BORIS PAVELIĆ: Opomena za 2022.

Priredio: Boris Pavelić

Novogodišnji samozaborav prođe za tren, i evo nas opet sa starom, svakodnevnom mržnjom. Prijelaz iz 2021. u 2022. obilježila su dva nesvakidašnja ali markantna teksta, koja moćno isijavaju duh vremena.

Prvi je zapis, pjesma u prozi, ”Dok narod napolju ništa ne čuje” sarajevskog politologa, publicista i mirotvornog aktivista Nerzuka Ćurka, objavljena 27. prosinca na mostarskom portalu tacno.net. Ćurkov je zapis  potresan dokument ovoga mračnog vremena, ispisan u duhu Czeslawa Milosza, kojega i izrijekom spominje; ispisan izravno i bolno, s mješavinom zebnje, nade, rezignacije i i tople ljudskosti, onako kako je Milosz svoje jednostavne, mudre i svijetle stihove slagao u svoju vlastitu “knjigu sjajnih stvari”, da se poslužimo naslovom antologije svjetskog pjesništva koju je sam, potkraj života, u Americi sastavio i objavio. Citirat ćemo taj važni Ćurkov tekst, neka ostane zapisan i ovdje:

Hoće li Evropa izdati bosanske muslimane?

Prije dvadesetak godina zaustavio me

Sa svrhom i razlogom

Na trolejbuskoj stanici kod džamije na Čobaniji

Profesor Vladimir Premec.

Upitao me

Tim prepoznatljivim aramejskim glasom empatične poniznosti:

– “Boga Vam, oduvijek hoću da Vas pitam – što znači Vaše ime?”

Onaj koji je nadaren, koji ima sve što mu je potrebno, odgovorio sam.

Dobri se zagledao u moje oči

I  tom raritetnom, dugouzlaznom aramejštinom, rekao:

“Ah, kakva istina u imenu.”

Pozdravili smo se.

Sa osmijehom na usnama

Nastavio sam hodati u budućnost

Ona je došla u obličju našeg Danas

Kada više nema takve naklonosti.

To je bilo davno, rekao bi Milosz

U pjesmi Susret iz 1937.

Nažalost, tridesete godine prošlog stoljeća nikada nisu davne

One se vraćaju skrivene u bisagama demokracije

Evo ih u Mađarskoj, Francuskoj, Poljskoj, Srbiji, Hrvatskoj, Bosni…

Rajh dolazi pred vrata mog imena:

Meni ne mogu suditi sudije muslimani

Skinite sa sebe taj odvratni miris Sarajeva

Prvo sapun pa parfem

Srbi koji su izdali svoju veru

Kako integrisati dva miliona bosanskih muslimana

Ta niža bića, podljude, orangutane

Nabijaju nam kompleks analne čistoće

Nama, arijevcima Novog Doba.

Heidegger s Pantovčaka ne može skriti

Odbojnost prema bosanskoj civilizaciji

Predrasudni rasizam kipti iz svake izgovorene riječi

Pokreće se na muslimanska imena

Sav se zajapuri čuvar hrvatskog bitka

Dok izgovara ime natopljeno orijentalnim saftom.

Ipak, Šmrkavac je dobri vojnik Švejk

Za Ćirilicu i to Marićevo ludilo

Što se pokreće na muslimansku krv

Baš kao Politikina rubrika Odjeci i reagovanja

S kraja osamdesetih

I početka devedesetih godina dvadesetog vijeka

Kada je “hrabro” pero Politikinih novinara i čitalaca

Svakodnevno ubijalo desetine Muslimana

zbog izdaje vere pradedovske.

(Ni Hrvati ni Mađari nisu bili pošteđeni)

Znaju li to Heidegger iz našeg sokaka

I ugarski progonitelj Georga Sorosa

Dok sekundiraju istrazi poturica

Dok integriraju kristalnu noć u novu mračnu Evropu.

Marić je obnovio te obrede zla

Sve te dodike, vučiće, vuline…

Sve te tanaskoviće, trifkoviće, kecmanoviće…

Svu tu inkviziciju koja presuđuje

Bosni i bosanskim muslimanima

Koja zaziva novu istragu poturica

Natakario je na Ćirilicu,

Na tu muziku miliona

Na te nove odjeke i reagovanja

I dok mladost svijeta

ispisuje grafite ljubavi i pobune protiv zla

Na prijedorskim poljima smrti

grafiti se pišu muslimanskom krvlju:

Mlad balija trči poljem ja ga stižem pa ga koljem.

(Plače mi se)

Dobronamjerni branitelji evropskog kosmopolitizma

Svi ti divni gubitnici

Svi ti kantovci i urlihbekovci

Kažu mi pretjeruješ

Nije sve tako crno

I u odbranu svjetlosti citiraju velikog Czeslawa Milosza:

“Ne može biti govora o trijumfu sile,

Jer ovo je doba kad pobjeđuje pravednost.”[1]

A ja ih pitam

Je li na horizontu ljudskih želja bliža evropska kosmopolitska republika

Ili Orbanova i Zemmourova[2] replika Trećeg rajha?

Ako pretjerujem,

Moje pretjerivanje tek je od uvrede pomahnitala vizija

(Varijacija čudesne misli Derviša Sušića da je

Sva naša grubost samo od uvrede pomahnitala nježnost);

Ja dolazim iz Kavafijevog plemena

“Tajni zvuk događaja što nailaze dopire do mene

Dok napolju narod ništa ne čuje”[3]:

Evropski muslimani

Novi su Jevreji Evrope

Prvo ćemo ih politički desubjektivizirati

(otkuda historijskoj naplavini pravo da imaju državu, evo Bosnu naprimjer)

Dio pobiti, dio raseliti, dio integrirati

kao egzotiku naše neofašističke civilizacije

Bliskost neprijatelja – to hrani Rajh.

Nabićemo na panonske pritke vlasnike njihovih lijepih imena

sa pretencioznim značenjem

Urliče hortijevski glasnogovornik na dvoru kralja Orbana

“Svoja pseta huška na nas u zraku nam dariva grob”[4]

(Morao sam posuditi Celanov stih

Iako znam da je holokaust neuporediv

Ali ja vidim znakove mračnog doba)

Nema Vladimire istine u mom imenu

Smrt je novi majstor iz Srbije, Mađarske, Francuske…

 ——————————-

[1] Czeslaw Milosz (2009): Dete Evrope

[2] Eric Zemmour, mogući predsjednički kandidat krajnje desnice na narednim izborima (2022.) za predsjednika Republike Francuske, ksenofobični je komentator kojemu je popularnost narasla do ozbiljne političke relevantnosti. Enzo Traverso, talijanski teoretičar progresivne orijentacije još je 2015. upozorio: “U kontekstu krize, bunilo jednog Zemmoura, koji ne razmatra ništa manje od etničkog čišćenja džinovskih razmjera – izgon pet miliona muslimana, (o tome je Zemmour govorio u intervjuu za Corriere dela Sera, 30.10.2014., op.N. Ć.) po uzoru na protjerivanje Nijemaca iz srednje i istočne Evrope 1945. godine – moglo bi da poprimi oblik političkog programa. Time bi se dovršio preobražaj ‘fašizma’ u transistorijski pojam. Tada ćemo morati da postanemo svjesni činjenice da fašizam nije bio zagrada u 20. vijeku. I nadati se da to nije bio ni antifašizam.” Vidi u: Enzo Traverso (2019): Bauci fašizma. Beograd. Fakultet za medije i komunikacije.

[3] Konstantin Kavafi (2003): A mudraci ono što će se upravo dogoditi. Vidi u: 70 pesama, Beograd. Izdavačko preduzeće “Rad”.

[4]  Paul Celan (1989): Fuga smrti. Vidi u: Poezija. Sarajevo. Veselin Masleša.

——————————-

Drugi je takav tekst ovogodišnja izjava dobitnika mirovne nagrade Krunoslav Sukić, koju od 2009. dodjeljuje Centar za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka. Nagradu je Centar utemeljio u znak sjećanja na svog osnivača, osječkog pacifista Krunoslava Sukića, koji je 1992, usred rata u Hrvatskoj, smogao snage da, zajedno s rijetkim i odvažnim istomišljenicima, u napadnutome, razrušenom i ratom poharanom Osijeku, utemelji pacifističku nevladinu organizaciju. Nakon što je Sukić poginuo u prometnoj nesreći 2008. godine, u njegovu čast, godinu kasnije, utemeljena je mirovna nagrada, jedina te vrste u Hrvatskoj, a vjerojatno i na cijelom području bivše Jugoslavije. Dodjeljuje se za nekoliko kategorija mirovnog rada, od aktivizma, preko izdavaštva, do mirovnog rada u školama i s mladima.

Dobitnici nagrade dosad su objavili dvije zajedničke izjave: prvu u veljači 2019., s naslovom „Mir je pobjeda“, kojom su iz zaborava izvukli nenasilan završetak rata u Hrvatskoj mirnom reintegracijom istočne Slavonije; i drugu, u travnju 2020. godine, kada su podržali tadašnji poziv – danas nažalost potpuno zaboravljen – glavnog tajnika UN-a Antonia Gueterresa za globalnim primirjem kao jednim od načina da se svijet zajednički suprotstavi pandemiji covida. Prije četiri dana, 30. prosinca prošle godine, dobitnici osječke mirovne nagrade objavili su svoj treći zajednički apel. Ti ljudi, koji stižu iz najrazličitijih područja života, i ne ujedinjuje ih ništa osim čvrstog uvjerenja da su mir i nenasilje jedini uspješan i napora vrijedan način društvene i ljudske komunikacije, ne gaje, naravno, nadu da će njihove javne poruke imati ikakvog neposrednog utjecaja, ali oni čine što mogu, i ne kane to prestati raditi samo zato što znaju da ih neće poslušati.

Izjava hrvatskih mirotvoraca ovaj je put posvećena plimi nasilnoga govora koja preplavljuje javni diskurs u regiji. “Izražavamo uznemirenost zbog rastućih nasilnih sadržaja u javno izgovorenim riječima, što generira netrpeljivost, podijeljenost i mržnju. Tome svjedočimo kako u nas, tako i globalno. Ovo je naš glas razuma i vjere što ga upućujemo građanima, osobama od utjecaja u društvu i izabranim političkim dužnosnicima. Rastuće nepovjerenje prema institucijama vlasti te kidanje društvene povezanosti do gotovo ekstremnih podjela odražava se u strepnji kakva nas budućnost očekuje”, kažu u svom tekstu. “Protivimo se govoru koji razumijemo kao borbu za nadmoć, govoru koji reciklira neprijateljstva, koji vrijeđa, nipodaštava osobe i suradnju među ljudima te koji se, naposljetku, poigrava i s mogućnošću rata”, govore hrvatski mirotvorci. “Graditi mir u polariziranom društvu zahtijeva razmišljanje i djelovanje izvan okvira u koje smo zarobljeni, traženje ljudi koji će znati i imati hrabrosti transformirati sukobe konstruktivno i uključivo, bez perpetuiranja nasilja.” Tako govore hrvatski mirotvorci: pisci, umjetnici, znanstvenici, aktivisti, novinari, časne sestre, školski učitelji i učenici, neki ljevičari, neki desničari, neki nezainteresirani za politiku… Svi oni, njih nekoliko desetaka, koji su u posljednjih dvanaest godina primili osječku mirovnu nagradu, u 2022. godinu ulaze sa zahtjevom da na svim razinama prestane govor nadmoći, prezira i mržnje, jer su svi oni svjesni da bi samo još koja riječ bila dovoljna, pa da preraste u otvoreno i bezumno nasilje.

---

Pročitajte još: BORIS PAVELIĆ: Bratstvo i jedinstvo

---

Ali, dobro kaže Nerzuk Ćurak: nitko ne sluša mirotvorce. Je li itko čuo, uistinu čuo, uznemirujući i bolan zapis sarajevskog pisca, koji tako snažno sluti novu nesreću? Čujemo li, uistinu, što zapravo znače, i što sugeriraju riječi prezira što ih bosanskim muslimanima upućuju političari iz Hrvatske, Srbije i Republike Srpske? Jesmo li svjesni kakvu tragediju nose? I hoćemo li tim povodom išta učiniti? Dok se bistri mamurluk novogodišnje noći, ne treba se dati prevariti uvjerenjem kako živimo u naročito originalnom dobu: danas je realno željeti vjerojatno tek to da nam nove godine ne budu slične onima iz tridesetih ili devedesetih prošlog stoljeća. Zato, nužno bi bilo poslušati mirotvorce: “Treba nam suradnja, i to više nego ikad, treba nam blaga riječ, ljubaznost, ona vrsta vjere kakva poštuje sve ljude, ponajviše one slabije, susjede i Zemlju, naš zajednički dom.” Pa onda, tko zna: možda narod napolju napokon nešto i načuje.