Ovčara između kamena i topole

30. September 2021.
Za mesec i po dana navršiće se tačno 30 godina od ratnog zločina na Ovčari, kada su jedinice pod komandom JNA mučile i pogubile 265 zarobljenika, koje su prethodno izveli iz Vukovarske bolnice i deportovali u hangar na poljoprivrednom dobru.
Ovčara_Massacre_Memorial,_the_monument,_Vukovar,_Croatia
Foto: Tromber, CC BY-SA 4.0, via Wikimedia Commons

Piše: Saša Ilić

Tamo je obrazovan špalir, sačinjen od teritorijalaca, koji su izvršili zversku agresiju nad zarobljenicima. Pored njih, bila je tu i paravojna formacija „Leva Supoderica“, koju je formirala Srpska radikalna stranka. U noći između 20. i 21. novembra 1991. godine, Gardijska brigada JNA se povukla sa Ovčare i prepustila zarobljenike svojim pridruženim formacijama – TO Vukovara i „Levoj Supoderici“, koje su ovaj posao završile relativno brzo. Izvodili su zarobljenike iz hangara na Ovčari u grupama od po dvadesetak ljudi, odvozili ih do obližnjeg Grabova, gde su ih streljali pored već iskopane masovne grobnice. Tom prilikom su ubijene i dve žene (jedna u drugom stanju) kao i dvoje maloletnika od 16 i 17 godina.

Pripadnici TO Vukovara bili su lokalni Srbi, koji su uglavnom poznavali većinu hrvatskih zarobljenika, međutim niko od njih nije pokazao elementarnu volju da bilo kome pomogne. Neki od njih su delili sa zarobljenicima zajedničke godine provedene u preduzećima poput fabrike obuće Borovo ili kombinata Vupik. Nakon odsudne noći na Ovčari, kod teritorijalaca je uspostavljena zavera ćutanja o zločinu, njegovoj izvedbi, primarnim i sekundarnim grobnicama, kojih svakako ima, jer tela 72 žrtve nikada nisu pronađena.

„Leva Supoderica“, pridružena jedinica JNA, predstavlja sponu između režima Slobodana Miloševića i tzv. paravojnih postrojbi koje su formirali različiti politički sateliti vlasti, bilo da su dolazili iz novoformiranih, tobože opozicionih stranka (Vojislav Šešelj, Vuk Drašković), iz zatvora (Željko Ražnatović Arkan) ili iz intelektualnog miljea (Dragoslav Bokan). Tako se vršila militaristička fuzija intelektualno-književničko-političko-debeovske elite, koja je osnivajući svoje partijske formacije postala udarna pesnica Miloševićevog režima, zaklonjenog iza tobože legitimne pozicije JNA. O tome svedoče mnogi bivši haški zatvorenici, tada visoki oficiri a danas VIP građani ili politički akteri, poput Veselina Šljivančanina koji je svoje mesto pronašao u Glavnom odboru SNS-a. Po svedočenju samog Šljivančanina, na ovo mesto ga je predložio Aleksandar Vučić.

Aleksandar Vučić se priključio SRS 1993, nakon završenog pripravničkog staža na „Kanalu S“ na Palama. U stranci je brzo napredovao, da bi 1995. postao njen generalni sekretar. Takođe, usvojio je velikosrpsku ideologiju Vojislava Šešelja, koju je javno zagovarao sa skupštinske govornice tokom narednih 13 godina. Istu tu ideologiju propagiralo je i partijsko glasilo Velika Srbija, koja je 1991/2. donosila vesti o uspesima radikalske ratne formacije „Leva Supoderica“. Komandanta ove formacije Milana Lančužanina, zvanog Kameni, Šešelj je zbog ratnih zasluga u Vukovaru proizveo u čin vojvode tokom 1993. Kameni je zvanično bio pod komandom Ratnog štaba SRS, odnosno Vojislava Šešelja, dok je nezvanično bio pod komandom Gardijske brigade JNA i njenih zapovednika – Mileta Mrkšića, Miroslava Radića i Veselina Šljivančanina. Kameni i njegovi radikali-dobrovoljci, nosili su u početku standardne uniforme jugoslovenske armije, da bi je ubrzo zamenili crnim maskirnim uniformama, kape šubarama, a zvezde kokardama. Tokom meseca novembra ova radikalska formacija je proizvela pravu eskalaciju nasilja na teritoriji okupiranog Vukovara, tako da je čak i Lančužanin, prema svedočenjima u Hagu, bio primoran da isključi neke borce iz svog odreda. Takav je bio slučaj jednog pripadnika „Leve Supoderice“, koga anali Tribunala pamte pod nadimkom Topola, koji je isključen iz odreda jer je „organizovao silovanje jedne Vukovarke u svom vodu, da bi je kasnije bacio u bunar“, dok je „ispred skladišta Veleprometa ubio pet do šest hrvatskih zarobljenika“. Topola je, dakle, isključen, ali je utočište pronašao u drugoj radikalskoj ratnoj formaciji Žute ose, koja je 1992. operisala na teritoriji Zvornika.

Suđenje za ratni zločin na Ovčari bilo je prvo pred Specijalnim sudom u Beogradu. U početku je izgledalo da će se brzo završiti, ali se ispostavilo da tom suđenju nema kraja, uprkos činjenici što je pre nedelju dana „Apelacioni sud u Beogradu potvrdio tri presude Prvog osnovnog suda u Beogradu kojima je dosuđena naknada štete članovima porodica ubijenih na poljoprivrednom dobru Ovčara 1991. godine i obavezao Ministarstvo odbrane Republike Srbije da isplati novčane iznose na ime naknade štete zbog smrti bliskog lica“. Pravo na ovu, kako se ispostavilo skoro duplo umanjenu reparaciju od očekivane, imaju „samo porodice identifikovana 193 lica koja su po imenu i prezimenu navedena u pomenutoj krivičnoj prijavi“. Za sve ostale porodice, čiji se članovi vode kao „nestali na Ovčari“, njih 72, ovo ne važi, jer ono što im se nudi predstavlja neku verziju celoživotnog mučenja, pokretanja novih tužbi i odlaska do evropskih sudova, gde bi trebalo da potraže pravdu za svoje stradale.

Kratka retrospektiva ratnog zločina na Ovčari u ovom tekstu, njegovih počinilaca, nalogodavaca, pomagača, zaverenika, političkih mentora i potonjih negatora, pokazuje koliko je jaka veza – ne samo simbolička već i direktna, politička i institucionalna – između izvršitelja ovog ratnog zločina novembra 1991. i aktuelne vlasti u Srbiji 2021, kao i intelektualnih trabanata, kojima je klečanje u Vukovaru 2020. bio vrhunski civilizacijski iskorak u suočavanju s prošlošću. A zapravo, ovde se osim usavršavanja šminke i simboličkih gesta nije ništa drugo ni činilo po tom pitanju. Umanjena ratna reparacija za Ovčaru lako će se isplatiti iz fonda Jovanjice ili nekog sličnog poljoprivrednog dobra. Čuvari istine o „nestalima“ odavno su već premešteni u skupštinska i partijska politička tela, dostojne ekvivalente nekadašnjih Žutih osa. Pored njih, ostaje još jedan pouzdani izvor, a to je dokumentacija o delovanju Gardijske brigade JNA i pridruženih formacija na teritoriji „oslobođenog“ Vukovara tokom novembra 1991, ali radikalska svest vlasti u Srbiji nije evoluirala dalje od stupnja kamena i topole.

Tekst je prenet sa portala Peščanik.

Click