebojša Popov (ur.), Srpska strana rata. Trauma i katarza u istorijskom pamćenju (Beograd: Republika, 1996), 89.
  18. Nataša Kandić, (ur.), Victims’ Right to Reparation in Serbia and the European Court of Human Rights Standards, 2014-2015 Report (Beograd: Fond za humanitarno pravo, 2015), 5.
  19. Vidi na primer istraživanja Beogradskog centra za ljudska prava. Dostupno ovde.
  20. Resolution 827 (1993), adopted by the Security Council at its 3217th meeting on 25 May 1993. Dostupno ovde.
  21. Za detaljnu pravnu i političku analizu ove dinamike, vidi Hans Plancke, The Effectivity of International Responses to Atrocity Regimes: Serbia and the ICTY (Gent: Faculteit Rechtsgeleerdheid Universieit Gent, 2010), 71-79. Dostupno ovde.
  22. Zakon o saradnji Srbije i Crne Gore sa Međunarodnim tribunalom za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine, Službeni list SR Jugoslavije, 18/2002.
  23. The ICTY Annual Report 2003, UN Doc. S/2003/829, par. 242-245. Dostupno ovde.
  24. Zakon o pravima optuženog u pritvoru Međunarodnog krivičnog tribunala i članova njegove porodice, Službeni glasnik Republike Srbije, 35/2004.
  25. The ICTY Annual Report 2004, UN Doc. S/2004/627, par. 277. Dostupno ovde.
  26. Plancke, 78.
  27. The ICTY Annual Report 2009, UN Doc. S/2009/394, par. 61: „Srbija je prihvatila većinu zahteva za pomoć, uključujući zahteve za pojavljivanje svedoka, pristup arhivima i predaju dokumenata“. Dostupno ovde.
  28. „Sud je definisao program otvaranja kao „rad sa zajednicama u regionu koji će predstaviti dostignuća Suda i afirmisati njegovo nasleđe u budućnosti… i kao široku i sistematsku kampanju informisanja usmerenu ka regionu“.International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, Outreach Programme. Dostupno ovde.
  29. Patrice McMahon and David Forsyth, “The ICTY Impact on Serbia: Judicial Romanticism Meets Network Politics,” Human Rights Quarterly, Vol. 30, No. 2, 2008, 412.
  30. International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, Completion Strategy Report, Letter of November 17, 2016. Dostupno ovde.
  31. Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, Službeni glasnik Republike Srbije, 67/2003 (sa izmenama: 135/2004, 61/2005,101/2007, 104/2009).
  32. Bogdan Ivanišević, Against the Current – War Crimes Prosecutions in Serbia, International Center for Transitional Justice, 2007. Dostupno ovde.
  33. Zakon o programu zaštite učesnika u krivičnom postupku, Službeni glasnik Republike Srbije, 85/2005.
  34. Ovčara je lokalitet u Hrvatskoj na kom su vojska i paravojne jedinice u novembru 1991. godine pogubile oko 200 hrvatskih civila.
  35. Fond za humanitarno pravo, Izveštaj o suđenjima za ratne zločine u Srbiji u 2019. godini (Beograd: Fond za humanitarno pravo, 2020). Dostupno ovde.
  36. „Veće: Nema pretpostavki za nastavak slučaja Srebrenica“, N1, 3.8.2017. Dostupno ovde.
  37. Fond za humanitarno pravo, Peti izveštaj o sprovođenju nacionalne strategije za procesuiranje ratnih zločina (Beograd: Fond za humanitarno pravo, 2019), 12-13. Dostupno ovde.
  38. Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, Službeni glasnik Republike Srbije, 58/2003.
  39. Milan Cakić, „Lustracija u Evropi i Srbiji: Motivacija za donošenje Zakona o lustraciji i njegove društvene funkcije,“ Sociologija, Vol. 52, No. 3, 2010, 300.
  40. Deklaracija o pomirenju DS i SPS, Politika, 21. oktobar 2008. Dostupno ovde.
  41. Odluka o osnivanju Komisije za istinu i pomirenje, Službeni list Savezne Republike Jugoslavije, 15/2001.
  42. Dejan Ilić, “The Yugoslav Truth and Reconciliation Commission,” Eurozine, April 2004. Dostupno ovde. Vidi takođe Mark Freeman, “Serbia and Montenegro: Selected Developments in Transitional Justice,” International Center for Transitional Justice, Case Study Series, October 2004. Dostupno ovde.
  43. Web stranica Komisije ugašena je pre mnogo godina, pa će u narednih nekoliko paragrafa nedostajati reference. Ovaj autor poseduje ispise svih dokumenata koji su se na toj web stranici mogli naći i koji se ovde pominju.
  44. Vojin Dimitrijević, “Facts Versus Truth: The Dilemmas of a Reluctant Member of a Truth and Reconciliation Commission,” u Okwui Enwezor et al (ur.), Experiments with Truth: Transitional Justice and the Processes of Truth and Reconciliation (Ostfildern-Ruit: Hatje Cantz, 2002), 205.
  45. Uredba o skidanju oznake poverljivosti s dosijea vođenih o građanima Republike Srbije u Službi državne Bezbednosti, Službeni glasnik Republike Srbije, 30/2001.
  46. Tatjana Papić i Vojin Dimitrijević (ur.), Ljudska prava u Srbiji i Crnoj Gori 2003 (Beograd: Beogradski centar za ljudska prava, 2004), 108. Za pouzdanu analizu vidi i Vladimir Vodinelić, „Otvaranje dosijea političke policije: dockan je ili ipak nije?“, Hereticus, 1/2004, 28.
  47. Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i članova njihovih porodica, Službeni glasnik Republike Srbije, 137/2004.
  48. Zakon o rehabilitaciji, Službeni glasnik Republike Srbije, 33/2006.
  49. Citirano prema Milan Radanović, „Zakonodavna politika Vlade Republike Srbije (2004-2011) u službi revizije prošlosti. Zakon o rehabilitaciji i njegova primena kao paradigma istorijskog revizionizma u Srbiji“, u Milivoje Bešlin i Petar Atanacković (ur.), Antifašizam pred izazovima savremenosti (Novi Sad: AKO, 2012), 91.
  50. Zakon o rehabilitaciji, Službeni glasnik Republike Srbije, 92/2011.
  51. Oba dokumenta dostupna su ovde.
  52. Vidi ovde.
  53. Srđan Cvetković, Godišnji izveštaj (2010) Državne komisije za pronalaženje i obeležavanje svih tajnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci streljanih posle oslobođenja 1944. Dostupno ovde.
  54. Komisija je planirala da ekshumira nekoliko izabranih grobnica i da ih analizira kao ’studije slučajeva’, kako bi definisala postupak forenzičkog istraživanja za buduće ekshumacije. Vidi ovde.
  55. Dostupno ovde.
  56. Srđan Cvetković, Godišnji izveštaj (2011) Državne komisije za pronalaženje i obeležavanje svih tajnih grobnica u kojima se nalaze posmrtni ostaci streljanih posle oslobođenja 1944. Dostupno ovde.
  57. V. Jeremić, „Pronađene sve tajne grobnice“, Danas, 16.6.2016. Dostupno ovde
  58. V. Jeremić, „Nakon višegodišnjeg ignorisanja od strane države: Komisija za tajne grobnice više ne postoji“, Danas, 15.6.2015. Dostupno ovde.
  59. Vuk Cvijić, Masovna streljanja 1944-45: Oznine „Knjige streljanih“, odeljak „Vlada Srbije želi pomirenje“. Dostupno ovde.
  60. Miloš Đorelijevski, „Mračna tajna Srbije: Pasja groblja žrtava komunizma“, intervju sa sekretarom Komisije Srđanom Cvetkovićem, Mondo, 18.4.2016. Dostupno ovde.
  61. Isto.
  62. Milan Radanović, „Kontroverze oko kvantifikovanja i strukturisanja stradalih u Srbiji nakon oslobođenja 1944-1945,“ u Samardžić et al (ur.), Politička upotreba prošlosti, 184.
  63. Isto, 164.
  64. Nebojša Dragosavac, „’Prepakivanje istorije’ masovnim preimenovanjem beogradskih ulica“, u Samardžić et al (ur.), Politička upotreba prošlosti, 333.
  65. Srđan Radović, „Istorijski revizionizam i imenovanje javnih prostora u savremenim balkanskim društvima“, u Samardžić et al (ur.), Politička upotreba prošlosti, 328.
  66. Zakon o otklanjanju posledica oduzimanja imovine žrtvama Holokausta koje nemaju živih naslednika, Službeni glasnik Republike Srbije, 13/2016.
  67. Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, Službeni glasnik republike Srbije, 72/2011 (sa izmenama: 108/2013, 142/2014, 88/2015).
  68. Vladimir Todorović, Siniša Rajić i Danijela Kožul, „Denacionalizacija u Republici Srbiji“, Projuris, 2016. Dostupno ovde.
  69. Mile Antić, „Država nije dobar domaćin“, BizLife, 26.7.2016. Dostupno ovde.
  70. „Najmanje je, nažalost, bilo onih koji su pokušali da ovu lažnu binarnu opoziciju prevaziđu. Posledično, jedan se revizionizam suzbijao drugim“. Vladimir Petrović, „(Ne)legitimni revizionizam: pravo i (pseudo)istoriografske revizije na zapadu i istoku“, u Vera Katz (ur.), Revizija prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije (Sarajevo: Institut za istoriju, 2007), 37.
  71. Za prvu opciju vidi na primer Zoran Jerotijević i Nebojša Gijić, „Komunizam i razaranje srpskog naroda“, Svarog, 2/2011, 243. Za drugu opciju, Matija Medenica (ur.), Ne rehabilitiaciji. Javna reagovanja (Beograd: Savez antifašista Srbije, 2011).
  72. „To je čovek koga su optužili za Račak, divan srpski domaćin iz Zvečana. Kriv je jer je rekao da je masakr u Račku insceniran. Pa i ja kažem isto. Dozvolite mi da tri puta kažem ono što je rekao Todosijević“. Predsednik Srbije Aleksandar Vučić, reakcija na presudu prištinskog suda Ivanu Todosijeviću, Balkan Insight, 5.12.2019. Dostupno ovde.
  73. Jon Elster, “Emotions and Transitional Justice,” Soundings: An Interdisciplinary Journal, Vol. 86. No. 1-2, 2003, 19-21.
  74. Srđa Popović, One gorke suze posle, ur. Zoran Purešević (Beograd: Peščanik, 2010), 102.
  75. W James Booth, Communities of Memory. On Witness, Identity, and Justice (Ithaca: Cornell University Press, 2006), 11.
  76. Isto, 69.
  77. „Mi više ne možemo biti ono što smo bili pre nego što smo počinili sve te zločine – ali takođe, ne možemo postati ono što posle toga jesmo, jer ih (te zločine) ne priznajemo. Naša predstava o nama samima na ovaj način postaje nemoguća, na nivou društva i na nivou pojedinaca“. Popović, 110.
  78. Jeffrey Blustein, The Moral Demands of Memory (New York: Cambridge University Press, 2008), 68.
  79. Andre du Toit, “The Moral Foundations of the South African Truth and Reconciliation Commission: Truth as Acknowledgment and Justice as Recognition,” u Robert Rotberg and Dennis Thompson (eds.), Truth v. Justice. Morality of Truth Commissions (Princeton: Princeton University Press, 2000), 125.
  80. Dostupno ovde.
  81. Svetlana Lukić i Svetlana Vuković, Vukovar, srpska priča (Beograd: B92, 1997), 2-10. Audio zapis emisije dostupan ovde.

Tekst je prenet sa portala Peščanik.

Click