Što je dovelo do demografskog sloma Vukovarsko-srijemske županije?

Piše: Branimir Bradarić

Plodna zemlja, rijeke s pitkom vodom i bogate ribom, šume slavonskog hrasta ali i niz manjih i većih proizvodnih pogona koji su proizvodili bukvalno sve. Sve to pratila su prepuna sela i gradovi građana svih dobi. I škole i vrtići su bili prepuni, a dječja igrališta krcata djecom, Usporedo je se rješavala komunalna infrastruktura tako da su sela i gradovi u ovome dijelu Hrvatske važili za neke od najbogatijih u bivšoj državi. To je slika Vukovarsko – srijemske županije od prije nekoliko desetljeća i prije Domovinskog rata.

Poluprazna sela i gradovi

Danas pak taj dio Hrvatske sasvim drugačije izgleda. Sela i gradovi su poluprazni pri čemu prevladava starije stanovništvo. Plodna polja su i dalje jednako plodna, šume i dalje prepoznatljive po slavonskom hrastu, a i rijeke su bogate ribom. Ali nema onih poznatih proizvodnih pogona, niz je onih koji su zatvoreni i već godinama, pa i desetljećima, ne postoje. Svima u oči upada da je neusporedivo manje ljudi koji žive na tome prostoru što se vidi po polupraznim selima i gradovima. Prate to i poluprazne škole, a niti dječja igrališta više nisu puna djece.

Sve to što se događa u Vukovarsko – srijemskoj županiji pokazao je i popis stanovništva koji je proveden prošle godine, a po kojemu je upravo ovaj dio Hrvatske izgubio najviše stanovnika u Hrvatskoj u proteklih deset godina, Prema tim rezultatima Vukovarsko – srijemska županija je između dva popisa stanovništva, u vremenskom periodu od 2011. do 2021. godine, izgubila 35.083 stanovnika i čak 19,42 posto stanovništva. Ako se usporede brojke iz 2021. godine s onima iz 1991. godine onda je stanje još gore, da ne kažemo dramatično. Naime, u tih 30 godina ovaj dio Hrvatske izgubio je 37,54 posto stanovništva ili čak 86.803 stanovnika. Što je još gore odlazak građana se nastavlja i dalje pa se svako malo može čuti kako netko seli za Njemačku, Irsku, Austriju…

O demografskoj katastrofi Vukovarsko – srijemske županije govori i podatak da su sva naselja u županiji, od 2011, godine, bilježila negativne brojke. U tih 30 godina neka su naselja, poput Berka, i Šarengrada, izgubila čak 70,09 posto i 63,38 posto stanovništva. Ono što dodatno zabrinjava je činjenica da građani tvrde da su brojke i gore jer je metodologija popisa stanovništva omogućila da se popisivanje vrši i online pa su se tako popisali i oni koji ne žive na ovim prostorima.

S iznošenjem ovih demografskih podataka brojni političari su počeli iznositi razloge zašto je došlo do ovako velikog pada broja stanovnika. Tako je ministar obrane u Vladi RH Mario Banožić (HDZ), inače rođeni Vinkovčanin, mišljenja da je za ovakve rezultate kriv “koktel razloga”.

“Koktel” razloga

“Ovaj dio Hrvatske proživio je Domovinski rat koji je donio velika razaranja i stradanja. Tu je i ekonomska kriza koja nas je pogodila 2009. godine pa onda i otvaranje granica s pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji 2013. godini, Moramo svi zajedno više i jače raditi kako bi se situacija popravila”, rekao je Banožić.

Slično razmišlja i župan Vukovarsko – srijemske županije Damir Dekanić (HDZ), koji je izabran na tu dužnost na lokalnim izborima održanim prošle godine, rekao kako svi trebamo krenuti od sebe, vidjeti što smo i koliko napravili i jesmo li mogli i morali napraviti više, Dekanić kaže i kako mladi odlaze za boljim životom koji je na svega par stotina kilometara od njih ali i da nemaju strpljenja te da sve žele odmah i sada.

Interesantna su i razmišljanja običnih ljudi koji govore o razlozima odlaska i demografskog nestajanja ovoga dijela Hrvatske.

“Normalno je da ljudi odlaze i da traže bolji i kvalitetniji život. Uz to vide i sve to što se događa ovdje tako da im odluka o odlasku i ne bude toliko teška. Znam više mladih ljudi koji žele ovdje ostati i nešto početi raditi ali onda kada krenu u realizaciju vide da to baš tako jednostavno i ne ide u Hrvatskoj, Na žalost oni vrlo brzo naiđu na zid koji vrlo često bude nepremostiv”, kaže predsjednik vukovarske nevladine udruge Mirovna grupa mladih Dunav Saša Bjelanović.

Dodaje i kako je niz slučajeva da iseljavaju ne samo mladi nego i oni pred mirovinom što je također znakovito, Većina onih koji iseljavaju donose odluku da sele obiteljski, svi zajedno, tako da je teško očekivati da će uskoro i donijeti odluku o povratku. Po riječima Bjelanovića mnogima smeta i činjenica što ovaj dio Hrvatske i dalje dobrim dijelom živi u prošlosti gdje se “prebrojavaju” krvna zrnca, gleda tko je koje nacionalnosti, vjeroispovijesti i slično. Mnogi ne žele tako više živjeti.
“Ne smijemo zaboraviti i nedostatak kvalitetnih radnih mjesta i samim tim dobro plaćenih radnih mjesta. Danas na ovim prostorima ima dobra ponuda poslova ali su plaće većinom niske. Ljudi ne žele raditi za minimalac, odnosno žele zarađivati više i svojoj obitelji pružiti više i bolje”, ističe Bjelanović.

Politički nepotizam

Oni koji su otišli ukazuju i na niz drugih razloga zašto su donijeli odluku da isele. Vrlo često spominju zapošljavanje preko veze pri čemu se gleda tko je član koje političke stranke.

“Pokušao sam ostati i kada se vratim unazad mislim da sam zaista učinio sve, Ja zaista volim Vukovar i mislim da se nigdje ne živi tako kao tamo. Međutim, nisam više mogao živjeti uz stalno gledanje tko je ustaša, četnik, Srbin, Hrvat, katolik, pravoslavac… Probao sam naći i kvalitetan posao ali uvijek je netko imao više bodova od mene, Poslije vidim da je primljen netko tko je “morao” biti primljen i da sam ja samo gubio vrijeme. Probao sam nekoliko puta i onda više nisam vidio razloga da ostanem. Uz to ne želim raditi cijelo vrijeme za minimalac. I ja i supruga smo radili za minimalac, a s tim se ne može puno. U Njemačkoj smo sada već četiri godine gdje oboje radimo, djeca idu u školu i snašli smo se. Često se pitam zašto ranije nisam otišao”, kaže nam Vinko K. koji je nekada živio u Vukovaru,
Oni koji su ostali živjeti na ovim prostorima kažu kako je osnovni razlog iseljavanja nedostatak radnih mjesta. Ukazuju na brojne proizvodne pogone koji su nestali ili jedva opstaju, Primjera radi vukovarska tvrtka Borovo je u svojim najboljom danima zapošljavala oko 23.000 radnika, a danas cijeli Vukovar, po popisu iz 20021. godine, ima 23.000 stanovnika.

“Dobili smo obnovljene kuće, stanove, staze, prometnice, šetnice ali i poluprazan grad. Kada se grad, poslije rata, obnavljao nije se vodilo računa o gospodarstvu i ono je ostalo po strani i zaboravljeno. Šteta što se tada nije uvjetovalo nekim tada još hrvatskim tvrtkama da upravo u Slavoniji otvore svoje pogone i zaposle ljude. Da jesu, situacija bi danas bila mnogo drugačija, a one bi bile i motor daljeg razvoja ovih prostora. To se onda moglo ali sada više ne. Sada smo tu gdje smo i bojim se da će biti još i gore”, kaže nam Ivica Mikulić iz Vukovara.

Podsjeća i na ponašanje mnogih gospodarstvenika koji su godinama unazad ucjenjivali svoje radnike i davali im minimalac iako su ih mogli platiti više. Sada se situacija promijenila, oni plaćaju svoje radnike i više, nude novim radnicima više plaće ali sada više nema tko da radi.

Politika kao krivac

Vukovarski demograf Dražen Živić kaže kako postoji niz razloga koji su doveli do iseljavanja s ovih prostora. Tvrdi kako je svakako i Domovinski rat učinio svoje, odnosno da su stradanja i iseljavanja učinili svoje.

“Svega tu ima i zato smo tu gdje smo. Pri tome demografi godinama unazad ukazuju na “bijelu kugu” ali nas politika i političari nikada nisu slušali i radili su po svome. Izostajale su nekakve konkretne demografske mjere, a nije se učinilo i ništa odmah poslije rata kako bi se ovi prostori podignuli”, kaže Živić.
Ukazuje i na postratne probleme i činjenicu da niz odnosa nije riješen što također opterećuje svakodnevne živote građana.

“Postoje načini da se nešto napravi i da se ovi prostori podignu i pokrenu. Tu zajedno moraju djelovati sve razine vlasti počevši od Vlade, preko županije, gradova i općina. To moraju biti konkretne i kvalitetne mjere i one se moraju provoditi na duže vrijeme. Potrebno je razmisliti i o promjeni porezne politike, dovlačenju investitora, raznim pogodnostima i slično kako bi se ljude “nagovorilo” da žive na ovim prostorima. Međutim, za tako nešto moramo i mijenjati puno toga. Ne možemo očekivati da će netko ostati ili se vratiti ako nisu riješene neke elementarne stvari, ako nema uvjeta za normalan život, nema vrtića, škola, poštanskih ureda, liječnika… Ne možemo svako malo mijenjati zakone, uredbe i pravila. Moramo promijeniti i sebe i početi razmišljati i raditi na drugačiji način. Sve to i kada napravimo neće dati rezultate odmah nego će nam trebati neko vrijeme da se stvari pokrenu na bolje”, rekao je Živić.

I hrvatski demograf Stjepan Šterc razmišlja slično te za ovakve demografske rezultate kaže da postoji više razloga, Uz one već spomenute on ukazuje i na unutrašnje iseljavanje, odnosno činjenicu da je dosta građana odselilo u veća makro ekonomska središta u Hrvatskoj i to prije svega u Zagreb. Tu je i izostanak “bazena” u BiH koji je također radi iseljavanja s godinama presušio. Jedan od razloga za kataklizmičke demografske rezultate vidi i u djelovanju političara.

“Godinama unazad mi govorimo što se događa i što će se dogoditi ali nitko nas nije slušao, Samim tim nitko nije ništa niti poduzimao da se situacija popravi. Tu mislim na sve, odnosno i na trenutno vladajuće i na oporbu. Pred izbore svi nešto obećavaju ali kada izbori prođu nema konkretnih mjera, Zato danas i imamo polupraznu Slavoniju, a ja mislim kako su rezultati još i gori radi mogućnosti on-line popisa. Neophodno je da se nešto pod hitno napravi, donesu konkretne mjere za ugrožena područja i to ne samo za Slavoniju ali i da politika konačno u sve to uključi i znanost”, zaključio je Šterc.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.