​Jagoš Marković: Razmaženi smo, da ne kažem bahati

1. April 2020.
Teško je starijima koji su u kućnoj izolaciji po ceo dan, bez kontakta. To su heroji za mene: sami i stari u svojim stanovima, a vedrog duha
Jagos-2
Foto: N. Babić

Piše: Borka Golubović Trebješanin

Sve ovo podnosim iznenađujuće mirno. Usredsređen sam na duh jer mislim da je on glavni za imunitet svake vrste, u svakom trenutku pa i sada, Koristim ovo za „restart”. Mislim da nam je dužnost da se svi preispitamo, poboljšamo, okrenemo pravim vrednostima i izađemo bolji iz ovoga koliko možemo. Imamo puno posla sa sobom svi, poručuje reditelj Jagoš Marković i priseća se anegdote iz devedesetih godina prošlog veka.

– Znate kad je bilo bombardovanje, pita Ceca Bojković moju divnu Đurđu Cvetić: „Kako je Jagoš ovako miran sada, svi smo nemirni, a on koji je uvek takav najviše od svih nas, sada je miran? Mudra i duhovita Đurđa Cvetić joj je odgovorila: „Izjednačili se pritisci”. Evo, opet su se izjednačili… Šalu na stranu, ovo je žuti karton. Priberimo se! Jasno je šta radimo planeti u ekološkom smislu, kolika smo stoka postali odavno. Zemlja nas ne drži više. Novac je zaista postao idol, da ne kažem nešto više – priča naš sagovornik i dodaje:

– Zavist nije odavno nešto što se mora kriti, afirmacija zla na svakom koraku. Pogledajte većinu naslovnih strana godinama unazad. Nigde sažaljenja za drugoga, nigde samokritike i samosvesti. Nije samosvest da se kritikuju drugi. Čoveče, na prvom mestu je da sebe popravljaš!

Jagoš Marković i glasno razmišlja zašto ljudima teško pada izolacija:

– Ne živimo ni sa slobodom, niti sa lepotom, pravdom, nego sa drugim ljudima. Nije lako postojati sam sa sobom.

A u nama treba da su i sloboda, i pravda, i dobrota, i lepota. Drugo, mi smo jako, jako razmaženi: svi! Zastrašujuće smo razmaženi, da ne kažem bahati. Mala je ovo žrtva. Do pre pet minuta bio je Drugi svetski rat. Znamo šta je bilo, nažalost. Šta su živeli naši preci najbliži! A mi u kućama, treba da se pričuvamo, pa nećemo praviti dramu, bar ne mi koji možemo izaći iz domova ako zatreba. Teško je starijima koji su u kućnoj izolaciji po ceo dan, bez kontakta. To su heroji za mene: sami i stari u svojim stanovima, a vedrog duha. Svaka im čast.

Samo što je završio rad na predstavi „Putujuće pozorište Šopalović” Ljubomira Simovića u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, silom prilika Jagoš Marković „smestio se” u izolaciju. Evo kako provodi ove dane:

– Menjam navike, imam sebe Bogu hvala. Srećem se sa sobom, upoznajem. Mediji su siroti, opet leglo mraka. Taj kajron koji se vrti sa brojem umrlih i zastrašujući snimci iz obožavane Italije čine stvar još gorom. U glavama nam se može napraviti pakao i onda smo gotovi. Te pretnje sa televizijskih ekrana su teške. Jedno su informacije, razum, mere zaštite, a drugo je pretnja. Ja sam reditelj, ne slušam samo tekst, nego i podtekst, radnju. Kako Seka Sablić kaže: titlovi. Mi automatski čujemo prevod, tako i pravimo predstave. Ne od slova, nego od onoga ispod njih. Dakle, reč je samo vrh ledenog brega.

Pitali smo ga koju poruku ili savet bi voleo da uputi našim čitaocima u novonastalim okolnostima?

– Ko sam ja da išta poručujem, a kamoli da savetujem? Ali, ipak odgovoriću: Okrenuti se unutrašnjem svetu svom, nekoj dobroti i lepoti našoj i praviti to strujno kolo sa bližnjima. Ograničiti medije na dva puta dnevno, otići jedan deo dana u svoj svet. Fotosinteza mora da se obavlja. Čovek je ono čime hrani svoju dušu. Pun sam optimizma u našu vitalnost, a da moramo odrasti, i preći na drugi, viši nivo razmišljanja, delanja, definitivno moramo. Pitanje je opstanka: sa jedne strane su strah kao gonič i muka, i propast, a sa druge je kreativnost. Šta god ona bila bilo kome, ona je svuda i dostupna je svakome u određenoj meri. Od pisma do es-em-esa, od ručka do humora, od detalja do detalja – kaže Marković i nastavlja u svom duhu:

– Rad u svakom slučaju. Ko je puno radio, preko crte, sad neka se odmara, prinudno, a ko nije radio, sada neka radi. Moramo se dovoditi u normalu što je više moguće. Paziti šta pričamo, ništa kao sagrešenje ne uzima energiju. A iskušenja ima puno. I da! Da ne zaboravimo! Sve mi se više čini da je jedina pravda, nama smrtnicima dostupna: oprost. To jača imunitet. A ovaj susret sa smrću, koja jeste neminovnost, iskoristimo da shvatimo šta nam je činiti dok smo u ovom agregatnom stanju. Odavno se znam pitati: šta bi mi bilo žao da nisam uradio da sad umrem? Pa to i činim, kad god me ne ponese tamni deo mene. Jer boli samo ono što nismo dali. Najiskrenije vam kažem.

Tekst je prenet sa portala lista Politika.

Click