Kukaste patrole – zašto su odjednom migranti na meti?

24. February 2020.
U paralelnoj realnosti, migranti u Srbiji pljačkaju, napadaju žene i bodu noževima. Nema veze što ništa od toga nije istina – sateliti vlasti i deo opozicije misle da im se priča isplati. Tako se normalizuje fašizam.
MIGRANTI U PRESEVU
Migranti u Preševu. Foto: BETAPHOTO/SASA DJORDJEVIC/Arhiva

Na snimku koji se u subotu pojavio na Jutjubu vidi se grupa od desetak ljudi koja sebe naziva „narodnom stražom“ kako kod Beogradske autobuske stanice presreće izbeglice iz Sirije, Avganistana i Iraka. Okružujući zbunjene i uplašene ljude, govore im da su „čuli da je s njima bilo mnogo problema po Beogradu“, te da „ne smeju da diraju žene i decu“.

Na neke momke viču na lošem engleskom, a one koji bi da se udalje, agresivno dozivaju da se vrate da odslušaju tiradu do kraja. Dele im pamflet na srpskom, engleskom i arapskom jeziku, u kojem stoji:

„Zbog učestalih bolesnih napada na srpske žene i devojke, zabranjeno vam je kretanje van migrantskih centara od 22 časova do 6 časova ujutru i kretanje više od tri osobe u grupi tokom dana. Napadi na naše građane vam neće proći nekažnjeno.“

Ministarstvo unutrašnjih poslova prijavilo je ovaj Sturmabteilung tužilaštvu, a jedan od patroldžija – bivši potpredsednik „Zavetnika“ Damnjan Knežević – objavio je da je od policije dobio poziv radi prikupljanja podataka o učinjenom krivičnom delu izazivanja nacionalne, rasne ili verske mržnje.

Veliko je pitanje da li će po njega biti posledica: istomišljenik „narodnih patrola“ po pitanju izbeglica, Goran Davidović, vratio se nedavno u Srbiju na velika vrata gostovanjem na televiziji sa nacionalnom frekvencijom. Nekadašnji vođa zabranjenog „Nacionalnog stroja“ počastio je javnost i serijom fotografija sa dnom političke kace: Vojislavom Šešeljem, Mišom Vacićem, antivakserkom Jovanom Stojković i Pavlom Bihalijem iz „Levijatana“.

Fašizam je preko satelita SNS počeo da curi u mejnstrim, a da u toj raboti vlast ne bi ostala usamljena pobrinuo se deo opozicije.

Za predsednika pokreta Dosta je bilo, Sašu Radulovića, migranti su oružje „bankarskog lobija“ kojim treba da se „unište suverene zemlje Evrope“. Potencira da su u pitanju mahom muškarci, što je krajem godine demantovano na najgori mogući način kada se kod Karavukova prevrnuo čamac: među šestoro nestalih, bile su dve žene i dvoje dece. Podaci srpskog Komesarijata za izbeglice kažu da je svaka četvrta osoba u prihvatnim centrima žena.

Jedan od slogana nove kampanje Dveri glasi „Peticija protiv migrantske politike vlasti – potpis koji garantuje sigurnost vašoj deci“. Valjda da bi bilo potpuno jasno da je reč o rasizmu, Boško Obradović presipajući tri čaše – praznu, punu vode i punu crne tekućine – objašnjava da će migranti tobože da nas fizički zamene u Srbiji.

Činjenice nisu na njegovoj strani: tokom 2018. godine zahtev za azil u Srbiji podnelo je svega 292 ljudi, a od toga su usvojena 24 zahteva. Kalkulator kaže da će se tim tempom bojazni lidera Dveri ispuniti za oko 291.667 godina.

Kako smo od države koja je 2015. rutinski zabranila antimigrantski skup organizacijama „Obraz“ i „Naši“ dospeli do toga da fašizam ima prostor i na televiziji i na ulici, u redovima vlasti i opozicije?

Nagli porast ksenofobije usmerene prema migrantima je svež fenomen. Iako je od početka krize 2015. godine kroz Srbiju prošlo oko milion migranata, broj incidenata i njihova težina je, kako je u više navrata isticala i policija, bio zanemarljiv. Čak ni tabloidi, željni dramatičnih naslova, nisu imali u šta da zabodu kandže.

Ne bi se moglo reći ni da je u pitanju spontano smanjivanje empatije građana prema migrantima kakvo smo gledali kada su u Srbiju dolazile izbeglice iz Bosne, Krajine i sa Kosova, jer povoda za to nije bilo.

Izbeglicama sa Bliskog Istoka ne može se prikačiti da će nekome uzeti posao, jer gotovo niko od njih nema nameru da ostane. Ne opterećuju državni budžet – novčano ih pomažu familije i međunarodne humanitarne organizacije. Samo od 2015. do 2017. godine Srbija je dobila više od 80 miliona evra od Evropske unije za potrebe zbrinjavanja izbeglica.

Migranti se prvi put dovode u žižu javnosti tek sada, punih pet godina od izbijanja krize, veštačkim pumpanjem animoziteta, podgrevanjem straha od kriminala, nasilja, čak i terorizma. Za to ne postoji realno uporište, ali nedostatak povoda se nadomešćuje prilivom lažnih vesti, mahom na opskurnim grupama na Fejsbuku.

U toj paralelnoj realnosti, migranti pljačkaju i pale kuće, napadaju žene, otimaju torbe i bodu noževima. Misterija kako ništa od toga ne dopire ni do naprednih ni do slobodnih medija objašnjava se mračnom zaverom vlasti i Zapada da se sve to toleriše.

Fašizmu je, kako je primetio Umberto Eko, neophodan neprijatelj. Migranti su savršeno strašilo – nijedan politički akter nema interesa da ih štiti jer to ne donosi glasove. S druge strane, idealni su kao meta lažnih vesti i dežurni krivac za sve u ataru, od obijene vikendice do ukradenog bicikla.

Na to se nadovezao politički oportunizam. Ideja Dveri, pokreta Dosta je bilo i sličnih je da profitiraju povlađujući strahovima tako što će tobožnju invaziju migranata pretvoriti u ultimativni greh vlasti, koja služeći interesima večito zlog Zapada navodno pokušava da u Srbiju naseli milione vojno sposobnih muškaraca s Bliskog Istoka.

Čak se i među građanima koji načelno ne zastupaju takve stavove može čuti da cilj opravdava sredstvo, te da antimigrantski sentiment može da posluži za obaranje kriminalne vlasti. Reč je o krajnje opasnoj zabludi.

Suluda je maštarija da fašizam može da posluži svrsi, a zatim da se bez prolivene krvi prosto spakuje u džep poput slinave maramice, ustupajući mesto građanštini. Istorija ne poznaje takav primer. Sociologija zna da fašizam ne može spontano da deeskalira kad jednom pusti korenje jer se ne opterećuje pravilima koja obavezuju legitimne političke opcije.

Koristeći ga kao alat ili ga tolerišući koalicionim partnerima, opozicija učestvuje u normalizaciji fašizma. Nastave li tim putem, jedini cenzus koji će mnogi od njih preći na nekim budućim izborima biće visina podignute desnice.

Tekst je prenet sa portala Deutsche Welle.

Click