Tragom nekažnjenih verskih i nacionalističkih ekscesa: Ismevanje istine

6. February 2022.
Dosledna dvosmislenost u retorici najbolje odražava suštinski karakter vlasti u Srbiji. Jedino u atmosferi konfuznih poruka i hiperprodukciji lažnih, paralelnih stvarnosti, ona može da “zablista” kao “poslednji svetionik demokratije.
PRIVEDENA AIDA COROVIC, BACILA JAJA NA MURAL RATKA MLADICA
Foto: BETAPHOTO/MILOS MISKOV

Piše: Snežana Miletić, Novi magazin

U proteklih nekoliko nedelja u različitim delovima Srbije desio se niz uznemirujućih događaja koji ukazuju na to da zemlja u kojoj živimo ima ozbiljne probleme u razumevanju osnovnih uzusa demokratskog društva. Imaju ih kako pojedini građani Srbije tako i vlast. Sve dodatno onespokojava ako su ti događaji, kako tvrde pouzdani komentatori zbilje, osmišljeni samo zato da bi se stvorio još jedan predizborni poligon za ukazivanje neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar, pred kojom sve češće kapitulira i epika neprikosnovene dive tog žanra Margaret Atvud.

Koreni tih događaja su u prošlosti, a okidač novijeg datuma je mural, tačnije murali Ratku Mladiću. I dok smo na jednoj strani imali odluku beogradske opštine Vračar, dakle vlasti, da se sa zida zgrade u Njegoševoj ulici ukloni pohvala generalu osuđenom u Hagu za genocid i zločine protiv čovečnosti, na drugoj strani je evidentna višenedeljna straža ispred murala, koju vlast, kao i gomilu sličnih žvrljotina diljem zemlje, prećutno odobrava.

SF-SN ILI SLOBODA FAŠIZMU, SMRT SLOBODI: Svakodnevno smo svedoci da se srpska vlast, osim kao ekonomski crouching tiger, hidden dragon, iz petnih žila pokušava da se predstavi i kao demokratska država. U tome je, evo na primer, u pograničnom Priboju, frizirano ili ne, demantuje grupa nepoznatih mladića koja na najhrišćanskiji dan u godini peva pesmu “Božić je, pucaj na džamije”. Isto to, frizirano ili ne, čini i grupa policajaca – van dužnosti, naglašava vlast! – koja rođenje deteta jednog od njih proslavlja pevanjem pesama kojima se poziva na ponavljanje zločina iz Vukovara i Srebrenice u Novom Pazaru i Sjenici.

Užasavajuće je da je neko i na to spreman zicera radi, u klimi višedecenijske relativizacije istine o tome ko je i gde bio žrtva, a ko zločinac u ratovima devedesetih.

Tu nije kraj kontradiktornim porukama vlasti: mediji su zabeležili da je predsednik Srbije, koji se nije izjasnio o muralu Ratku Mladiću, u Priboju, gde se brzo obreo, rekao da moramo da poštujemo muslimane i džamije, naše komšije. Rekao je kako hidžab i feredža u Srbiji neće biti zabranjeni i dodao jednu po obliku, značenju i sastavu, etički pritom i netačnu rečenicu – “iako bi ga slavila cela Srbija”.

Na istom mestu izrekao je još niz teza, poput toga da je svaka izgovorena rečenica u Priboju kao litar benzina, kako “dobro zna” šta se priča i u srpskim i u bošnjačkim kafanama. Potvrdio je reči ministra unutrašnjih poslova Aleksandra Vulina da će počinioci nedela biti premešteni iz Priboja, umesto, recimo, da im je zabranjen rad u bilo kojoj državnoj službi, bar dok ne ovladaju demokratskim navikama. Zanimljivo je da su se prilikom iste posete u razgovoru između jednog mlekara iz Sastavaka i predsednika čule i reči da “jeste nedelo to što se desilo”, ali je istovremeno iskazano i žaljenje što se napada Republika Srpska, “čije se ime tu teško izgovara”. Predsednik je poentirao izlaganje citirajući dvosmislene reči vladike Atanasija: “Dajte da oprostimo nekom drugom ono što smo sebi oprostili.”

Dvosmisleni su i još neki potezi vlasti, poput primera iz Novog Sada, gde je u prisustvu gradonačelnika i ministarke za kulturu i informisanje, te – da paradoks bude veći – raznih evropskih i regionalnih gostiju, proglašenje Novog Sada evropskom prestonicom kulture upriličeno na priredbi ispod ogromnog postera Vojislava Šešelja.

DISKUTABILNI DŽUBOKS: Usred opasnih dimnih signala vlasti oglasila se i Srpska pravoslavna crkva. Njen patrijarh Porfirije je u medijima najoštrije osudio ovakve postupke, naglasio da je posebno razočaravajuće što su u takvom nečasnom i opasnom delu učestvovali policajci, koji takve postupke treba da sprečavaju. Rekao je da je s tugom, nevericom i ogorčenjem pratio uvrede koje su pripadnici pravoslavne vere upućivali sugrađanima islamske veroispovesti.

No nije se oglasio povodom jednog drugog, slično opasnog događaja, nastupa Mlađana Đorđevića, lidera Pokreta oslobođenje i nekadašnjeg savetnika predsednika Borisa Tadića, koji je, izveštavaju mediji, u manastiru Karno nadomak Srebrenice, u noći sa 13. na 14. januar pevao pesme koje veličaju četnički pokret. Repertoar u noći dočeka Pravoslavne nove godine bio je iz istog džuboksa iz kojeg je bila i pesma “Šta se ono na Dinari sjaji”, koju je na gostovanju u Čikagu sredinom dvehiljaditih, tada već kao mitropolit zagrebačko-ljubljanski, pevao današnji patrijarh. O događaju o kojem se nisu oglasili ni patrijarh ni SPC svedoči i šest godina star Jutjub zapis.

Kad se uzme u obzir sve ovo, jasno je kako je moguće da, uprkos javnim porukama mira koje je slao i prethodni patrijarh, a koje šalje i sadašnji, neko od pastve božije u dva navrata usred Beograda polomi ploču na grobu verskog velikodostojnika muftije Hamdije Jusufspahića? Ni o tome se patrijarh nije oglasio.

To jeste-nije, napred-nazad, demokratija i fašizam jezik, ciljana dvosmislenost, poruka kojima se vlast Srbije obraća građanima opasno je toplo gnezdo za razne desničarske mitologije, koje se dodatno podgreva na društvenim mrežama i medijima bliskim vlasti. To čini i javnim potezima i tajnim aritmetikama kojima je mnoge problematične biografije uhlebila na sigurna državna mesta. Na primer kao savetnike u kulturnim i obrazovnim institucijama. Sve to stvara klimu u kojoj se nesigurno osećaju ne samo pripadnici drugih naroda, nacija, veroispovesti već i svaki pristojan građanin.

I sve, naravno, vodi ka novim razvrstavanjima, podelama i sukobima.

MOGU LI GRAĐANI BOLJE OD VLASTI: Odgovor na pitanje mogu li građani biti bolji od vlasti, raskrinkavajući dvostruke standarde u komunikaciji, za Novi magazin daju rediteljka Mia Knežević, istoričar Milovan Pisarri i glumac Rifat Rifatović.

Direktor beogradskog Centra za primenjenu istoriju i saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju istoričar Milovan Pisarri kaže da u jugoslovenskom prostoru još od osamdesetih 20. veka vladaju političke klase koje svakodnevno koriste nacionalizam, mržnju prema drugima i strategiju scapegoatinga zarad ostvarivanja profita, a to nije uvek samo novac nego i sama moć. Pisarri smatra da iste političke klase i dalje koriste te alate, a narodi su u zabludi jer im je kroz razne tabloide, TV serije i emisije, prazne političke govore, uništena sposobnost kritičkog razmišljanja.

“Poruke vlasti zavise od toga kome se obraća, ne prate jedinstvenu političku viziju nego se prilagođavaju sagovornicima. Zato se vlast deklarativno izjašnjava za koegzistenciju svih naroda i religija, jer to je demokratski pristup koji zahteva Evropska unija, ali istovremeno ne dozvoljava da se izbrišu murali ratnom zločincu Ratku Mladiću i prizna genocid u Srebrenici jer se time obraća svom nacionalističkom biračkom telu. Uvek kod ove vlasti postoje dva lica: jedno lice pokazuju u inostranstvu, a drugo građanima ove zemlje. Te dve stvari su često u suprotnosti i zato ih drže odvojenim. Naravno, to nije uvek moguće, pa kada se susretnu ta dva lica vlasti strateški se izvlače i skrenu odmah pažnju na nešto drugo kako bi se situacija smirila”, kaže Pisarri.

Slučaj policajaca u Priboju jedan je od primera: predstavnici policijskih vlasti Srbije otvoreno pozivaju na nove genocide i masakre nad Bošnjacima i Hrvatima, a predsednik Republike simbolički ide u taj grad kako bi pokazao EU da je lično intervenisao jer se te stvari ne mogu tolerisati. “Istovremeno smiruje svoje nacionalističke birače uz te strašne reči upućene Bošnjacima nego upravo njima (svojim biračima, prim. nov.): ‘Ja neću da vam kažem skidaj hidžab iako bi me slavila cela Srbija!’. Mislim da je sve to rezultat nedostatka jasne političke vizije i želje da se što duže ostane na vlasti, da se što više profitira u ime sopstvenog interesa”, smatra Pisarri.

Za mladu pozorišnu rediteljku Miju Knežević, koja se kroz umetnost bavi odgovornošću, krivicom, Holokaustom, stradanjem čoveka, nasiljem, srž priče o komunikaciji vlasti i građana je u paralelnim stvarnostima koje vlast kreira sa svojim PR timom. Autorka i dve za pozorište i publiku u Srbiji dragocene predstave “Nebeski odred” i “Požar. Laundž/Kontrast ili tamo gde smo stali”, obe u Srpskom narodnom pozorištu, koja trenutno u Leskovcu režira predstavu “Stvaranje čoveka”, kaže kako se na dnevnom nivou piše nekoliko loših sinopsisa koji se kao kratke priče o stvarnosti plasiraju kroz tradicionalne i nove kanale komunikacije. Takvi stižu do tri vrste ljudi: pobesnelih, lakovernih i nedovoljno zainteresovanih.

Knežević ocenjuje da je pandan nekadašnjoj cenzuri danas konstantno puštanje dezinformacija u etar, zbog čega odjednom postoje tri različite sadašnjosti koje konkurišu jedna drugoj i pita šta se tek onda radi sa istorijom ili prošlošću?

DOSLEDNI U DVOSMISLENOSTI: Svastike, murali ratnih zločinaca i grafiti samo su vrh ledenog brega i pokazatelj da zaborav, kao naša dominantna odlika, nije usamljen već da imamo problem i s tumačenjem onoga šta je trenutna stvarnost. Realnu sliku stvarnosti nemamo iako nam je svima intuitivno jasna. Ona je, nažalost, svim silama rasparčana, obesmišljena, ismejana, ali ipak na ulicama danas vidimo da postoji potreba da se opipa i vrati, kaže rediteljka.

Sagovornica Novog magazina smatra da je za svakog funkcionalno pismenog čoveka u zemlji uvredljiv diskurs u kojem nam neko od predstavnika vlasti, a najčešće sam predsednik, stavlja neke reči i rečenice u usta, dodeljuje nam replike, a onda ulazi u polemiku s tim što nam je dodelio: “To su česte formulacije tipa: ‘Iako bi pola Srbije reklo to i to…’ ili ‘A vi biste sad na to rekli…’, pa nešto doda šta bismo mi rekli, ili ‘Nemoj posle da kažete…’”, pa onda kaže šta bismo mi to navodno kazali. To je uobičajena zamena teza, dopisivanje replika koje bi, tobože, pola nas reklo, a onda nam se uzvraća nekim odgovorom koji je zapravo sve vreme najvažniji. Dakle, potrebno je uvek imati figurativne sagovornike da bi se kreirala simulacija dijaloške forme, a suštinski predsednik je uvek samo i isključivo u monologu. Uvek, tobože, zna šta bi rekla većina građana Srbije, to je princip konstantnog verbalizovanja nekih statistika koje su samo njemu poznate. Ovde je reč o lošoj scenaristici i o nekoj vrsti rolpleja: “Ako proglasim da su građani Srbije većinom opasni fašisti, onda sam ja kao tvorac i narator te priče poslednji svetionik demokratije.”

UMESTO HALILOVIĆA – KAKO SLUŽBE KAŽU: Glumac Regionalnog pozorišta Novi Pazar Rifat Rifatović je prošlogodišnji dobitnik Sterijine nagrade za ulogu u predstavi “Ako dugo gledaš u ponor”, pobednici Pozorja koju je inspirisanu remek-delom Enesa Halilovića režirao Zlatko Paković. Govoreći o tome kako se građanin Srbije oseća u atmosferi dvostrukih signala, kaže prvenstveno čudno i rastrzano između te dve istine koje vlast šalje i neke svoje, treće, intimne, koju gradi.

“To što se dešavalo u Priboju, kao uostalom i to što se dešavalo u Novom Sadu na otvaranju EPK, cena je onoga što se dešava i što se godinama dešavalo. Tu se radi o kultu koji se gaji, a mi nikako da priznamo kada je nešto pogrešno. Sitni nacionalistički ispadi – ne nacionalni već nacionalistički i šovinistički, čak i fašistički u nekim momentima – najjeftinije su sredstvo manipulisanja masom. Namenski se koriste, kad god zatreba, eto divne situacije da se povuče nešto potpuno sitno, što u neku ruku ispadne i banalno, a vlast uvek može da se ogradi jer oni su rekli da je to pogrešno, dok izostanak sankcionisanja takvih stvari govori mnogo više od onoga što su rekli”, kaže Rifatović za Novi magazin.

Nerviraju ga užasno “jeftina sredstva za skretanje pažnje”, poput toga da se u novopazarskim ćevabdžinicama pevaju pesme o Naseru Oriću. Rifatović ističe da za 40 godina života u Pazaru nikada nije čuo išta slično, o čemu su predsednika, kako je šef države rekao, obavestile službe: “To onda ukazuje da nije kriv predsednik nego oni koji su ga obavestili, a upravo ta vrsta zaklona iza nekog drugog učvršćuje u uverenju da sve mora da se menja iz korena.”

“Nedostaju nam sistemske promene. Moji kraljevački prijatelji su nakon Ibarskog marša povodom ubistva Olivera Ivanovića rekli nešto vrlo duboko i tačno – nemojte da mislite da se ovim završava, ovim tek počinje, a posao nam tek sledi! Nama nedostaje da se bavimo rešenjem sistemskih problema i da konkretno kaznimo izgrednike u svakom pogledu i smislu”, nastavlja Rifatović.

On podseća da Novi Pazar i Sandžak nisu ono što mediji i vlast potenciraju, neka problematična sredina već da je to rodni kraj i životna baza nekih izuzetnih ljudi: jednog Enesa Halilovića, pretalentovanih pijanista Adema Mehmedovića i Davuda Vesnića, glumaca Nedima Nezirovića, Vahida Džakovića, Eme Muratović, rodno mesto predstave “Beton mahala”…

Na propitivanje kome i zašto odgovara da se Novi Pazar percipira kao nešto “uvek na ivici incidenta”, Rifatović, inače osnivač Izvanrednog pozorišta, možda i prvog onlajn teatra u Evropi, kaže da sve te predrasude o tome da ti se u Pazaru može svašta desiti ruši osećanje kad dođeš u grad i vidiš da je sve suprotno od toga.

“Sandžak generalno košta nekoliko savetničkih mesta, eventualno neko ministarsko i onda sve to najbolje govori kome odgovara da se Sandžak i Novi Pazar tako percipiraju. Nedavno smo imali referendum: znamo kakvi su odgovori bili iz Beograda i Novog Sada, a u Pazaru je bio poražavajuće visok broj onih koji su zaokružili ‘za’. Dakle, sve to odgovara onima koji kradu za vlast, njima odgovara da Pazar bude na margini, da i on i Sandžak budu sredstvo za potkusurivanje sitnih interesa, preko čega će se bez problema skrenuti pažnja masi da će nam poskupeti zejtin, struja ili voda”, kaže Rifatović.

Opasna retorika postideološkog sveta

Knežević naglašava da u porukama nema koherentnosti ima samo opasne retorike postideološkog sveta.

“Ako smo preneraženi postupcima džihadista u Avganistanu, onda bi bilo lepo da smo dosledni u tome. Ovo je 21. vek i iako po evropskim shvatanjima hidžab ne doprinosi individualizaciji ili emancipaciji žene u islamu, niko ko je ispred navodnog demokratskog društva ne bi trebalo drugome određuje šta će da nosi ili ne nosi na glavi. Iako polemike povodom nošenja verskih obeležja u javnosti zapadnih zemalja jesu tema na različitim društvenim nivoima, zabranjivanje svakako ne bi bilo ni realistično niti optimalno rešenje, a upravo ta dosledna dvosmislenost u retorici i ikonografiji nasilja odražava suštinski karakter vlasti. Ne postoji prepoznatljiv imidž, samo opasna retorika. Rekla bih da to nisu ljudi kojima je stalo do sopstvene koherentnosti, strukture i integriteta jer bi to značilo da imaju neka ubeđenja, da veruju u nešto. Oni su pravi do/nosioci loše strane postideološkog sveta i kao takvi ne moraju da veruju ni u šta”, zaključuje rediteljka iz Novog Sada.

Predivnoća zbog sitosti

Upitan kako mu je zvučala nedavna vest da smo u Vojsci Srbije dobili prvog generala islamske veroispovesti i zašto je to uopšte bila vest jer bi bilo logično da se to dogodilo i mnogo ranije, u tišini, da neko bude unapređen ne zbog nacionalnosti već zbog zasluga, Rifatović kaže da je i to kupovina glasova jer će se to u određenim krugovima predstaviti kao vrhunac demokratije iako bi trebalo da bude sasvim normalno.

“Čini mi se da smo došli do toga kako je predivna vest što građani nisu gladni, da imaju para za hleb. Bukvalno, takva me informacija ne bi iznenadila jer smo se navikli da nam se tako nešto servira”, smatra Rifatović, koji je kategoričan u uverenju da se za talentovane ljude iz Pazara i Sandžaka ne zna jer se namerno promoviše nešto drugo.

“Kad god ovde nešto zafali, hajde da se nešto napravi… Lagano se pokrenu oni koje treba da pokrenemo da bi se napravio problemčić o kojem će onda cela Srbija da bruji, a to da je Regionalno pozorište na svom prvom učešću na Sterijinom pozorju osvojilo pet Sterijinih nagrada, nije zanimljivo ni toliko da nas neko iz nacionalne TV kuće pozove niti su te nagrade dovoljna referenca da nas pozovu da negde gostujemo. Nažalost, postoje bitnije stvari koje treba da se prate iz Pazara i Sandžaka od toga da tamo postoje divni pisci, odlični muzičari za koje ćemo čuti tek kad odu iz Srbije, a već jedan je posle završene akademije u Novom Sadu i boravka na Berkliju otišao u Ankaru, gde će po svoj prilici dobiti posao. Nama se to dešava. lakše je, što bismo mi u Pazaru rekli, izdeverati, izdržati kad ti ljudi odu: to je jedinka, a ovako smo lepo grupisani u čopor. U čoporu smo mnogo jaki, jače nam je mišljenje, nema veze koliko je glupo”, zaključuje Rifat Rifatović.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click