Vladimir Gligorov: Kurs

2. July 2021.
Krize kursa mogu na duže vreme da uspore privredni rast. Hrvatska i Srbija su izgubile deceniju, i to u miru.
vladimir gligorov
Vladimir Gligorov. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Vladimir Gligorov, Novi magazin

Predsednik hrvatske vlade je izjavio da se tek 2006. privreda oporavila od posledica rata. To je čitava decenija, ako se računa od 1996. U tom periodu prosečna stopa rasta bila je četiri odsto (izvor svih podataka o privrednom rastu je Svetska banka). To nije naročito brz rast posle toliko velikog pada u prethodnih pet godina. Zanimljivo je, međutim, kako stoji sa privrednim rastom od tada do danas. Ako bi se uključila i prošla godina, prosečni privredni rast od 2007. bio bi 0,14 odsto. Dakle, praktično se hrvatska privreda nalazi tamo gde je bila i 2006, a to će reći tamo gde je bila pre osamostaljivanja.

Zašto je bio tako dugotrajan uticaj krize iz 2008. na hrvatsku privredu? Ako se pogleda privredni rast u periodu od 2009. do 2019, on je u proseku iznosio 0,27 odsto. Konačno, ako se posmatra period od 2009. do 2020. prosečna stopa rasta bila je negativnih 0,42 odsto. Zapravo je reč o šest godina negativnog rasta kao neposrednoj posledici krize, a potom pet godina ne naročito ubedljivog oporavka.

Uporedimo to sa srpskom privredom. U celom periodu od 1996. do 2020. prosečna stopa rasta bila je 3,14 odsto. Ovo je i zato što su gubici srpske privrede u periodu do 1995. bili znatno veći nego hrvatski, pa je i oporavak bio brži. Isto se može reći i za period posle 1999. i posebno posle 2002. Prosečna stopa rasta od 2002. do 2008. bila je 6,08 odsto. Posle izbijanja finansijske krize, pa do prošle godine privredni rast je u proseku bio 1,3 odsto. Od 2012. do 2020. 1,73, a od 2014. do 2020. 1,91. U periodu od 2009. do 2019, koji je ovde najvažniji, prosečni privredni rast bio je 1,51 odsto. To je za oko jedan postotni poen brže nego hrvatski rast u istom periodu, ali svakako predstavlja veliko usporavanje u odnosu na period posle 2002.

Objašnjenje za snažne negativne posledice finansijske krize na hrvatsku privredu nalazi se pre svega u politici kursa. Mada nije reč o fiksnom kursu u bukvalnom smislu te reči, svejedno kuna je veoma dugo već relativno stabilna u odnosu na evro. Posle izbijanja finansijske krize došlo je do depresijacije od negde oko pet odsto, uz pomeranja nadole i nagore. Zašto takav režim kursa i koje su posledice njegove stabilnosti?

Dva su razloga koji nisu sasvim međusobno nezavisni. Kurs je bio sredstvo industrijske politike jer je pogodovao razvoju izvoza usluga. Za račun industrije i poljoprivrede. Uz to podržavao je strana ulaganja i zaduživanje u stranom novcu jer centralna banka preuzima rizik kursa i inflacije. Iz čega sledi posledica koja će se ispoljiti u finansijskoj krizi. Naime, ukoliko se privreda i država zadužuju u stranom novcu i ako se uglavnom izvoze usluge i uvoze industrijska dobra, šta činiti ako presuše strana sredstva i ukoliko se smanji, u ovom slučaju, turistička poseta? Devalvacija može veoma značajno da poveća javni i spoljni dug zemlje, a to može dodatno da oteža dolaženje do stranih sredstava jer će ona poskupeti. Ako se zemlja finansijski i proizvodno nađe u takvom položaju i ako je devalvacija nepoželjna ili se ne očekuje da će biti efikasna, onda će biti potrebno vreme da dođe do neophodnih promena u proizvodnji i finansijama. U Hrvatskoj je došlo, kao što se moglo i očekivati, do značajnog povećanja nezaposlenosti, do smanjenja izvoza i do suficita u spoljnoj trgovini, te do značajno povećane emigracije. U zbiru, to je praktično izgubljena decenija privrednog rasta.

Srpski, opet, primer pokazuje da u sličnim okolnostima devalvacija ne mora da bude od velike pomoći. Jer je dinar depresirao u odnosu na evro za oko 50 odsto (od oko 80 dinara za evro pre finansijske krize na oko 120 dinar, pa do sadašnjih 117,5). To je, međutim, stvorilo problem s javnim dugom jer je značajan deo u stranom novcu ili je indeksiran u stranom novcu. Povećan je i strani dug. (Javni dug je dug države koji može biti u domaćem ili stranom novcu; strani dug je dug domaćinstava, privrede, države, svih u stranom novcu.) Uz to, realna depresijacija bila je manja jer je nastavljan rast cena. Posledice su bili slične kao u Hrvatskoj. Uz tu razliku što je bilo potrebno smanjiti javni dug jer je inače bilo potrebno finansirati ga sa visokim kamatama i u uslovima sporog privrednog rasta, što znači i sporog rasta poreskih prihoda.

Pre krize kurs je služio povećanju potrošnje jer je bio stabilan, dok je inflacija bila ubrzana. Posle izbijanja krize i pogotovo posle fiskalne konsolidacije došlo je do realnog smanjenja dohodaka, do značajnog rasta nezaposlenosti i do smanjenja trgovačkog deficita. Nije, međutim, došlo do značajnijeg oporavka domaćih privatnih ulaganja usled finansijskih problema u korporativnom sektoru. Tako da je privredni rast ubrzan javnim i stranim ulaganjima u poslednje dve godine pred epidemijsku krizu. Dok su monetarne vlasti ponovo uspostavile režim fiksnog kursa, koji se održava zbog toga što su smanjene naknade za rad.

Problem fiksnog kursa je, dakle, što monetarna i posledično i fiskalna politika mogu da izgube uticaj jer su posledice promene kursa skupe po javne finansije, po stranu trgovinu i finansije i mogu negativno da utiču na tržište rada. Takođe, krize kursa, ako do njih dođe, mogu na duže vreme da uspore privredni rast. Hrvatska i Srbija su izgubile deceniju, i to u miru.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click