Kusturičin posljednji let za Sarajevo

Piše: Dragan Markovina

Nema nikakve sumnje da je fotografiju u javnost pustio sam Kusturica, očekujući da će se upravo to i dogoditi, čemu je priložio objašnjenje da na taj način obilježava 40. godišnjicu premijere kultnog filma ‘Sjećaš li se Dolly Bell’. Koliko god nema nikakve sumnje da je s jedne strane očekivao reakcije koje će mu možda u nekom nastranom smislu nahraniti ego, toliko je jednako očito da je želio vidjeti Sarajevo pa makar i ovim putem i da vapi za nekom vrstom komunikacije s rodnim gradom. Problem je što je bilo kakva normalna komunikacija odavno postala nemoguća, čemu je najviše sam i svjesno pridonio. Duga je to, tužna i mučna priča koja vrlo izvjesno neće imati sretan kraj. Kako svaka snažna slika, posebno ona koju čovjek ne očekuje, odmah probudi prve podsvijesne asocijacije, meni su kroz glavu prošle dvije. Prva je naslov jedne od knjiga iz sarajevske trilogije Mome Kapora, ‘Poslednji let za Sarajevo’, a drugi je legendarna sevdalinka ‘Teško meni jadnoj, u Saraj’vu samoj’. Iako su i Kapor i Kusturica Sarajlije te unatoč tome što su imali drukčiji životni put, budući da je prvi otišao na studij u Beograd pa tamo ostao, a Kusturica je tu sredinu izabrao na početku rata, zajedničko im je to što su i jedan i drugi postali dio propagandne mašinerije jednog groznog režima i općenito nacionalističkog stanja svijesti koje je, između ostalog i dovelo do višegodišnje opsade i mrcvarenja Sarajeva. A obojica su prije toga bili zvijezde urbane jugoslavenske kulture. Kapor je šokirao mnoge pišući grozne ratne reportaže, u kojima je slavio i bodrio zločinačku vojsku i mnoge primitivne običaje, a iz čitave sarajevske trilogije koja je pisana potaknuta ratom vidi se s jedne strane nekakva čežnja za tim gradom, a s druge otvorena mržnja prema najbrojnijem narodu u Sarajevu. S Kusturicom je stvar nešto drukčija. On je, zajedno s Top listom nadrealista i Bijelim dugmetom postao gotovo sinonim za ondašnje Sarajevo i činjenica da su na koncu i on i Nele i Bregović napustili vlastiti grad i još završili u Beogradu bila je posebno bolna. Čak i da ništa više nakon toga nisu uradili, tu odluku bi bilo teško sanirati. Da je to donekle moguće svjedoči Bregovićev slučaj, no problem s Kusturicom je puno kompleksniji. On je iza maske ljevičarskog antiglobaliste za međunarodnu javnost, na domaćem terenu čovjek koji aktivno zagovara najgori klerikalni nacionalizam, intimizirajući se s vladarima Srbije i s Miloradom Dodikom, zahvaljujući čemu je stekao ozbiljnu političku moć, ali i ono što mu je možda i puno bitnije, konkretnu materijalnu korist. Teško da se ikada u povijesti dogodilo da državni umjetnik dobije čak dva pogranična posjeda, u dvije države s obje strane granice, s pravom maksimalne eksploatacije. I to nakon što je prethodno zahvaljujući pomoći, s jedne strane države, a s druge entiteta dobio kompletno riješenu infrastrukturu. To je stvar po kojoj će ostati jedinstven u svijetu. Po svemu sudeći, ovaj tip modela javno-privatnog partnerstva kojem je Kusturica bio pionir, svoje savršenstvo je dosegnuo s projektom Beograda na vodi, a čak je i onaj zlosretni spomenik Stefanu Nemanji svoj uzor mogao pronaći u Andrićgradu. I tu dolazimo do suštinskog problema između Kusturice i Sarajeva danas. On se nikad nije odao šovinizmu kaporovskog tipa, a i kako bi uostalom, ali je napravio sve da postane đavolji odvjetnik politike koju je Kapor glorificirao, postao je državni režiser i veleposjednik i jedan od simbolički najbitnijih suradnika nacionalističkih akademika iz SANU-a, da bi na koncu sve to skupa neminovno završilo u Andrićgradu. A on nije tek kičasta turistička razglednica s temeljnom nakanom ispunjavanja povijesnih rupa kako je sam u više navrata govorio. Štoviše, to mu je tek druga funkcija. Andrićgrad je prije svega sredstvo za potiskivanje i prešućivanje groznih zločina nad Bošnjacima u Višegradu i upravo je s njim režiser dosegnuo dno.

Po svemu sudeći, on ništa od navedenog neće povući, eventualno korigirati mišljenje ili pokušati razumijeti stvarne posljedice vlastitog djelovanja, jednako kao što je sasvim izvjesno da pati za Sarajevom, koliko god tu činjenicu poricao. Po svim dostupnim informacijama, on je u Sarajevo incognito u automobilu već i dolazio. Na kraju krajeva, ni ljudi u Sarajevu nisu ravnodušni prema toj priči, kakvu god da im emociju izazivala. A stvar je vrlo jednostavna. Svaka zemlja i grad bi trebali biti slobodni i otvoreni za sve ljude koji nisu prekršili zakon pa i za one koji su napravili sve da tako ne bude. To što bi u tom nekom potencijalnom dolasku, šetnji i boravku u rodnom gradu samoća Emira Kusturice bila veća od one koju možemo zamisliti, stvar je koju on mora raspraviti s vlastitom savjesti, a ne sa gradom.

Tekst je prenet sa portala Peščanik.