Srećan ti rođendan, Republiko

Piše: Dragan Markovina. Novi magazin

Nema više ni tog praznika ni slobodnih sastava na temu ‘Republika, to je Tito’, nema više ni mnogih stvari koje su se podrazumijevale kad bi se spomenula kratica SFRJ, kao ni svega onoga što je u pjesmi Zabranjenog pušenja ‘Nema više’ nabrojao Sejo Sexon. Ostao je uglavnom, kao sjajan opis novonastalih društava, stih iz te pjesme: “Što je bila partija, to je sada crkva”. Vjerovatno će isto tako ostati ono što su na ovu temu o istoj prigodi napisali ili izrekli Miljenko Jergović, koji je napisao da niti je stvarao niti rušio tu zemlju, ali da mu se u uspomene ne dira, kao i Predrag Lucić, koji je rekao da su Jugoslaviju sanjali najbolji među nama, a srušili je najgori.

Što god ja ili bilo tko drugi napisali povodom Dana Republike ovih dana, činjenica je da te zemlje više nema niti je realno za očekivati da će je u skorije vrijeme biti moguće i zamisliti, a kamoli ostvariti, jednako kao što njezino veliko nasljeđe ne možemo zaobići, ma koliko ga potiskivali ili negirali.

PRIČA O JUGOSLAVIJI: Priča o socijalističkoj Jugoslaviji ponajprije je priča o modernizaciji, antifašizmu, snovima o boljem svijetu, lijevoj alternativi, ravnopravnosti i solidarnosti među jugoslavenskim narodima i radništvom. Istovremeno je to priča o nezamislivim uspjesima, ali i o kolosalnom porazu, zbog kojeg u ovdašnjim društvima u sjeni ostaje sve ono što je tom porazu prethodilo, a što nas je suštinski formiralo. Jer, koliko god se neke bazične činjenice potiskivale, a potiskuju se ponajprije da bi prikrile ogroman neuspjeh postjugoslavenskih društava i režima, nemoguće ih je na duže staze negirati. Prije svega, ovdašnji narodi nisu se mrzili nego poštovali i imali svijest o međusobnoj bliskosti i o tome da im je lakše zajedno izgrađivati budućnost nego odvojeno. Uostalom, nema nikakve logike u inzistiranju na mržnji i raspravama o bremenitom istorijskom nasljeđu, istovremeno s nastojanjem da se svi nađu u Evropskoj uniji. Doći će na kraju na isto, samo što smo se u međuvremenu pretvorili u ekonomske kolonije velikih zemalja. Pored toga, mi još uvijek u najvećoj mjeri živimo od infrastrukture koju je ta republika izgradila. Bilo da je riječ o zdravstvenoj, urbanističkoj, socijalnoj, stambenoj, saobraćajnoj, školskoj ili univerzitetskoj. Istina je da su se postjugoslavenski režimi dobrano potrudili da tu infrastrukturu temeljito unište, što su uspjeli napraviti s krupnom industrijom, radnim zakonodavstvom i umnogome kroz neodržavanje stambenog fonda, željezničkih pruga i magistralnih cesta ili nevjerovatnih društveno-kulturnih objekata, poput beogradskog Sava centra ili splitskog Koteksa, ali ona i dalje postoji i funkcionalna je u mnogim stvarima.

Općenito govoreći, kao što su dva kulturna aktivista i sugovornika iz Kolašina, u sjajnoj dokumentarnoj seriji o socijalističkoj modernističkoj arhitekturi pod nazivom ‘Betonski spavači’ rekli komentirajući zgradu tamošnjeg Muzeja revolucije: “Novim generacijama izgledat će kao da se na zemlju spustila neka napredna civilizacija iz svemira, ostavila iza sebe ove objekte i nestala”. To, nažalost, tako već izgleda današnjim generacijama.

UZETI DOBRO, BACITI LOŠE: Dovoljno je, uostalom, pogledati sva relevantna sociološka istraživanja koja govore o tome da su današnje mlađe generacije mahom konzervativnije od generacije svojih roditelja, kao i sklonije autoritarizmu, da bi nam društvena regresija bila jasna. Kad se, k tome, čovjek danas uputi u provinciju bilo gdje u ovim krajevima, makar u prolazu ili na neko duže vrijeme, pa osim općeg odlaska stanovništva uoči kako se u tim mjestima na kulturnom i društvenom planu ne događa ništa i kako sve te funkcionalne, često i arhitektonski odlično riješene dvorane domova kulture propadaju i ne koriste se, mora ga uhvatiti neka tuga. Zbog uludo propuštenih prilika i zbog toga što je stvarno moglo bolje.

Na kraju krajeva, sama ideja republike, odnosno vlasti u ime općeg dobra ili javne stvari, koja je tada legitimirana i zaživjela, duboko je modernistička i emancipacijska u svakom smislu. Tim je tužnije što tu riječ tako olako uzimamo zdravo za gotovo, dok neki čak sanjaju o povratku monarha i sl. Zemlja koja je stvorena u Jajcu 29. novembra 1943. imala je, svi smo toga bolno svjesni, mnoge promašaje i ugrađeni rok trajanja, ali je nastala kao plod zajedničke borbe jugoslavenskih naroda, na ispravnoj strani povijesti, sa snovima o pravednom i modernom društvu, što su činjenice na koje moramo biti ponosni, uzimajući najbolje od njenog nasljeđa za budućnost i odbacujući najgore. Tragedija koja nam se desila i u kojoj umnogome i dalje živimo u velikoj je mjeri vezana za činjenicu da su vladajuće stranke koje uživaju ozbiljnu podršku čitavo ovo vrijeme napravile upravo suprotno, uzevši najgore i odbacivši najbolje.

Sretan ti rođendan, Republiko!

Članak je prenet sa portala Novi magazin.