Vaskrsenje patrijarhata

10. March 2024.
Svaka druga žena u Srbiji bila je žrtva psihičkog nasilja, a svaka treća fizičkog, i to najčešće nikome nisu prijavile jer ne veruju da će ih država zaštititi. Oni koji ovu državu predstavljaju neguju kulturu nasilja i diskriminacije, a prve žrtve su upravo žene, bilo da su koleginice, majke ili u retkim slučajevima direktorke i šefice. A kod kuće su uglavnom kao pre pola veka ili više – domaćice i stub kuće
aiony-haust-owp8uQgoK8U-unsplash
Foto: Unsplash/Aiony Haust

Autorka: Jelena Aleksić, Izvor: Novi magazin

Još jedan Osmi mart žene u Srbiji dočekuju kao ukras na reveru „moćnog muškarca“, onog koji nasilje nad ženama naziva incidentom dok se broj ubijenih majki, sestara i ćerki ne smanjuje godinama unazad. Mediji svesno saučestvuju u negovanju lika plitke, atraktivne i vrlo često primitivne žene čija je vrednost isključivo njena spoljašnost a njena funkcija da rađa decu i „što manje govori“. Naprosto, žene nisu te koje se pitaju i čije se mišljenje u Srbiji poštuje jer su one, iako demografski brojnije, na svim pozicijama moći i odlučivanja u manjini.

Eklatantan je primer Srpske akademije nauka i umetnosti čije se članice mogu nabrojati na prste jedne ruke iako su iste te žene obrazovanije i sa više doktorata nego muškarci u Srbiji. Pa ipak, vrata SANU su za njih zatvorena baš kao što ih je retko sresti na mestima direktorki škola iako su opet one te koje čine većinu prosvetnog kadra. Ista je situacija i u zdravstvu, a ono što je suštinski veći problem od broja je tretman dama čak i onih na pozicijama. 

Vrata SANU su za žene praktično zatvorena, baš kao što ih je retko sresti na mestima direktorki škola iako su opet one te koje čine većinu prosvetnog kadra. Ista je situacija i u zdravstvu, a ono što je suštinski veći problem od broja jeste tretman žena, čak i onih na pozicijama

AUTORITARNOST: Uoči 8. marta urađeno je nekoliko istraživanja s ciljem osvetljavanja problema položaja žena u Srbiji a jedno od njih je i „Izazovi rodne ravnopravnosti u autoritarnim režimima na primerima Mađarske, Srbije i Poljske“. Već to u kakvom smo društvu sugeriše na stanje ljudskih prava u zemlji uopšte, a onda i položaj žena za koji istraživačica Olgica Milojević kaže da je sve lošiji i lošiji od 2016. godine. Kako tvrdi u razgovoru za Novi magazin, od tada društvo ozbiljno regresira baveći se pitanjem rodne ravnopravnosti isključivo deklarativno na nivou dnevnog politikanstva. 

„Mi se pod ovom vlašću vraćamo unazad i to galopirajuće. To što su doneti pozitivni zakoni ne znači baš ništa suštinski. Nama su jedan po jedan godinama unazad ukidani mehanizmi za rodnu ravnopravnost. Treba li da vas podsetim da je ukinuta Uprava za rodnu ravnopravnost, da su ukinuti svi formalni mehanizmi na nivou lokalne samouprave ili jednostavno ne rade, a o Koordinacionom telu da i ne govorimo? Znate li vi da sada njime predsedava? Maja Gojković!? Verovatno ne znate, a ne zna niko jer se ovim pitanjem na suštinski način ova vlast i ne bavi“, tvrdi Milojević navodeći primere „pakovanja bez sadržaja“ kakva je takozvana politička participacija. 

U prevodu, Srbija na visokim političkim funkcijama kakva su ministarstva i Skupština Srbija ima sasvim solidan broj žena u odnosu i na najbolju evropsku praksu. Na mestu premijerke je godinama unazad dama ali se ista ta žena nikada i slovom nikada nije bavila pitanjem rodne ravnopravnosti kao ni pitanjem prava manjinskih zajednica kao što je LGBT kojima i sama pripada. 

„Moć tih žena koje pripadaju vladajućoj stranci suštinski ne postoji i to se jasno vidi. U pitanju je samo popunjavanje broja, dekor da su žene na nekim pozicijama a one zapravo nemaju nikakvu težinu niti se njihov glas čuje“, konstatuje Milojević. dok naša druga sagovornica, profesorka Smiljana Milinkov, sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu napominje da je ovo fiktivno popunjavanje ministarskih pozicija ženama gore za položaj dama u društvu nego da ih uopšte nema na tim funkcijama. Zašto? 

„Pa vidite kako se one ponašaju. Ispostavlja se da su veći mačisti od samih muškaraca čime samo pokazuju koliko su nevidljive ali u isto vreme opravdavaju takav sistem. Trebalo bi sa tih pozicija da se bore za prava ostalih žena kao i svih onih koji se smatraju manje važnima“, mišljenja je profesorka Milinkov. 

„Moć tih žena koje pripadaju vladajućoj stranci suštinski ne postoji, i to se jasno vidi. U pitanju je samo popunjavanje broja, dekor da su žene na nekim pozicijama, a one zapravo nemaju nikakvu težinu niti se njihov glas čuje.“ 

Smiljana Milinkov, profesorka 

KULTURA NASILJA: Sve pomenuto vodi nas do ključnog problema a to je nasilja nad ženama koje iz godine u godinu raste i to zahvaljujući vlasti koja na njega uporno ćuti. Kako tvrdi Milinkov, vlast nas ubeđuje da je nasilje u porodici lični problem u koga se ne treba puno mešati štiteći na taj način samo i isključivo nasilnike. Svake godine u porodičnom nasilju život izgubi tridesetak, žena a to znači možda i – duplo više. Naprosto, nijedna državna institucija ne vodi evidenciju o femicidu, pa se o ženama koje su ubili partneri ili bivši partneri saznaje preko novina i to su brojke koje beleže organizacije civilnog društva što znači da za državu ovaj problem praktično ne postoji. 

„Vlast neguje atmosferu nasilja i diskriminacije generalno. Pitanje ljudskih prava je zanemareno, nasilje se ne kažnjava kao ni oni koji šire mržnju. Sa najviših državnih instanci se građanima šalje poruka da skoro pa mogu da rade šta hoće, tako se ponašaju nosioci državnih funkcija i čini mi se da smo kao društvo u najgoroj fazi kad svako misli da mu je sve dozvoljeno. Okrenite se oko sebe, kultura nasilja koju vlast neguje je ušla u sve pore društva. Pretvorili smo se u društvo ljudi koji sebi dopuštaju da njima upravljaju najniži porivi bez ikakvog osećanja da je to nedopustivo u civilizovanom svetu. I zato se događa da se pojedinci osećaju dovoljno snažni čak i da raspolažu životima svoje supruge, sina ili roditelja“, rezignirana je naša sagovornica sa Univerziteta u Novom Sadu. 

Žene su, podrazumeva se i najčešće žrtve nasilja u porodici a porazno je što je svaka druga žena u Srbiji pretrpela neki vid psihičkog a svaka treća fizičkog nasilja. Među oblicima fizičkog zlostavljanja najčešći su šamaranje i prebijanje, a skoro 30 odsto žena koje su prijavile nasilje kažu da žive pod pretnjom nanošenja telesnih povreda, ubistva dece ili svih članova porodice. 

Istraživanje objavljeno prošle godine pod nazivom „Zašto žene ne prijavljuju nasilje u porodici“, je još jednom potvrdilo da većina nasilja u porodici ostaje neprijavljena jer žene nemaju poverenja u institucije. 

Stalni predstavnik UNDP-a u Srbiji Jakup Beriš rekao je ovom prilikom da čak 70 odsto žrtava porodičnog nasilja sa fatalnim ishodnom nikada nije prijavilo nasilje.

Neplaćene

Kada bi žene bile plaćene za rad koji obavljaju u domaćinstvu po tržišnim cenama, njihova mesečna zarada iznosila bi oko 72.000 dinara, pokazalo je 2022. istraživanje Akademije ženskog preduzetništva iz Novog Sada, koje je urađeno u okviru projekta „Od neplaćenog do plaćenog i vidljivog ženskog rada“ i podržano od strane Agencije UN za rodnu ravnopravnost (UN Women) i delegacije EU u Beogradu. Do ove računice došlo se tako što su uzete prosečne tržišne satnice poslova koji se najčešće obavljaju u domaćinstvu i koje iznose oko 600 dinara i potom pomnožene sa četiri sata dnevno, koliko žene u proseku provedu u neplaćenom radu u domaćinstvu.

Analizirajući na koje neplaćene poslove odlazi najviše vremena, došlo se do zaključka da je to održavanje domaćinstva – kuvanje, peglanje i pranje sudova, odnosno redovno i tzv. veliko spremanje kuće ili stana, koje domaćice obično rade oko slava, navedeno je u istraživanju i još: „Ustanovili smo da žene ponekad uzimaju godišnji odmor na plaćenom poslu da bi obavljale neplaćeni posao kod kuće.“

Polovina ispitanica u proseku troši oko 52 odsto vremena dnevno na neplaćene poslove, a plaćenu pomoć za spremanje kuće ili stana, rad u bašti i oko kuće, peglanje i pranje veša ima veoma mali broj žena. Istraživanje pod nazivom ‘Ekonomska vrednost neplaćenih poslova u domaćinstvu i neplaćenih usluga u zajednici na lokalnom nivou’ sprovedeno je od aprila do juna u Kuli, Subotici, Somboru, Vrbasu, Baču, Bačkoj Palanci i Beočinu, a u njemu je učestvovalo 350 ispitanica, čija je prosečna starost bila 40 godina, a najveći broj njih imao je dvoje dece.

Iznosu valja dodati novu vrednost koju kombinuju inflacija i zvanični rast zarada. 

PREPORUKE: Konačno, analizirajući kako prevazići samo deo pomenutih problema kada je u pitanju rodna ravnopravnost u Srbiji, Olgica Milojević u pomenutom istraživanju navodi nekoliko stepenica koje bi Srbiju mogle makar za pedalj popeti na lestvici rodne jednakosti. 

„Nužno je promeniti stavove koji predstavlja norme i vrednosti u pogledu rodih uloga i ravnopravnosti, promovisati ravnopravno društveno okruženje, otvoriti javne i profesionalne debate na konkretne teme“. 

Među predlozima su i osnaživanje žena, edukacija i obuke na posebne teme kao što su seksualno obrazovanje ali i važnost političkog angažmana žena ali i mladih. Za sve pomenuto, kako ističe sagovornica Novog magazina, „neophodno je istinsko uključivanje muškaraca/političara i drugih muških aktera da zajedno prolaze obuke, mentorske programe i nameću progresivne ideje što jedino može doprineti razvoju društva ali ekonomije“.

„Takođe, kao i u mnogim zemljama EU, gde su jake desničarske vlade ili, ekstremna desnica kao najveći oponenti drugim trenutnim vladama, mapirane su glavne oblasti u kojima se treba raditi a koje su bile zanemarivane godinama pa i decenijama. Tako je veoma primenjivo da se kroz oblast socio-ekonomske zaštite treba fokusirati na ponudu mogućih rešenja ili kroz sinergiju delovanja različitih aktera i postizanje saradnje napraviti snažan efekat i uticaj na građane/ke sa jasnim predlozima politika i objašnjenjima šta će one doneti kao željeni cilj. Jer, najbitnije je da socijaldemokratske i progresivne snage svoje osnovne ideje adaptiraju u skladu sa izmenjenim okruženjem i kroz mainstream oblasti kojima se autoritarna vlast ne bavi već samo deklarativno i sa puno demagogije. Progresivci zapravo treba da demonstriraju mogućnost života zajedno mirno a ne samo jedni pored drugih ili jedni protiv drugih što upravo radi autoritarna vlast u Srbiji – antagonizuje sve i svakoga. Zato su neophodni hrabri, harizmatični lideri kao agenti promena, efikasne komunikacijske strategije kao i jasna ideja u kom pravcu Srbija treba da ide“, preporučuje Milojević. 

„Progresivci zapravo treba da demonstriraju mogućnost života zajedno mirno, a ne samo jedni pored drugih ili jedni protiv drugih, što upravo radi autoritarna vlast u Srbiji – antagonizuje sve i svakoga.“

Olgica Milojević, istraživačica 

 

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click