Vladimir Gligorov – Štampanje para

23. December 2020.
Hoće li posle svega doći do neviđene inflacije. Kao posledica velikog povećanja novčane mase, zbog štampanja novca, kako se to kaže. Zašto bi došlo do velikog ubrzanja inflacije?
vladimir-gligorov-mcb
Vladimir Gligorov. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Vladimir Gligorov, Novi magazin

Prema jednima, do toga će doći zato što će se značajno ubrzati obrt novca jednom kada se epidemija okonča. Jer sada kada ljudi sede kod kuće ili su na drugi način ograničili svoje aktivnosti, pa tako i potrošnju, povećanje količine novca u velikoj meri je nadoknada za usporeni novčani obrt. Tako da ukupna količina novca nije povećana, ako se ona računa tako da se pomnoži sve što se nalazi u džepovima ili na računima u bankama sa umanjenim obrtom jer novac ne napušta džep ili račun u banci. Ali kada se počne s kupovinama odjedanput će biti mnogo više novca jer će se ubrzati njegov obrt, pa će doći do rasta cena, dakle, do inflacije.

Centralne banke bi mogle da reaguju značajnim povećanjem kamatne stope, ali to bi bilo pogrešno jer bi negativno uticalo na privredni oporavak, koji je svakako potreban posle recesije uzrokovane epidemijom. Tako da ne bi bilo neočekivano ako bi naprosto pustile da se kroz inflaciju uspostavi novi nivo cena u skladu s povećanom količinom novca.

Uzmimo primer socijalističkih zemalja u tranziciji (Jugoslavija je različit slučaj). Kada je liberalizovan uvoz, novac koji su domaćinstva imala na računima banaka, a koji nisu mogle da potroše zbog nestašica, obezvređen je devalvacijom i u nekim slučajevima hiperinflacijom. Tako bi moglo da bude, predviđa se, i kada se liberalizuje život posle epidemije.

Da bi se videlo da do toga ne bi trebalo da dođe, potrebno je videti čemu teže monetarne vlasti u vreme pandemije. Uopšteno govoreći, što ne znači da je tako u svakoj zemlji jer postoje razlike u merama koje privredne vlasti preduzimaju, cilj je da se izbegnu finansijski problemi usled toga što značajan deo privrede ne radi. Primera radi, odlažu se obaveze preduzeća ili se preuzimaju obaveze prema zaposlenima, što zahteva novčane podrške centralne banke ili državnog budžeta. Time se održava potrošnja i izbegavaju bankrotstva preduzeća. Kako je pak potrošnja smanjena, kao što su smanjena i ulaganja, to vodi povećanoj štednji domaćinstava i preduzeća i već pomenutom padu obrta novca. Nije, dakle, reč o tome da se povećana količina novca troši na smanjenu ili na proizvodnju koja se ne povećava, usled čega nema promena u cenama, bar ne kada je reč o nivou cena.

Zapravo, pitanje je zašto nema deflacije ukoliko je, kao što jeste, smanjena potrošnja? Zašto ne padaju cene? Ako se manje troši trebalo bi da se roba koja se manje kupuje prodaje po nižoj ceni. To, međutim, uglavnom nije slučaj. Ovde nije reč o cenama jedne ili druge robe ili usluge već o nivou cena, dakle, o proseku cena u privredi. Bez obzira na to što se neka roba ne traži već se štedi novac koji bi se na nju mogao potrošiti, cena te robe ne menja se značajno. Tako da recesiju ne prati deflacija, kao što bi inače bio slučaj.

Razlog je u tome što se potrošnja odlaže tako što se značajno više štedi. To, naravno, nije tačno za sve ljude. Oni koji imaju primanja koja pokrivaju samo potrošnju na kojoj ne može da se štedi trošiće sav dohodak bilo da rade ili su na plaćenom odsustvu jedne ili druge vrste. No, recimo, svi koji su nameravali da kupe neka trajna potrošna dobra verovatno će odložiti kupovinu za vreme kada će se život normalizovati. Imajući to u vidu, proizvođači koji nemaju kupce, ali imaju novčanu pomoć centralne banke ili budžeta, neće nuditi robu po nižoj ceni već će sačekati povratak na normalno stanje.

Iz ovoga sledi da se zapravo ni u jednoj fazi epidemijskog ciklusa ne povećava količina novca više nego što je potrebno; što će reći da je uvek optimalna količina novca, gde brzina obrta omogućava potrebnu fleksibilnost i potrošnje i štednje.

U meri u kojoj je to tačno, ne bi trebalo ceniti da su povoljna kretanja na berzi zapravo predznak budućeg kraha kad centralne banke obustave štampanje novca. U ne maloj meri kretanja na berzama su posledica odložene potrošnje i ulaganja. Usled očekivanja da će se i proizvodnja i potrošnja, dakle i zaposlenost i ulaganja oporaviti kada se epidemija okonča. Centralne banke prilagođavaju monetarnu politiku kako bi podržale takva očekivanja.

To, naravno, ne znači da neki ljudi ili neke zemlje ne mogu da se preračunaju. Ukoliko se pozajmljuje u stranom novcu, kao što je slučaj sa Srbijom, ali i sa svim drugim balkanskim zemljama izvan Evropske unije, potrebna fleksibilnost monetarne politike može da izostane, što ne bi trebalo značajnije da utiče na inflaciju ili deflaciju, ali može da dovede do finansijskih problema kada se uslovi zaduživanja promene. Zašto?

Zato što ove zemlje pozajmljuju po veoma povoljnim uslovima jer nema dobrih izgleda za zaradu. Kad se to promeni, obaveze će se povećati.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click