Dogodine u Dubrovniku!

31. July 2020.
Piše: Ivan Čolović
inera-isovic-o8KvMIZS53Y-unsplash

„Kulturalni rat“ predsednika Matice srpske

Na nedavno održanoj Izbornoj skupštini Matice srpske (Novi Sad, 27. jun 2020), za njenog predsednika po treći put izabran je književnik i profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu Dragan Stanić, koji svoje književne sastave potpisuje pseudonimom Ivan Negrišorac. Tim povodom Stanić je dao intervju Večernjim novostima, u kome je govorio o radu ove „najstarije književne, kulturne i književne institucije srpskog naroda“, odnosno „panteona srpskog pamćenja i košnice naše kulture“, kako je MS nazvana na početku intervjua.

Foto: Inera Isovic/Unsplash

Borba za očuvanje srpske kulture i nacije

Stanić se najpre pohvalio odličnom saradnjom sa državom, od koje je MS u toku protekle četiri godine dobila podršku za sve svoje potrebe i projekte. Koliko je „teška“ ova podrška nije rekao, ali je ustao u odbranu nesumnjivo blagonaklonog odnosa države prema Matici, kao da u srpskoj javnosti postoji neka sumnja u motive tog odnosa. Objasnio je (kritičarima?) da između Matice i srpske države postoji prirodna veza, da su njih dve organski srasle, srođene. Da njih dve jedna drugoj nešto uskrate možda ne bi bilo nezakonito, ali bi bilo neprirodno. „Na svim nivoima“, veli Stanić, „uspostavili smo dobre odnose sa predstavnicima države, jer neprirodno je da naša institucija bude odrođena od svoje države, kao i da se država odrodi od Matice“.

Zatim je Stanić nabrojao šta sve i s kojim ciljem MS radi i kao najvažniji cilj njenog rada naveo je očuvanje opstanka srpske nacije, koja je navodno na razne načine i sa raznih strana ugrožena. Ugrožena je pre svega na planu kulture, jer u našem regionu i u svetu besni rat između kultura, koji za jednu malu naciju može da bude opasniji od oružanog sukoba. Ali, Stanić se danas ne plaši tog rata, jer Srbija od pre nekog vremena može da računa na podršku dve kulturne supersile, Rusiju i Kinu i da se odvoji od kulturne zavisnosti od Zapada. „Mi više ne živimo samo sa Zapadom, nego i sa Rusima i Kinezima. To su dragocene činjenice, od najvećeg značaja za kulturalni rat sa kojim se moramo sve otvorenije i odrešitije suočiti gde god se on manifestovao“. Odnosi sa Zapadom, predviđa predsednik MS, neće se prekidati, ali će se uspostaviti na nov način, tako što će se srpski interesi „bolje i veštije uklopiti u strukturu zapadnih centara moći“.

Toga radi Matica je osnovala dva časopisa na engleskom jeziku, koji je izabran i zbog toga što su „nama glavni proizvođači teškoća upravo s prostora koji je pokriven engleskim jezikom“, pa se na tom jezičkom prostoru nalazi „naša osnovna ciljna grupa, tu mi treba da delujemo“. Tu danas više nego 1999. godine ima ljudi koji hoće da čuju „glasove usamljenih i prokaženih ljudi koji se oglašavaju tamo negde, sa Balkana“, i koji će od njih saznati i dalje širiti istinu o tome kako se „NATO onako beskrupulozno obrušio na jednu malu, ponosnu i tvrdoglavu zemlju“. Neki na Zapadu su se već sažalili nad sudbinom usamljenih i prokaženih Srba, tako da se među 17 dobitnika zvanja počasnog člana MS, koje je ove godine obnovljeno, našlo čak osmoro zapadnih prijatelja srpskog naroda (Peter Handke, Noam Čomski, Ronald Harvud, Patrik Beson, Arno Gujon, Žan-Kristof Buison, Dijana Džonston, Žan-Pol Bled), dok je među dobitnicima ovog priznanja samo troje ruskih prijatelja (Nikita Mihalkov, Jelena Guskova i Natalija Naročnicka), i po jedan prijatelj iz Izraela (Gideon Grajf), Rumunije (Euđen Simion), Slovačke (Miroslav Bjelik) i Grčke (Mikis Teodorakis), uz dve domaće, srpskom narodu i njegovoj kulturi odane ličnosti (Emir Kusturica i Novak Đoković).

Borba za „buduće faktičko stanje“

Stanić je primetio da se posebno u Evropi situacija menja i da ta promena ide u prilog Srbije, jer se otvaraju nove mogućnosti da se odbrane srpski nacionalni interesi, da se nastave i one srpske bitke koje sada izgledaju izgubljene, da Srbi danas s više nade i vere prigrle san o povratku srpske vlasti na Kosovo. I posle prvog gubitka Kosova Srbi nisu prestajali da sanjaju njegovo ponovno zadobijanje, pa im se san obistinio, i zato taj san ne smeju da zaborave ni posle drugog gubitka, a posebno danas kad se, kako veruje Stanić, stvaraju uslovi za još jedno njegovo zadobijanje. „Izgubili smo ga 1389“, seća se on šta se tada njemu i drugim Srbima dogodilo, „i ako je tada srpski narod umeo da se vrati na taj svoj mitski i istorijski prostor koji je odredio našu sudbinu, zašto mi taj san ne bismo sanjali i danas?“

Ali nije to običan san, neobavezno fantaziranje, nego je to, ako je verovati predsedniku MS, mudra vizionarska politika, koja ne dozvoljava da je impresionira postojeće faktičko stanje, nego se zasniva na zamišljenom budućem fakticitetu. Ono što budemo snažno i složno poželeli, to ćemo i dobiti. A to se odnosi ne samo na Kosovo, nego i na ceo prostor u susedstvu Srbije gde ima Srba. „Ne“, kaže Stanić, „mi treba da gradimo jedno buduće faktičko stanje. Uveren sam da ćemo ga izgraditi i na KiM i na celom državnom prostoru na kome Srbi žive. Duboko verujem da dolazi vreme drugačije Evrope i vreme povoljnije za nas“. Dakle, kad dođe vreme da se srpski snovi ponovo ostvare, Srbi se neće vraćati samo na Kosovo, nego i na sve druge prostore koje su u XX veku, a najviše devedesetih godina, privremeno izgubili. Zato je sada najvažnije da se složno sanja i projektuje jedna mnogo jača i veća Srbija nego što je ova danas, a u tome najvažniju ulogu ima srpska kultura, posebno njena najstarija institucija, njena košnica, njen panteon – Matica Srpska.

Taj san, treba li reći, ima mnogo neprijatelja, pa su Srbi koji ga sanjaju istovremeno i borci i u svetskom i u regionalnom „kulturalnom ratu“, ali se on s posebnim intenzitetom odvija u našem regionu, pre svega na Kosovu, u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. „Reč je o područjima“, objasnio je Stanić, „na kojima su srpska kultura i tradicija ugrožene, gde treba da vodimo pametnu i osetljivu politiku i da pomažemo našim ljudima koji tamo žive i rade da tamo i opstanu“. Toga radi je Matica još 2010. godine osnovala Društvo članova u Crnoj Gori, a prošle (2019) godine osnovala je još dve svoje filijale: Kosovskometohijski i Krajiški odbor. Njihov cilj je da Srbi u Hrvatskoj i na KiM (kako se Kosovo zove na jeziku onih koji ga ne priznaju) žive kvalitetnije, što će postići ako svi oni sanjaju Stanićev nacionalni san, to jest, kako je on rekao, ako „razviju pre svega osećanje dostojanstva i pune pripadnosti srpskoj kulturi i srpskom narodu“. Ako bi to razvili, „njihov život bi bio kvalitetniji na tim prostorima gde su prepušteni ćudima tamošnje vlasti“.

Šanse Srbije da s uspehom vodi „kulturalni rat“ protiv neprijatelja, posebno onih u regionu, zavise i od toga koliko će se u taj rat uključiti i Srpska pravoslavna crkva, jer srpska kultura, prema Stanićevom mišljenju, i nema druga uporišta i druge vrednosti sem onih na kojima počiva ova crkva. Srpski narod je, kaže Stanić, neraskidivo povezan sa SPC, ali se dogodilo da država u kojoj živi bude sekularna. Zato je potreban napor da se i u takvoj državi ključna nacionalna uloga crkve sačuva, zapravo odbrani od onih koji je osporavaju. Tu odbranu predsednik MS vidi na tri fronta: „SPC treba da branimo prvenstveno u našim srcima i dušama, a onda da je branimo kao društvenu činjenicu, uključujući i sve njene verske objekte, kao i čitav sistem vrednosti koji ona podrazumeva. Ako je odbranimo na svim tim planovima, onda nam niko ništa ne može“. Dakle, sekularna Srbija će svoje postojanje, svoj opstanak, najbolje sačuvati ako prigrli vrednosti jedne crkve. Ili, možda, ove Stanićeve misli o trostrukoj odbrani SPC treba drugačije razumeti, kao put kojim će se Srbija i Srbi osloboditi okova sekularizma, tog opijuma za narod.

Svet će se opet diviti srpskoj kulturi

O ratu koji Srbija vodi na planu kulture govorio je Stanić i u intervjuu novosadskom Dnevniku, takođe povodom njegovog trećeg izbora za predsednika MS.2 „Protiv Srba se vodi ozbiljan kulturalni rat“, ponovio je on, „i mi se za taj rat najzad moramo adekvatno, a to znači ozbiljno spremiti“. I ovde je on optimista, jer se navodno polako stiču uslovi da se na nov način ispriča „priča o tome šta se dešavalo proteklih trideset godina“ i da se ta priča „ponovo internacionalizuje“. Opet on vizionarski opisuje buduće faktičko stanje. „I jasno vidim u budućnosti“, kaže Stanić, „situaciju u kojoj Peter Handke više neće na tako sraman način biti izolovan, nego će mnogi pošteni intelektualci i ljudi skloni da objektivno i argumentovano misle, zaključiti da su se zapadni centri moći debelo ogrešili o srpski narod“. Dolazi vreme kad će se svet diviti srpskoj kulturi i videti da je ona „nešto izuzetno zdravo i pozitivno, rekao bih i miroljubivo, ako imamo na umu pre svega naš svetosavski temelj, tačnije osnovni hristovski obrazac“. Što tog divljenja danas nema, razlog je u tome, objasnio je Stanić, što je u „u zapadnim kulturama hrišćanstvo sistematski potiskivano i temeljno marginalizovano“. Ali i to će proći. Matica srpska već radi sve što može da se srpska kultura vrati Bogu, a njen predsednik nesebično nudi njeno i svoje iskustvo u borbi za „hristovski“ preobražaj srpske nacionalne kulture i drugim nacijama, celom svetu. „Uveren sam“, kaže on, „u to da celu svetsku kulturu treba voditi kao odbranu tih najvećih hrišćanskih i humanističkih vrednosti, jer će jedino takav koncept spasti svet od konačne propasti“.

U ovom intervjuu Stanić se pohvalio da je MS od svih srodnih slovenskih institucija najbolja, da „u sistemu slovenskih matica nema premca“, a posebno je naglasio da je ona svoj rad zasnovala isključivo na nauci, da je „ostala strogo naučna ustanova“, i da je zahvaljujući tome mogla, zajedno sa SANU, da stvori „dobru i zdravu bazu za nekakav budući razvoj nacionalne kulture i same nacije“. U tom pogledu je njena sušta suprotnost, njen antipod Matica Hrvatska, koja se pretvorila, kaže Stanić, „u neku vrstu parapolitičke organizacije“. Zbog toga navodno sami Hrvati trpe veliku štetu, jer su ostali bez pravog, naučno utemeljenog orijentira u traganju za onim ko su i šta su u nacionalnom pogledu, za svojim „nacionalnim bićem“. „Hrvati lutaju“, primetio je Stanić, i u tom lutanju oni „veoma često neke oblike istorijski neutemeljenih stavova uzimaju za osnovu svog nacionalnog bića“. Međutim, najveću štetu od ovog hrvatskog metafizičkog lutanja imaju Srbi, jer to od čega Hrvati pokušavaju na naprave svoje „biće“ zapravo je uzeto iz srpske nacionalne baštine, od srpskog „bića“. Zato su danas Hrvati među najopasnijim neprijateljima Srbije, ako ne i onaj najopasniji, u „kulturalnom ratu“ u kome se danas Srbija, predvođena naučno potkovanim i hrabrim kulturnim pregaocima, poput Dragana Stanića, i uz izdašnu pomoć države, bori za goli opstanak svoje kulture i nacije.

Kako se boriti protiv Hrvata?

Kako treba s njima demonstrirao je Stanić u podužem članku o starom Dubrovniku i dubrovačkoj književnosti objavljenom u novom broju Letopisa Matice srpske (jul-avgust 2020), koji je napisao podstaknut otvorenim pismom koje mu je uputio Đuro Vidmarović, predsednik Društva hrvatskih književnika, protestujući zbog objavljivanja dela Marina Držića u sklopu edicije „Deset vekova srpske književnosti“, čiji je suizdavač Matica srpska.3 Nažalost, Stanić se nije potrudio da priloži Vidmarovićevo pismo ili bar da uputi na izvor koji ga je objavio,4 nego je svom članku dodao samo odgovor Vidmaroviću, kome je dao lep starinski naslov „Uvodna poslanica“.5 Ovo njegovo pismo je primer epistolarne uglađenosti, puno izraza želje za dijalogom, za razumevanjem, za smirivanjem napetosti u odnosima između Srba i Hrvata, nade da će se jednom doći do zajedničkih zaključaka, spremnosti da se čuje i mišljenje koje se ne dopada, i u skladu s tim dobro je začinjeno formulama učtivosti kakve su „najlepše vam zahvaljujem“, „iskreno bih voleo“, „nećete mi zameriti“, „bilo bio mi drago“. Hoće Stanić i da objasni Vidmaroviću sve što mu u njegovom članku ne bude jasno, i da zajedno s njim ispravi sve što se pokaže da tu nije tačno. „Ukoliko smatrate da na neka pitanja nisam dovoljno jasno odgovorio“ – poručuje dobronamerni i dijaloga željan predsednik Matice srpske predsedniku Društva hrvatskih književnika – molim Vas da mi to stavite do znanja, pa da sve to pokušamo da ispravimo“. Ponudio mu je da „uljudnu i argumentovanu raspravu“ nastave u „starom i uvek tolerantnom“ Letopisu Matice srpske.

Međutim, napisavši sve ove učtivosti, uljudnosti i tolerancije, Stanić zastaje i – kao da se uplašio da će neko pomisliti da je zaboravio da se obraća neprijatelju protiv koga Srbija vodi „kulturalni rat“ – pismo Vidmaroviću nastavlja i završava u sasvim drugom tonu i sumnjom da u jednoj ozbiljnoj i tolerantnoj raspravi njegov hrvatski korespondent uopšte ima šta da ponudi, te da zato „realno ne treba previše očekivati od ovog javnog razgovora“. Ipak, on tobože s radoznalošću očekuje (Stanić to kaže mnogo lepše: „s znatiželjom iščekujem“) Vidmarovićev odgovor, da bi video šta će ovaj morati da izmisli da bi osporio njegovo mišljenje o književnosti starog Dubrovnika, koje je izneo u članku koji mu šalje uz „poslanicu“. Jer je, kaže Stanić, „srpska kritička istoriografska nauka utvrdila kako stoje stvari i šta je istina o starom Dubrovniku“, dok u Hrvatskoj kritička istoriografija ćuti, ako uopšte ima šta da kaže, pa Hrvati o ovoj temi govore s „nacionalističkom ostrašćenošću“, koja uzima „i šta jeste i šta nije njeno“. I kad se predsednik MS na kraju „poslanice“ ponovo vrati izrazima dobrih želja Vidmaroviću i hrvatskom društvu, jasno je da im se obraća s pozicije predstavnika jedne visoke i emancipovane kulture, koja mora da ratuje s kulturom koja se još nije oslobodila iracionalnih poriva. „Bilo bi preko potrebno“, poručuje on svom korespondentu, „da se i u Hrvatskoj konačno realizuje dejstvo kritičke istoriografije na hrvatsku nacionalističku ostrašćenost, to bi svaki dobronameran čovek samo mogao poželeti hrvatskom društvu“.

Opasnost da bi njegova publika i srpski ministri i političari nadležni za davanje podrške kulturno-patriotskoj delatnosti MS mogli da njegov bajagi tolerantan dijalog s Hrvatima ipak shvate kao znak slabosti u trenutku kad navodno besni rat za opstanak srpske kulture i nacije, Stanić je predupredio naslovom svog članka o dubrovačkoj književnosti, koji je uzorno ratnički – „Matica srpska i književnost starog Dubrovnika: između srpske potrebe za razumevanjem i hrvatske strasti za posedovanjem“. Pa i kad na početku tako naslovljenog teksta on kaže da se zalaže za to da Srbi i Hrvati treba da sarađuju radi „bolje budućnosti oba naroda“, može da bude miran, jer ni najpovršniji čitalac neće pomisliti da on stvarno tako nešto želi.

Stanić raguzolog

Ovim ratobornim naslovom Stanić smanjuje, ako ne i sasvim isključuje, rizik da će jednu od glavnih teza njegovog članka o Dubrovniku i dubrovačkoj književnosti – prema kojoj bi „najpravednije bilo stari Dubrovnik i njegovu književnost smatrati zajedničkim nasleđem Srba i Hrvata“6 – državni i drugi priložnici „kulturalnog rata“ koji, pod njegovom komandom, vodi MS, protumačiti kao neopravdanu koncesiju Hrvatima. Ipak, on se potrudio da tezu o dvojnoj, hrvatskoj i srpskoj pripadnosti kulturnog nasleđa starog Dubrovnika, koja je rasprostranjena među savremenim raguzolozima, stručnjacima za istoriju Raguze (kako je nekad glasilo ime Dubrovnika), predstavi kao malo ko pre njega, tako da srpski deo nasleđa koje je ostavio stari Dubrovnik bude znatno veći od hrvatskog. Toliki da, ako je verovati predsedniku MS, ovde u ulozi samozvanog raguzologa, bez Srba i bez saradnje sa srpskom državom ovaj grad teško da bi uopšte mogao da postoji. „Društvena struktura starog Dubrovnika“, tvrdi on, „bila je snažno obnavljana pre svega iz hercegovačkog zaleđa, tj. sa srpskih etničkih prostora… Bez Srba u zaleđu, ovih oblika društvene pokretljivosti i revitalizacije Dubrovnika ne bi moglo da bude, pa dubrovačko društvo ne bi uspelo da postigne tako dinamičan i snažan razvoj u periodu od XIII do XV veka“. Zna raguzolog Stanić i zašto Dubrovnik nije mogao da se oporavi posle razornog zemljotresa 1667. godine. Zato što „više nije bilo jake i blagonaklone srpske države da bi se saradnjom sa njom ostvario novi napredak i uspon razvojnih kapaciteta ovog specifičnog grada-države“. Utvrdio je on i to da Dubrovčani ne bi mogli da se sporazumevaju u svakodnevnom život da nisu znali starosrpski jezik, koji je bio i u osnovi njihove kulture. Oni su ga – kaže samozvani raguzolog Stanić – „najčešće zvali slovenskim, ilirskim, često srpskim, a vrlo retko hrvatskim“.

Kad je reč o vezama Dubrovčana sa Hrvatima, one su navodno bile posredne, svodile su se na zajedničku pripadnost katoličanstvu i zapadnoj kulturi koju su primili preko Italije. Stanić ne taji da stari Dubrovčani nisu sebe smatrali ni Srbima ni Hrvatima, mada su – zaključiće čitalac njegovog članka (možda i sam Vidmarović, ako uvažava nauku) – sa Srbima mogli lako da se identifikuju, jer su sa njima navodno bili „etnički i jezički, ekonomski i politički, životno i komunikacijski povezani“. A to što se nisu smatrali Hrvatima sasvim je razumljivo – zaključiće isti čitalac – jer mu je raguzolog Stanić objasnio da su sa ovima Dubrovčani bili samo u posrednoj vezi, „povezani katoličanstvom i tipom kulture čije su obrasce zajednički preuzimali iz Italije“, dakle onoliko koliko su svi katolici i svi pripadnici zapadne kulture međusobno povezani. Međutim, veza Dubrovčana sa Hrvatima bila je još tanja, ne samo posredna nego i sporadična, svodila se na kontakte sa nekoliko hrvatskih intelektualaca koji su u pogledu kulture bili više Italijani nego Hrvati, i s mukom pokušavali da stvore nešto nalik na hrvatsku kulturu. Ambijent u kome su živeli stari Dubrovčani, prema stručnom mišljenju predsednik MS, bio je „etnički, jezički, ekonomski, politički i društveno sasvim blizak Srbima, a verski, književnopoetički i kulturno blizak onim Hrvatima koji se, rasuti po dalmatinskim, de facto italijanskim gradovima, bore za nekakav obrazac narodne, hrvatske kulture“. Sve su to razlozi zbog kojih čitalac Stanićevog članka – pa i Vidmarović, ako mu je stalo do istine – treba da zaključi da je u životu i kulturi starih Dubrovčana srpski udeo bio neuporedivo veći od hrvatskog.

Dogodine u Dubrovniku!

Kad je završio sa izlaganjem ovih svojih originalnih raguzoloških razmatranja, koja je nazvao „proverenim naučnim saznanjima“, vratio se Stanić na polemiku sa Vidmarovićem i drugim Hrvatima koji su protestovali protiv uključivanja starih dubrovačkih pisaca u srpsku književnost. Odgovoriće, kaže, na pitanja koja oni postavljaju, i to „krajnje uljudnim i konstruktivnim pristupom“ tim pitanjima, ali je sebi ipak dozvolio i malo šale na račun tih „uvređenijeh i ožalošćenijeh“ Hrvata i na račun onog ko u ova pitanja unosi „iracionalni naboj“, pa Stanić u šali predlaže da „treba ispitati same korene takvog nastupa, te objasniti zbog čega taj Nepoznati Netko ima potrebu da otvara problem gde on i ne postoji“. Oni se usuđuju da tumačenje dubrovačke književnosti koje nude vrsni srpski istraživači Raguze nazovu „pseudoznanstvenim“, a u stvari, zaključiće predsednik MS, „pseudonaučni pristup je karakterističan upravo za one gorljive hrvatske nacionaliste koji su takav atribut iskoristili da žigošu srpsku nauku lišenu političkih ostrašćenosti i upućenu isključivo ka tome da dođe do nepobitnih saznanja o fenomenu starog Dubrovnika“. Istina, hrvatska nauka nije uvek bila takva. Staniću je poznato da je ona u drugoj polovini XX veka ispravno tumačila renesansnu i baroknu književnost dalmatinskog primorja, ali on neće da pominje imena hrvatskih naučnika koji su za to zaslužni da ih time ne bi izložio velikom riziku, jer, objasnio je on, koristeći (da bi se narugao Hrvatima ili da bi pokazao šta sve zna?) i po neku hrvatsku reč, „koga jedan Srbin (a to nekome u Hrvatskoj znači: Vlah, vlaški nakot, nečista, sužanjska pasmina, pasmina slavoserbska, pasmina koju iskorijeniti treba i sl.), koga jedan Srbin uopće smije pohvalit, taj pred hrvatskom, nacionalno ostrašćenom publikom mora biti sumnjiv i problematičan. Ne želeći nikakvo zlo čestitim naučnicima, neću pomenuti neka, odista zaslužna imena“.

Da bi pokazao koliko je „srpska potreba za razumevanjem“ nesebična, otvorena i prema razumevanju i priznavanju i tuđih kulturnih dostignuća, pa čak i onih koje su ostvarili Hrvati i drugi neprijatelji protiv kojih Srbija vodi „kulturalni rat“, Stanić je izneo mišljenje da renesansna i barokna književnost starog Dubrovnika mora da bude sačuvana „unutar istorijske vertikale srpske književnosti“, ali da za njega nije sporno da ona „u našem vremenu primarno pripada hrvatskoj kulturi“, dok je njena pripadnost srpskoj kulturi sekundarna. Međutim, ovo priznavanje prvenstva Hrvatima kad je reč o „vlasništvu“ nad književnošću starog Dubrovnikom ima jednu suptilnu rezervu, koja se krije u tome što je to prvenstvo uspostavljeno „u našem vremenu“. A o tome u kojim okolnostima i uz čiju pomoć je to urađeno, čitalac Stanićevog članka saznao je nekoliko pasusa ranije. „Krajem XIX i početkom XX veka“, ispričao je tu Stanić, „osnovno razumevanje pojma nacije činilo je da se Dubrovčani odlučno izjašnjavaju kao Srbi, da bi potom istrajno delovanje Katoličke crkve, potom i ustaške i komunističke ideologije, kao i nesposobnost srpske političke i intelektualne elite da sagledaju kuda ovi procesi vode, učinili da se hrvatstvo Dubrovnika počne u socijalističkom periodu ispostavljati kao političko i jedino prihvatljiv i državnim merama uspostavljen stav“. Tek tada, i uz pomoć Vatikana, ustaša i komunista, Dubrovnik i njegova kultura su pohrvaćeni, odnosno „došlo je do konačnog integrisanja Dubrovnika unutar hrvatskog političkog i kulturnog prostora“. I Stanićev čitalac će razumeti da mu on poručuje da Srbi ne treba da beže od sadašnjeg činjeničnog stanju, ali da ne treba da se na njega koncentrišu i njemu prilagođavaju, nego da se okrenu izgradnji „budućeg činjeničnog stanja“ koje će biti uspostavljano ili bar pripremljeno zahvaljujući sadašnjim, a još više budućim, srpskim pobedama u „kulturalnom ratu“. To važi za kosovski front ovog rata – o čemu je Stanić govorio u intervjuima novinama koje je dao povodom izbora za predsednika MS – ali i za druge frontove na kojima se odvija borba za opstanak srpske kulture i nacije, pa tako i za hrvatski front. Zato čitalac Stanićevog članka (i Vidmarović?) može očekivati da će srpski graditelji „budućeg činjeničnog stanja“, uz „Dogodine u Prizrenu!“, uskoro lansirati još jednu političko-futurističku parolu: „Dogodine u Dubrovniku!“

Hrvatska ofanziva na Boku, Crnu Goru, ćirilicu i ekavicu

Mada usredsređen na borbu sa Hrvatima za srpski Dubrovnik, Stanić je ipak pokazao da je svestan toga da se sa istim neprijateljem mora suočiti i na drugim mestima gde on ugrožava srpsku kulturu i naciju. Jer Hrvati hoće da prisvoje i renesansnu i baroknu književnost Boke kotorske, u sklopu političke ambicije da „svi Bokelji (kao i Dubrovčani) budu pohrvaćeni“, mada su oni, razume se, „pravi Srbi katolici“. Takođe, predsednik MS nije propustio da upozori srpsku javnost i na to da hrvatski nacionalisti imaju pretenziju i na teritoriju Crne Gore, o čemu navodno svedoči slučaj nadbiskupa Andrije Zmajevića iz XVII veka, koji je – zna i to Stanić – „imao jasnu svest o svom srpskom poreklu“, ali ga danas Hrvati ubrajaju među svoje pisce. Nije im do njega stalo, objašnjava on smisao hrvatske igre sa Zmajevićem, nego im ovaj nadbiskup treba da bi pokušali da izvedu „sličan poduhvat koji je poprilično uspeo u slučaju Dubrovnika“. Hrvatske nacionaliste Stanić budno prati i kad oni hoće da prisvoje i ćirilično pismo poznato pod imenom „bosančica“, a koje je, kaže Stanićeva nauka, „deo srpskog ćiriličnog nasleđa“.

Njegovom budnom oku nije promakla nijedna od najnovijih diverzija hrvatskih boraca u „kulturalnom ratu“ protiv Srba, mada se ona odvija daleko od glavnih poprišta ovog rata, u rumunskom delu Banata. Tamo su žrtve hrvatske agresije Karaševaci, etnička grupa koja je – objasnio je i u ovu temu upućen predsednik MS – „nesumnjivo pripadnik srpskog naroda, ali čiji su pripadnici, podležući uticaju Katoličke crkve, hrvatske propagande i potkupljeni hrvatskim parama, devedesetih godina počeli da se izjašnjavaju kao Hrvati“. Ne bi to bio razlog Stanićeve zabrinutosti, da on ne vidi kuda to vodi. Naime, Karaševaci govore štokavsko-ekavskim narečjem, pa se sada, kad su oni postali Hrvati, hrvatski nacionalisti uveliko pripremaju da njihov primer iskoriste da bi lansirali tezu da je i štokavska ekavica oduvek njihova. Ode Dubrovnik, ode Boka, ode Zmajević, ode bosančica, evo i ekavica samo što nije otišla. Ako se tako nastavi i ako se „kulturalni rat“ ozbiljno ne shvati, ako se uz MS i njenog predsednika Srbi jedinstveno ne okupe i ne organizuju odbranu, ništa od srpske kulture i nacije ostati neće!

Smrtonosno razumevanje

„Srpska potreba za razumevanjem“, koju ovde zastupa i demonstrira predsednik MS, suprotstavljajući je „hrvatskoj strasti za posedovanjem“, dovodi ga do dva osnovna zaključka, koje on iznosi ne samo u svoje ime, nego, kako na više mesta naglašava, i u ime MS i cele srpske naučne zajednice. Prvi se tiče razumevanja prave prirode hrvatskog kulturnog nacionalizma. Taj se nacionalizam, zaključuje Stanić, zasniva na „potrebi da se istorija Hrvata opsesivno usmeri ka misionarskim i krstaškim osvajanjima vlaških duša i slavoserbske pasmine koju iskorijeniti treba, ili je bar treba pretvoriti u poslušno, pitomo katoličko meso“. Opasna je, iracionalna je ta potreba, i za same Hrvate štetna i Stanić, u pozi pametnog i dobronamernog čoveka koji hoće da pouči idiota, poziva hrvatske nacionaliste i „sve preosetljive i ogorčene Hrvate“ da „odustanu od fantoma kojima su ispunili svoju svest“, da se vrate razumu i nauci, tim civilizacijskim orijentirima, kojih se Srbi oduvek drže, te da se tako kvalifikuju za ozbiljan razgovor sa njima koji bi mogao da dovede do „istorijskog dogovora dva naroda“.

Ali, dok se takvi pametni i civilizovani Hrvati ne pojave nema mira, „kulturalni rat“ besni, množe se opasnosti koje sa hrvatske strane prete srpskoj kulturi i naciji, pa na snazi ostaje drugi zaključak predsednika MS, upozorenje da taj rat treba ozbiljno shvatiti i za njega se bolje nego dosad pripremiti. „Ove i ovakve opasnosti“, kaže on, „najozbiljniji su razlog što Srbi uvek moraju biti budni i moraju pomno paziti da se ponovo ne nađu na grubim udarima hrvatske nacionalističke ideologije i versko-političke prakse čija strast za posedovanjem ljudi i teritorija nema nikakvih ni saznajnih ni moralnih granica. Hrvatski nacionalisti odavno već izvode čas tihi čas žestoki, ali po posledicama ozbiljni kulturalni rat protiv srpskog naroda. Stoga je odista krajnje vreme da se na taj neobjavljeni, ali efektivno sprovedeni kulturalni rat najzad počne ozbiljno, naučno utemeljeno i dobro organizovano odgovarati“.

Kao čovek koji se nalazi na mestu komandanta srpskih kulturnih snaga koje učestvuju u „kulturalnom ratu“ protiv Hrvata i dugih neprijatelja srpske kulture i nacije, Stanić je smislio strategiju kojom će se neprijatelj pobediti tako što će se pokazati da je srpska strana u kulturnom i civilizacijskom smislu jača i zrelija od njega, da će ga ona pobediti argumentima, razumevanjem, za razliku od neprijatelja koji se bori s divljom, iracionalnom agresivnošću. Zato se Stanić strateški poziva na nauku, razum, uljudnost i druge vrline koje krase vođu jednog visoko civilizovanog naroda, zato je njegov jezik pun figura visokoparne uljudnosti. Ali, on je svestan toga da bi njegova publika taj jezik hinjene uljudnosti mogla da shvati kao ratu neprimerenu popustljivost, kao odustajanje od prave junačke borbe i da kaže: Čekajte gospodine predsedniče, ako se ratuje, ako su srpska kultura i nacija životno ugrožene, kao što vi tvrdite, onda je krajnje neprimereno da se s neprijateljima koji nas životno ugrožavaju razgovara uljudno i tolerantno, takoreći prijateljski. To ne ide! Zato je Stanić učinio sve da takvu nezgodnu primedbu predupredi, potrudio se da mogućnim kritičarima, koji posumnjaju u efikasnost oružja koje on koristi, stavi znanja da ga njegov tobože uglađen i tolerantan govor neće sprečiti da Hrvate i druge srpske neprijatelje ocrni više i nemilosrdnije nego da je svoju mržnju prema njima izrekao manje uzdržanim jezikom. Zapravo, pokazao je prednosti kulturnog, negovanog govora mržnje nad njenim nekontrolisanim, spontanim izražavanjem. Razumevanje je smrtonosnije oružje od strasti. U tome se ja sa predsednik MS potpuno slažem.

Tekst je prenet sa portala Peščanik.

Click