Srbi u Mađarskoj – status, identitet, kulturno nasleđe: Istorija i danas

14. March 2021.
Od vremena Seobe Srbi su stekli značajnu autonomiju, čiju su osnovu činile privilegije dobijene 1690. od cara Leopolda I. Srpski doseljenici su se po Ugarskoj rasejali u malim grupama, većinom po selima, ali i po gradovima, gde su tokom 18. veka uspeli da se uzdignu na društvenoj lestvici i da stvore specifičnu kulturu, koja je od značaja i za kulturu Srba uopšte. Tokom 19. veka, međutim, primetni su procesi depopulacije ove grupe na teritoriji današnje Mađarske kao posledice niskog nataliteta, povratne seobe, a donekle i asimilacije
hungary-5115985_1280
Foto: Pixabay

Piše: Mladena Prelić

Postojanje današnje zajednice Srba u Mađarskoj posledica je istorijskih okolnosti, odnosno dugotrajnih migracija sa Balkana u Podunavlje. Doseljavanje srpskog stanovništva u različitom intenzitetu može se pratiti još od srednjeg veka, a posebno su ga intenzivirala turska osvajanja. Pečat ovom procesu svakako je dala Velika seoba iz 1690. godine, koja je bila jedna od posledica Velikog rata (1683-1699) i koju je predvodio patrijarh Arsenije III Čarnojević. Od vremena Seobe Srbi su stekli značajnu autonomiju, čiju osnovu su činile privilegije dobijene 1690. od cara Leopolda I. Srpski doseljenici su se po Ugarskoj rasejali u malim grupama, većinom po selima, ali i po gradovima, gde su tokom 18. veka uspeli da se uzdignu na društvenoj lestvici i da stvore specifičnu kulturu, koja je od značaja i za kulturu Srba uopšte. Tokom 19. veka, međutim, primetni su procesi depopulacije ove grupe na teritoriji današnje Mađarske, kao posledica niskog nataliteta, povratne seobe, a donekle i asimilacije.

NOVI ČARNOJEVIĆI

Pred Prvi svetski rat, na teritoriji današnje Mađarske, Srba je bilo oko 26.000. Stvaranjem novih država i povlačenjem trijanonskih granica posle rata, stanovnicima srpske pripadnosti u Mađarskoj data je mogućnost da optiraju za Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Posle preseljenja početkom dvadesetih godina 20. veka, na teritoriji Mađarske ostalo je tek nešto više od 7.000 Srba i njihov broj se od tada do kraja ovog veka polako još više smanjuje. Između dva rata asimilacioni pritisci jačaju, dok je u periodu socijalizma položaj manjina u funkciji ideoloških potreba, a u slučaju Južnih Slovena, u to vreme zvanično objedinjenih u jednu manjinu, zavisi od odnosa matične i domicilne zemlje.

Period od 1948. pa sve do 1960-ih godina bio je za pripadnike južnoslovenske manjine vrlo tegoban, ali kada odnosi između država otopljavaju, situacija se donekle popravlja. Period tranzicije donosi nova iskušenja, a tragični raspad matične zemlje dovodi i do razlaza Južnih Slovena u Mađarskoj, pa Srbi u različite procese društvenih i političkih promena koje donosi vreme postsocijalizma ulaze kao samostalna zajednica.

Prema popisu stanovništva iz 1990. godine – Srba u Mađarskoj je bilo nepune 3.000. Rezultati popisa u Mađarskoj u ovom pogledu, međutim, nisu smatrani do kraja relevantnim, zbog pretpostavke da pripadnici manjina iz različitih razloga, pre svega negativnog istorijskog pamćenja, nisu uvek spremni da se izjasne o svojoj pripadnosti, što ne znači da ne osećaju privrženost određenoj zajednici. Zvanične procene broja pripadnika ove manjine su se, mimo popisa, kretale oko 5.000. Na popisima 2001. i 2011. brojevi su se međutim, uvećavali najpre na oko 3.800, a zatim čak na 10.000, ali treba imati u vidu da od 1990-ih otpočinje talas doseljavanja iz matične zemlje ljudi koji su takođe bili obuhvaćeni popisom kao stalno nastanjeni bez obzira na državljanstvo, kao i da je u popisnoj metodologiji uvedena je kategorija osećanja povezanosti sa nekom kulturom, koja nije ekskluzivna − popisivani stanovnici Mađarske mogli su se izjasniti da osećaju povezanost sa više kultura. Ne radi se, dakle, toliko o značajnijem povećanju broja “tradicionalne”, autohtone srpske zajednice u Mađarskoj, koliko o mehaničkom prilivu doseljenika iz bivše Jugoslavije.

Nove doseljenike starosedeoci često nazivaju “novim Čarnojevićima.”

Čak i ako se uzme u obzir ukupan broj starijeg sloja i doseljenika, Srbi u u Mađarskoj danas možda predstavljaju brojčano najmanju srpsku zajednicu u regionu centralne i jugoistočne Evrope. I druge manjine u Mađarskoj, osim Roma, su malobrojne, pa se ta zemlja može ubrojati u red relativno nacionalno homogenih zemalja – situacija koja u današnjem svetu pre prestavlja izuzetak nego pravilo. Treba međutim, imati u vidu i da aktivnosti, vidljivost u javnosti i samosvest koju još uvek iskazuju Srbi u Mađarskoj umnogome prevazilazi njihov relativno mali broj.

Srbi u Mađarskoj danas uglavnom žive u naseljima uz Dunav, do Sentandreje, i uz državnu granicu Mađarske sa Srbijom, odnosno jednim delom i Hrvatskom i Rumunijom. Po Baranji i Bačkoj ima i takvih naselja u kojima žive samo po dve-tri srpske porodice, a ima i takvih gde ih više nema uopšte. Mesta sa srpskim življem danas ima četrdesetak, ali se može reći da se značajniji društveni život odvija u onih desetak naselja koja imaju koliko-toliko brojnu zajednicu, kao što su Lovra (jedino naselje gde je srpsko stanovništvo do danas u većini), Batanja, Pomaz, Kalaz, Deska, Bata, Čip, Santovo, Segedin, Sentandreja…. Srpska populacija je verovatno najbrojnija u Budimpešti, u kojoj su smeštene i njene najvažnije današnje institucije, ali su tu i procesi asimilacije najjači, odnosno, međusobna povezanost u urbanim uslovima najslabija. Mehanički priliv doseljenika sa prostora bivše Jugoslavije tokom 90-ih, ali i kasnije, doneo je najviše demografskih promena upravo u glavnom gradu Mađarske, ali takođe i u Segedinu i okolini Pečuja.

KLJUČNI ELEMENTI

Srbi u Mađarskoj imaju status nacionalne manjine, a prava su im, kao i ostalim takvim grupama, garantovana na osnovu zakona donetog 1993. godine. Kriterijum za dobijanje takvog statusa bio je da se pokaže da određena manjina na teritoriji današnje Mađarske živi najmanje jedan vek. Zakon taksativno navodi trinaest manjina koje su priznate, i omogućava im formiranje lokalnih, kao i centralne, “zemaljske” samouprave. Na osnovu toga 1994. godine osnovana je kao Centralna Samouprava Srba u Mađarskoj (SSM), čiji se članovi biraju po elektorskom sistemu, dok se lokalne biraju na lokalnim izborima. U oblastima koje se tiču obrazovanja, kulture i informisanja, samouprave imaju odgovarajuća prava i mogu da formiraju svoje ustanove. Manjine su po zakonu stekle i pravo predstavljanja u Parlamentu, ali je ono počelo da se ostvaruje mnogo kasnije, tek od 2014. godine.

U slučaju srpske manjine u Mađarskoj, institucije su postojale u prošlosti, daleko pre donošenja ovakvog zakona. Ako se napravi presek današnjeg stanja, pored pomenutih samouprava, koje su u savremenom sociopolitičkom kontekstu svakako najznačajnije, treba najpre pomenuti najstariju i istorijski najvažniju – Srpsku pravoslavnu crkvu, odnosno, Budimsku eparhiju. Eparhija ima tri protoprezviterata, Budimski, Mohački i Segedinski, odnosno trideset sedam parohija. Sedište joj je u Sentandreji, gde se nalazi i vrlo reprezentativan muzej kao i arhiv (Crkveno-umetnička i naučna zbirka Srpske pravoslavne Eparhije budimske). Uz to, na osnovu zakona koji je omogućio povraćaj imovine crkvama u Mađarskoj, koji je donesen 1990. godine, u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve u Mađarskoj ponovo se našla zgrada Tekelijanuma, zadužbine koju je Sava Tekelija osnovao 1838. godine za školovanje srpskih studenata. Tekelijanum ima izuzetan simbolički značaj za srpsku zajednicu, mada potencijali same zgrade u centru Budimpešte (ul. Veres Pálné 17-19) nisu još uvek u potpunosti iskorišćeni.

Ustanove koje zaslužuju da se ubroje u najznačajnije, koje se često označavaju kao “ključ opstanka” ove zajednice, su škole. Od sredine 1990-ih, posle razdvajanja do tada zajedničke (srpsko-hrvatske) škole, u Budimpešti radi najkompleksnija od ovih ustanova, Srpsko zabavište, osnovna škola, gimnazija i kolegijum Nikola Tesla, u kojoj se nastava najvećim delom odvija na srpskom jeziku, u Batanji dvojezična osmogodišnja škola, a dvojezična nastava odvija se u nižim razredima osnovnih škola u Lovri i Desci, i u još nekoliko škola u unutrašnjosti, gde je srpski kao maternji jezik izborni predmet.

Pored toga, po naseljima gde još ima srpskog življa postoje i klubovi, biblioteke, kao i, među mlađim ljudima vrlo popularna, kulturno-umetnička društva, na primer Banat iz Deske, Taban iz Budimpešte, ili Opanci iz Pomaza. Srpski demokratski savez, koji je pre osnivanja SSM imao ulogu predstavljanja srpske manjine, od 1995. godine transformisan je u kulturnu ustanovu, pod čijim okriljem su jedno vreme bile neke takođe vrlo značajne ustanove poput Srpskog pozorišta u Mađarskoj, kao i nedeljnik Srpske narodne novine. U Budimpešti od 2003. deluje Kulturno-informacioni centar Srba u Mađarskoj.

Srbi u Mađarskoj, kao i druge manjine, imaju pravo na informisanje na maternjem jeziku. U Budimpešti izlaze Srpske nedeljne novine (od 1991 do 2007 – Srpske narodne novine). U okviru Mađarske državne televizije od 1992. godine postoji emisija Srpski ekran, a u okviru Radio Pečuja od 1993. godine i srpska redakcija i emisija. Takođe, od pre nekoliko godina, na srpskom jeziku postoji i internet-radio Srb, koji je osnovala SSM, kao i Radio ritam, koji je osnovala Samouprava Srba u Budimpešti.

Mnoge od pomenutih ustanova, kao i sredstava informisanja, imale su predistoriju u okviru zajedničkih južnoslovenskih ustanova, a neke uspostavljaju kontinuitet sa još daljom prošlošću ove zajednice. Postojanje mreže sopstvenih institucija ne samo danas, nego i u prošlosti, može se smatrati i jednim od ključnih faktora opstanka zajednice. Može se reći da kontinuitet postojanja i funkcionisanja institucija bitno utiče na produkciju i održavanje simbola etničkog identiteta, odnosno na kontinuirano postojanje distinktivnog identiteta Srba u Mađarskoj.

Identitet i kulturno nasleđe

Za pripadnike nacionalnih manjina, koji po definiciji žive u drugačijem većinskom okruženju, ideja ili svest o sopstvenoj kulturnoj različitosti, kao i simbolično isticanje te različitosti, bar potencijalno predstavljaju svakodnevno iskustvo, često intenzivnije nego u slučaju pripadnika većinskih grupa. Upravo toj problematici bila su posvećena istraživanja u Lovri, Budimpešti i okolini i Batanji krajem 1980-ih i tokom 1990-ih godina, u organizaciji Etnografskog instituta SANU. Rezultati su pokazali da Srbi u Mađarskoj sami sebe određuju kao izrazito samosvesnu grupu koja veoma drži do svoje posebnosti i identiteta. Oni sebe smatraju integralnim delom srpskog naroda, koji su u isto vreme i građani Mađarske. Dugotrajnost i istorijska dokumentovanost njihovog prisustva, doprinos kulturi matičnog naroda, ali i kulturi i multikulturalnosti Mađarske, predstavljaju temelje njihovog pozitivnog identiteta. Nije, međutim, izbrisana ni svest da su današnji Srbi u Mađarskoj potomci doseljenika, a Velika seoba iz 1690. godine ostaje verovatno najupečatljivija slika u njihovom kolektivnom pamćenju. Dublje istraživanje, međutim, pokazuje izvesne ambivalencije i nekoherentnosti njihove etničke identifikacije – fleksibilne i nekoherentne kriterijume članstva u grupi, dvostruke i višestruke identitete, ambivalentan doživljaj bliskosti / udaljenosti kako prema matičnom, tako i prema većinskom narodu, i tome slično. U savremenim teorijskim pristupima se, međutim, na nekoherentnost i kontekstualnost gleda kao na karakteristike fenomena identiteta uopšte. Ključni simboli oko kojih ova grupa gradi svoj poseban identitet su verska pripadnost i maternji jezik. To su verovatno i najčešći simboli kojima se etničke grupe širom sveta razlikuju jedne od drugih, pa ni ovaj slučaj nije izuzetak.

Na mogućnosti za održavanje distinktivnog etničkog identiteta utiču različiti faktori, pa i karakteristike same grupe koje se vremenom menjaju. Prvo, posledice višedecenijskog procesa depopulacije srpske zajednice u Mađarskoj danas se ispoljavaju, može se reći i dramatično – jer ova zajednica danas broji svega nekoliko hiljada osoba i ima nepovoljnu demografsku strukturu. Zbog malog broja, veoma se povećava broj mešovitih brakova, koji, posebno kroz više generacija, postaju faktor spontane asimilacije. “Novi Čarnojevići” tek treba da se integrišu u prethodno postojeću zajednicu, a rezultati tog procesa nisu izvesni. Postoje razlike u mentalitetu novih doseljenika i starosedelaca, koje primećuju i jedni i drugi. Migracije selo-grad, koje su izrazite još od sredine 20. veka, kao i urbanizacija samih sela, menjaju način života i kulturne navike populacije. Ti procesi zahtevaju od ove male grupe nove oblike kulturnog prilagođavanja, ali i formulisanje novih strategije identiteta.

Kraj 20. i početak 21. veka karakterišu takođe procesi postsocijalističke tranzicije, koja je počela dubinski da menja državu i društvo u Mađarskoj, i čiji ishodi nisu bili uvek predvidljivi, a danas su dovedeni u pitanje jačanjem izrazito autoritarne, desno orijentisane vlasti, često netrpeljive prema različitostima u društvu. Istovremeno, matična država Srbija je prolazila kroz veoma dramatične procese od raspada prethodne federalne države, etničkih sukoba, ratnih operacija u kojima “nije učestvovala”, i ukupne duboke političke, ekonomske i opštedruštvene krize, koji su između ostalog uzrokovali opadanje međunarodnog ugleda i uticaja ove zemlje. Ti procesi su se svakako negativno odrazili na situaciju Srba u Mađarskoj. Sve veće preferiranje mađarskog jezika u komunikaciji ove zajednice može se takođe dovesti sa ovim u vezu. Podrška matične zemlje i danas je često kratkoročna i nedovoljno sinhronizovana sa potrebama zajednice, pa ne doprinosi uvek stabilnim uslovima za negovanje posebnog identiteta Srba u Mađarskoj.

S druge strane, na održavanje identiteta grupe i na njenu pozitivnu samopercepciju i percepciju od strane drugih svakako utiče njeno bogato kulturno nasleđe. Srbi u Ugarskoj dali su ozbiljne doprinose ukupnoj nacionalnoj kulturi – crkvenoj, ali i svetovnoj umetnosti u različitim domenima, posebno nasleđu baroka, kao i građanskoj kulturi u najširem smislu reči. Baštinici te kulture i potomci njenih stvaralaca su danas i Srbi u Mađarskoj. Brojni su materijalni tragovi tog nasleđa, od preko 40 crkava, urbanih celina, očuvanih na primer u Sentandreji i Stonom Beogradu, sve do zavetnih krstova i grobalja širom Mađarske. Sentandreja kao istorijski, crkveni i kulturni centar ima veliki simbolički značaj ne samo za Srbe u Mađarskoj nego i za ukupnu srpsku nacionalnu kulturu. Muzej koji se u njoj nalazi, koji je nedavno dobio novi prostor u zgradi prve Srpske učiteljske škole, odnosno Preparandije, na sentandrejskom Glavnom trgu, predstavlja najveću muzejsku zbirku koja se odnosi na kulturu Srba van granica Srbije. O dugotrajnom istorijskom prisustvu ove grupe svedoče danas i spomenici, spomen ploče, imena ulica, itd, u selima i gradovima Mađarske, mada još uvek ima mesta i ličnosti čiji bi značaj mogao da bude na taj način istaknut i da nađe mesto u kolektivnom sećanju.

Istoriju, kulturu i kulturno nasleđe Srba u Mađarskoj istraživali su brojni istoričari, istoričari umetnosti, jezika i književnosti, kao i etnolozi. Ono je privlačilo pažnju i u matičnoj zemlji i u Mađarskoj. Sakupljanje, proučavanje, čuvanje i interpretacija obimnog i kompleksnog kulturnog nasleđa predstavlja veliki zadatak u kome pored istraživača iz matice, kao i iz okružujućeg većinskog naroda mesto treba da imaju i pripadnici same ove zajednice. Zbog osećanja samosvesti i autonomije, ovo poslednje je veoma važno.

Upravo iz tih razloga, 2009. godine SSM je formirala Srpski institut u Budimpešti, ustanovu koja koji ima cilj da osmišljava, sprovodi i podstiče naučna istraživanja vezana za Srbe u Mađarskoj. Ova ustanova sa svega nekoliko saradnika već duže od decenije uspeva da organizuje i na visokom nivou ostvaruje ogroman posao koji se, uz istraživanja savremenih sociokulturnih procesa, u najvećoj meri odnosi na kulturno nasleđe.

Istraživanja crkvene umetnosti i graditeljstva, na primer, do sada su rezultirala obimnim reprezentativnim izdanjem autora Zorana Vukosavljeva, Arhitektura srpskih pravoslavnih crkava u Mađarskoj: istorijski razvoj i tipologija (2013), a pripremaju se i druga iz ove oblasti. U pripremi je i kritičko izdanje značajne iako nezavršene monografije Tihomira Vujičića, Muzičke tradicije Južnih Slovena u Mađarskoj, objavljene prethodno 1978. godine. Obavljaju se različita istraživanja vezana za lokalnu istoriju i istoriju Srba u Mađarskoj u 20. veku, lingvistička istraživanja (npr. jezički pejzaž, korpusna lingvistika), kao i ona etnološkog karaktera – s ciljem stvaranja jedne sintetičke studije o etnologiji Srba u Mađarskoj. U okviru posebnog projekta evidentiraju se i snimaju sva srpska groblja i nadgrobni spomenici u Mađarskoj. U toku je možda i najatraktivniji projekat Slika i pamćenje, koji podrazumeva presnimavanje i arhiviranje fotografija koje se nalaze u privatnom vlasništvu, uz obavljanje intervjua sa članovima porodica kojima te fotografije pripadaju.

Time se dobija ogroman dokumentarni materijal o lokalnoj i porodičnoj mikroistoriji, životnim pričama, običajima, navikama i svakodnevnom životu pripadnika zajednice. Istražuju se i kulturna prožimanja sa drugim narodima i kulturama, evidentira se i istražuje etnomuzikološko kulturno nasleđe, izrađuju se specijalizovane bibliografije, priprema se i veliki projekat popisivanja ukupnog nepokretnog kulturnog nasleđa na teritoriji Mađarske….. Tokom proteklih godina organizovani su i različiti naučni skupovi, vezani za etnologiju, jezik, istoriju, značajne ličnosti ili godišnjice (na primer za Savu Tekeliju, Eugena Dumču – poslednjeg Srbina gradonačelnika Sentandreje, 800 godina autokefalnosti SPC i mnoga druga). U ovom velikom poslu kao prirodni saveznici Instituta javljaju se Matica srpska, SANU i njeni odbori i instituti, Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture iz Novog Sada, kao i druge različite naučne i kulturne ustanove iz Srbije i Mađarske.

Pored te naučnoistraživačke brige za kulturno nasleđe u okvirima same zajednice, interesantno je osvrnuti se i na delatnost umetnika vezanu za njega. Među Srbima u Mađarskoj postoji danas stvaralačka scena, primetna posebno u oblasti književnosti i pozorišne umetnosti. Rad umetnika često podrazumeva upravo kreativnu interpretaciju brojnih aspekata kulturnog nasleđa, pa čak, kao u romanima Petra Miloševića, i duhovito, autoironično poigravanje strahom od njegovog nestanka (ili od nestanka same zajednice). U tom primeru se, možda paradoksalno, upravo ogleda unutrašnja energija ove zajednice koja, suočena sa mogućnošću iščezavanja, umesto lamentiranja nad svojom sudbinom, bira humor i igru. Iako se nekad može učiniti da značaj očuvanja kulturnog nasleđa i njegov obim prevazilaze mogućnosti danas ipak malobrojnih Srba u Mađarskoj, upravo ovi poslednji primeri svedoče da se u njoj još, i to veoma uspešno, nalazi snaga za ostvarenje tog zadatka.

Tekst je prenet iz Novog magazina.

Click