Muzički albumi koji šalju u svijet ljepšu sliku Balkana

Piše: Boris Lalić

Beehype je globalna online platforma za promociju muzike. Sa više od stotinu saradnika iz cijelog svijeta, među kojima su novinari, blogeri i DJ-evi, Beehype prezentuje najbolja izdanja savremene muzike svih žanrova.

Od 2014. naovamo krajem decembra objavljuju listu najboljih albuma za tu godinu, a u protekloj godini na njoj se našlo i pet albuma sa Zapadnog Balkana. Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Sjeverna Makedonija predstavili su se svijetu sa tri rokenrol albuma, te po jednim iz modernih varijanti hip hopa i tradicionalne muzici.

Poslušao sam svih pet i to je bilo lijepo iskustvo, jedno od onih koje prave odmak od osjećaja da je život na Balkanu život na periferiji ili, ako i jeste, onda ta periferija uopšte nije tako loša kao što joj se tradicionalno pripisuje. Primijetio sam generalno kroz život kako muzika dosta utiče na doživljaj istog, ima tu moć da začini svakodnevnicu i promijeni joj doživljaj.

Neobičan album bh. grupe Vladimir

Prvo šta sam poslušao sa liste bila je Bosna i Hercegovina, istoimeni album grupe Vladimir, za koju ranije nisam čuo jer to je novi bend, koji su prošle godine osnovali Vladimir Mićković i Adis Sirbubalo. Oni su uz asistenciju drugih muzičara snimili ovaj neobični, nekomercijalni album, koji je iznio na svjetlost jednu lijepu tradiciju Bosne što se češće spominje nego što se poznaje.

Riječ je o repertoaru sefardskih pjesama na neobičnom židovsko-španskom jeziku, opremljenih sa muzikom koja je mene najviše podsjetila na Toma Waitsa. Mićković ih je otpjevao na za mene potpuno nečuven način – glas mu se talasa kao voda mirnog jezerca pogođenog kamičkom, pravilno i sve slabije što je bliži kraju stiha.

Ove pjesme ponajviše nalikuju sevdahu, toliko da sam se zapitao nije li sevdah bosanska tradicija sefardskog porijekla? Najviše sam to mislio poslije pjesme El dio alto, čija vokalna linija neodoljivo podsjeća na Kad ja pođoh na Bentbašu.

Kad sam završio slušanje tri su mi riječi bile na pameti – Espanolas sin patria (Španjolci bez domovine), pa mi nešto bi drago što su ti ljudi nekada našli utočište u mom gradu i u isti mah žao što ih je danas ostalo tako malo.

Teško je biti ‘Halid umjesto Halida’

Drugi bend koji sam poslušao bio je hrvatski Kensington Lima i njihov album Southbound. Dobra muzika, posebno za one koji vole zvuk grupe The Beatles ili The Beach Boys, ali nisam ostao impresioniran iz razloga što u muzici Kensington Lime nisam čuo ništa hrvatsko. Da prije nisam pročitao nikada ne bih rekao da to sviraju i pjevaju dragi susjedi, čijem sam rokenrolu i njegovim derivatima vjeran čitav svoj život. Uredu je i taj pristup, no čini mi se kako se još jednom potvrdilo da je teško biti Halid ‘mjesto Halida. Ipak treba reći za Kensington Limu da im je na ovoj listi to prednost, gdje će ih slušati uši koje nisu baždarene na jugo-zvuku.

Treće sam slušao Srbe, beogradski bend Koikoi, koji je na listu ušao sa odličnim albumom Pozivi u stranu. Još jedan noviji bend kog žanrovski, izbjegavajući usku terminologiju što većini ne govori ništa, možemo okarakterisati kao moderni rokenrol, snimio je pažnje vrijedan album, dovoljno u žanru da se može nazvati svjetskim i dovoljno autentičan da se čovjek zapita “odakle su ovi?”, pa vidi da su iz Srbije.

Ta autentičnost ponajviše dolazi s primjesom elemenata tradicionalne srpske muzike, posebno onih ženskih višeglasnih napjeva koji za mene puno bolje zvuče u ovom aranžmanu, nego izvornom. Poslušajte pjesmu Hrast da vidite o čemu pričam, a prije nje Pozivi u stranu i Misisipi, koje su najbolje sa albuma.

Slovence sam slušao četvrte, grupu SBO i njihov album Trans, koji se ne može pohvaliti da propagira mudru umjerenost, ali može da je jako zabavan, pa neću kriti da sam ga poslije prvog odmah pustio i drugi put. SBO žanrom pripada malo u trep, malo u popularnu elektroniku, te predstavlja regionalno osvježenje unutar žanra jer nema u sebi ništa folkersko, zbog čega sigurno neće biti popularni kao bosanski ili srpski treperi, ali mislim da se ta cijena isplati, neukusu treba reći ne.

Imidžom, riječima i zvukom nastoje biti provokativni i opasni, kako i priliči u toj muzici, ali većinu vremena ispadaju komični i čini mi se da čine to svojom voljom. Posebnu čar daje slovenski jezik, za kog ovdje primjećujem da je najtvrđe riječi uvezao od nas, istočnih komšija. Izdvajam kao prvu preporuku pjesme Ljubljana je Berlin, Psihonaut i Postaja F.

Moć muzike

Posljednje sa liste slušao sam Makedonce sa adresom u Ljubljani, grupu Lelee, čiji mi je album Čuka bije pumpa najbolje legao.

Ovaj post-punk/indie trio uspio je sklopiti jedan od onih albuma koji se puštaju od početka do kraja, zbog furiozne ritam sekcije, zaraznih gitarskih melodija i tekstova u kojima se miješaju makedonski i srpski, noseći lijepe i sa muzikom dobro uklopljene poruke, tako da jedno drugo na neki način opisuje. Svaka od devet pjesama sa albuma ima nešto svoje, ali jedna se već na prvo slušanje izdvojila tako da sam je odmah morao pustiti opet, opet i opet, a to je pjesma koja u naslovu samu sebe opisuje – Čudo. Ako bih od svih pjesama sa ovih pet albuma morao izdvojiti jednu, nju bih izabrao.

U posljednjih nekoliko decenija slike Balkana koje se odašilju u svijet najčešće nisu dobre. Ratno nasljeđe, sa svojim neumornim političkim baštinicima, neprestano se gura u prvi plan, sve oštrije što je sjećanje na isto starije i bljeđe. U očima stranaca, posebno onih na Zapadu, to stvara iskrivljenu sliku, takvu koja ne odgovara stvarnosti u potpunosti, već tek jednom djeliću iz kog se slabo vidi kako ljudi sa Balkana žive sada, kad problemi odavno nisu ratni, već potpuno mirnodopski.

Muzika je jedan od odličnih načina da se taj jaz premosti, posebno popularna jer ona pjeva o onome o čemu politika šuti, pokazujući nam da su svi ljudi zaista neka vrsta bratstva i sestrinstva, u kom stilovi mogu biti manje ili više različiti, ali su osjećaji uvijek isti.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.