Skupine koje su bile bolje povezane i razmjenjivale više informacija u početku su imale prednost, međutim ona se ubrzo istopila kad su morali povezati sve dijelove informacija i teško su se usuglašavale. I kad bi postigle konsenzus, ispostavilo se da nisu do kraja istražile druge mogućnosti.
Manje povezane skupine su teže dolazile do informacija i konsenzusa. Međutim, svaki član ekipe morao je graditi vlastite teorije, što znači da se dolazilo do više različitih ideja prije nego što je cijeli tim zajedno dolazio do najboljeg rješenja, prenio je BBC.
Istraživači su zaključili da je malo razgovora korisno, ali da svaka osoba ne mora nužno znati sve što drugi znaju. Nakon toga su ispitivali koliko ritam komunikacije može utjecati na rješavanje problema. Sudionici su imali mogućnost da stalno primaju informacije od drugih ili da ograniče na nekoliko informacija ili da ne primaju nikakve informacije od drugih igrača u igri “putujući trgovac”, gdje igrači dobiju kartu i moraju pronaći najbolji put kroz 25 gradova.
Pri tome su mjerili prosječni uspjeh grupe i prosječni uspjeh najboljeg igrača nekog tima. Timovi koji su imali stalnu interakciju, imali su najbolji učinak kao tim, ali manji učinak je imao i njihov najbolji igrač. U timovima koji su imali manje komunikacije bilo je više odličnih rješenja, ali najgori igrač nije imao pristup svim informacijama igrača iz skupine pa je ona imala lošiji timski rezultat. Rezultati Shoreovog istraživanja nadopunjuju istraživanje Anite Williams Woolley sa Univerziteta Carnegie Mellon.
Doziranje komunikacije
Woolley je proučavala 260 softverskih radnika, podijeljenih u pet grupa, koji su imali zadatak da osmisle novi medicinski algoritam za deset dana. Ona je otkrila da su timovi koji kraće komuniciraju bolji od timova koji su imali manje intenzivne razgovore, a koji su dugo trajali. Još jednom, čini se da su povremene razmjene informacija i najbolje, zaljučak je ovog istraživanja.
Kratka, ali intenzivna komunikacija, navodi se, također pomaže u stvaranju osjećaja entuzijazma, koji se može raspršiti ako se suočite s sporim i konstantnim e-mailovima bez neposrednih povratnih informacija.
Sinkronizirajući svoju komunikaciju u relativno kratkim razdobljima, najbolje grupe bi mogle napredovati, razmjenjivati ideje i koordinirati svoje aktivnosti, potičući se međusobno u tim interakcijama, a opet ostavljajući dovoljno vremena za intenzivnu koncentraciju.
S obzirom na ove rezultate, moglo bi se pokušati naći i pravilo za optimalnu razinu komunikacije, ali točan omjer aktivne suradnje i samostalnog rada gotovo ovisi o zadatku koji je pred nekome kao i o radnoj sredini. Mora se ocijeniti i dinamika vlastitog tima, na primjer, je li potreban jedan dnevni videopoziv, treba li ograničena komunikacija biti ograničena na određene faze projekta, je li bolje da se šalje jedan zaokruženi e-mail, a ne da se šalje više e-mailova s jednom rečenicom.
Ono što je jasno, međutim, je da vjerojatno ne trebamo biti stalno povezani. Bilo da radimo na daljinu ili u uredu, dobro je razgovarati, ali ponekad je naša interakcija s drugima najbolja u kratkim dozama, zaključuje BBC.
Članak je prenet sa portala Radio Slobodna Evropa.
