Kuda je po nevremenu zaplovio britanski brod

19. September 2022.
Teško da će Britanija uploviti u mirnije i ljepše vode, čak i ako se kormilarski dvojac bude mijenjao češće nego što je to bio slučaj do sada.
Britain Royals Politics
Elizabet Tras. Foto: Beta/AP Photo/Markus Schreiber

Piše: Zorana Šuvaković

Premijera ove današnje britanske predstave (sahrana Kraljice i njen naslednik) odigrala se još 2014. na londonskim daskama koje život znače.

Futuristički pozorišni komad Kralj Charles III po scenariju engleskog pisca Mike Bartletta izvodio se premijerno u Almeidi na West Endu, pa zatim preko okeana na Broadwayju.

Kraljica je tada imala 88 godina, a tri godine posle pozorišne premijere, drama koja počinje njenom sahranom, dok se radnja odvija posle njene smrti, je ekranizovana i prikazivana na BBC-u (2017).

Urađena kao neka vrsta parodije na Shakespearove klasike, Bartlettova fikcija zamišljena je da se dešava 2022., te pripada žanru bliskog futura (slično Uelbekovom Pokoravanju gde predviđa islamsku vladu odmah posle odlaska predsednika Francoisa Hollanda, prethodnika Emmanuela Macrona). Komad Kralj Charles III dobio je mnoge nagrade, a glavni protagonisti su odlikovani na samom dvoru. Ali nema dokaza da je bilo ko od kraljevske familije ovu dramu odgledao u pozorištu sa živom publikom.

Kralj Charles III je na sceni abdicirao prije osam godina

Na početku priče prikazuje se sahrana Kraljice Elizabete, koju danas gledamo uživo. Ali vrlo brzo za Kralja Charlesa nastaju veliki problemi. Duhovi kao i kod Shakespearea igraju važnu ulogu. Avet princeze Diane pohodi Charlesa i njihove zajedničke sinove. Iz BBC–eve verzije, po savetu stalno zaposlenog kraljevskog konsultanta u medijskoj kući britanskog javnog servisa, izbačen je deo u kome Diana sumnjičavo govori o sposobnosti njenog bivšeg muža Charlesa da vlada Velikom Britanijom. Duh (narodne princeze) prednost daje najstarijem sinu, princu Williamu, koga upokojena majka smatra za dugoročnijeg, jačeg, i po svemu drugom primerenijeg kralja.

Ima tu još dramatičnih šekspirovskih zapleta. U vreme kad je Bartlett pisao komad Kate Middleton je već bila aktuelna. A nju je pisac poprskao kolonjskom vodicom Lady Macbeth. Dodelio joj je nezahvalnu ulogu, u kojoj ona zajedno sa mužem radi o glavi Kralja Charlesa.

No, niko od dvorske familije neće uspeti da potkopa kralja. Već će do toga doći zbog njegove čvrste odluke da ne popusti pred nečasnim namerama premijera i njegove vlade.

Drama u suštini govori o ustavnoj krizi izazvanoj odbijanjem novog kralja da potpiše novi zakon izglasan u parlamentu, što od njega traže premijer, vlada, čak i opozicija. A tiče se uvođenja cenzure u medije.

Kralj Charles odbija da stavi svoj paraf na odluku demokratski izabrane vlasti. Ne uspeva u to da ga ubedi ni najstariji sin William u ulozi posrednika.

Kralj se hamletovski pita: “Hoću li da budem samo lik sa poštanske marke, ili…”

Charles III doneo je odluku – raspušta Parlament. Izbijaju protesti, neredi, nasilje…

Dok zemlja tone u haos pojavljuju se i podzapleti o romansi između princa Harryja i obične londonske studentkinje bez plemićkog porekla. Njihovu idila prekinuta je bombastičnim upadom tabloida u privatni život.

Meghan, u doba kad su ove dogodovštine stavljene na scenu, još nije bila na vidiku. A kate Middleton, vojvotkinja od Cambridgea, sasvim je drugačija od spoljašnjosti koju je projektovala u javnosti. Ona ima turbulentni unutrašnji život i svoj zakovani cilj, koji je jasan Camilli, Charlesovoj drugoj ženi. Koja je jednom čak, uz urnebesni smeh publike (400 puta je 2014. i 2015 ovaj komad izvođen na sceni) u besu ošamarila Kate Middleton.

Na kraju, ipak Kraljevstvo je spašeno, Charles je abdicirao, a presto je preuzeo William.

Mnogo je umetničkih žanrova i vrhunskih artista isprobavalo svoju kreativnost na kraljevstvu. U čemu se sastoji taj poetični izazov? Britanski literarni analitičari pokušavaju da odgovore na ovo pitanje. Iako su svuda prisutni i ceo svet ih stalno gleda, oni kao ličnosti ostaju prazan list papira.

Odlučna da ostane nepopravljivo dosadna

Kada je o kraljici Elizabeti reč, ona se striktno držala Ustava. Čitavih sedamdeset godina, disciplinovano se trudila da ostane nepopravljivo dosadna, kako je njenu dugovečnu funkciju sažeo Fahreed Zacharia u Washington postu. Niko ne zna i neće znati ko se zaista krio ispod njene krune. Prazan papir pruža priliku za isprobavanje na filmu, u literaturi, slikarstvu, čak i muzici.

Teško da je ikada odstupila od tog najupečatljivijeg aspekta njene vladavine – čelične odlučnosti da bude dosadna. O bilo kom od velikih događaja kojim je predsedavala nije se izjašnjavala, ni verbalno ni mimikom. Šta misli  o ličnostima sa kojima se susretala, nije ništa ni nagovestila.

“Ne znamo šta je mislila o Donaldu Trumpu ili Baracku Obami ili Margaret Thatcher. Nećemo to ni saznati”, piše Zacharia, i Elizabeti dodeljuje epitet najdisciplinovanije javne ličnosti u proteklih sto godina. Jer kako nastavlja, u konfesionalnom dobu, kada objavljujemo svaku ideju, poriv, impuls i sliku koja nam se pojavi u glavi, ova žena se držala svog zaveta.

Nije se grohotom smejala, niti je pred drugima plakala, na distanci je bila i na svadbama i na sahranama svojih najbližih. Nikada ništa nije rekla čak ni o Netflixovoj televizijskoj seriji Kruna. Šta misli o uspehu Helen Mirren u ulozi kraljice?

Ne samo da se nije izjašnjavala , već nema te dvorske ličnosti koja sa sigurnošću može da potvrdi da je kraljica ikad odgledala ijednu epizodu Krune. I da je odgledala, i da nije, kraljicu niko nije uspeo da odigra ni da nadigra. Ona je jedina umela da odglumi sebe ceo svoj dugi život.

Čuvene su postale reči jednog pisca iz 19. veka koji  tvrdi da su svakom ustavnom sistemu potrebna dva dela — jedan „dostojanstven“, drugi „efikasan“. Jedan da zadivi javnost, a drugi da natera vlast da radi. Elizabeta je savršeno ilustrovala tu formu dostojanstvenosti od čijih pravila, teško odustaju oni Britanci koji pripadaju takozvanim elitama.

Američke analitičare, ovih dana opseda taj monarhistički ceremonijalni scenario koji državi uliva neku vrstu uzvišenosti i dostojanstva. Američki predsednik je ujedno i šef izvršne vlasti, te u svojoj ličnosti spaja obe moći.

On mora da bude i praktičan i efikasan, ali da istovremeno zadrži uzvišenost  svoje izabrane funkcije. Vrlo se često dešava (setite se Trumpa) da se američki šef u svojim kombinacijama zanese I pomeša ove dve uloge, te to može da naškodi ugledu države i naroda, ocenjuju komentatori sa druge strane Atlantika.

Jesen britanskog nezadovoljstva

Da je umrla samo nekoliko dana ranije, pre nego što je nova premijerka Liz Truss preuzela dužnost, smrt monarha, morala bi da organizuje i nadgleda vlada Borisa Johnsona, koji je svoju nebrigu za pravila i lepo vaspitanje više puta dokazao. Te je, kako se ispostavilo, pravio žurke u službenim prostorijama dok je celoj zemlji slao uputstva da u svojim kućama ne primaju goste kako se COVID-19 ne bi širio.

Zabava uz obilje alkohola u Downing Streetu, nije izostala ni uoči sahrane vojvode od Edinburgha, dok je kraljica, sa maskom na licu, pored kovčega svoga muža probdela sama.

Velikim personalnim rokadama u Britaniji, prethodile su ogromne promene u politici i položaju nekadašnje imperije.

U nekoliko poslednjih dana leta Britanija je ostala bez kraljice i premijera, a dobila je kralja i premijerku. Evropa je u ovih nekoliko poslednjih godina, pod bivšim premijerom i pokojnom kraljicom morala da se odvoji od Britanije koja  posle Brexita pokušava da nađe svoje mesto u svetu i da se prisnije zbliži sa svojim večnim saveznicima sa druge strane Atlantika.

Ujedinjeno Kraljevstvo drmaju i unutrašnji potresi. Javno zdravstvo, doskorašnji ponos države je, kako se ocenjuje, pred kolapsom. Doći do lekara postalo je gotovo nemoguće. Na sva zvona se govori da će prosečne porodice biti ove zime primorane da biraju hoće li da gladuju ili da se smrzavaju. Inflacija je visoka, hrana je poskupela, nova vlada je obećala da će pomoći, ali računi za struju će svejedno biti previsoki. Povlašćeni su one profesije kojima je omogućeno da rade od kuće. Oni neće morati da se prilagođavaju nepouzdanom voznom redu. Štrajkovi železničara i ostalih transportnih preduzeća su sve češći i duži. Zbog štednje struje mnogi pabovi i male radnje se zatvaraju.

Apokaliptični jahači u novoj vladi

Hoće li nova premijerka i novi kralj imati snage da preokrenu pravac kola koja su pošla nizbrdo i dobijaju sve veće ubrzanje? Ili, hoće li britanski brod sa novim kormilarskim dvojcem uspeti da uplovi u neke lepše i mirnije vode?

Četiri jahača apokalipse – baš tako se na društvenim mrežama komentariše sastav nove vlade koji je odmah po postavljenju objavila nova premijerka Liz Truss. U novom kabinetu, na ključnim pozicijama nema nijednog belog muškarca, što se, samo po sebi, među konzervativcima opisuje kao veliki ustupak pred novim političkim izazovima.  Torijevci su pozdravili i odluku da se na čelo najjačih ministarstava u državi postave ljudi tamnije boje kože.

Kwasi Kwaterteng, čiji su roditelji emigrirali iz Gane (šezdesetih godina) preuzeće kormilo nad više nego teškom ekonomskom situacijom, dok je James Cleverly, čija je majka došla iz Siera Leonea zadužen za spoljnu politiku. Roditelji nove ministarke unutrašnjih poslova Suella Braverman, su iz Kenije… Tako, što se diverziteta (boja i roda) tiče, nema šta da se prigovori torijevcima. Ističe se da nijedna druga zemlja iz grupacije najrazvijenijih država zapada (G7) ne može da se pohvali takvim (vizuelnim) različitostima, kakve ima ova vlada Ujedinjenog Kraljevstva.

Stručni analitičari međutim ukazuju da je ova činjenica samo površna kamuflaža. Strahuje se da će vlada nastaviti konzervativnu politiku koja izaziva sve veći klasni, obrazovni i etnički jaz .

Boja kože onih koji su zauzeli ministarske fotelje nije nikakav dokaz da će se položaj obojenih ljudi u britanskom društvu izjednačiti sa belom većinom. Ako ti isti ljudi ne iskoriste svoju moć da učine život boljim za najugroženije u društvu dovođenje “smedjih i crnih lica” na položaje je prazna priča.

Smrt kraljice sprečila je Liz Truss da “već ove nedelje obezbedi redovno snabdevanje zemlje energentima” i da se  “izbori sa posledicama Putinovog rata”, kako je obećala pre nekoliko dana. Najviše se kritikuje njena namera da  rezanjem poreza velikim biznisima, “da vetar u leđa rastu i investicijama”. Ružičasto gleda i na vladavinu bivšeg premijera Borisa Johnsona za čijeg je mandata “Britanija izašla iz Evropske unije, izborila se sa korona virusom i ustala protiv Rusije“. Njena je misija , kaže, da “izgradi nove bolnice, puteve i mrežu telekomunikacija”, da Velika Britanija “gradi, radi i raste”.

Oluja tek dolazi

Britanija će prebroditi oluju, uzviknula je nekoliko sati pre nego što je cela zemlja stala da bi dvonedeljnim ceremonijalom ispratila Elizabetansku eru. A kakvi će sve vetrovi zaljuljati ovaj veliki brod kad sa novim kormilarima isplovi na turbulentno more?

Pravila se znaju, na poštanske marke i novčanice biće utisnut lik Charlesa III. Ali hoće li za te funte moći da se kupi dovoljno da se prehrani i prezimi? Hoće li Ujedinjeno Kraljevstvo zaista uspeti da raste, kao nekad, ili će uploviti u još veću recesiju? Retko ko je spreman da na ova pitanja da optimistični odgovor.

Možda će Charles III morati da abdicira kao u onoj parodiji s početka ovog teksta. Verovatno je da će premijerka koju je izabralo nekoliko desetaka hiljada članova Konzervativne stranke, takođe biti kratkog veka. Ne bi bilo nikakvo čudo da vrlo brzo Britanija izađe na parlamentarne izbore. Ali teško da će oluja koja je globalno zahvatila planetu poštedeti britanski brod i njegove kormilare, čak i ako se budu menjali mnogo brže nego što je to do sada bio slučaj.

Tekst je prenet sa portala Al Jazeera Balkans.

Click