Snježana Milivojević: Ovde standard određuju oni gori

24. February 2022.
Ishod razgovora sa evroparlamentarcima ili bez njih bio je skoro besmislen; smislen je utoliko što pokazuje šta društvo mora da uradi, ali efekti su minorni zbog toga što sama kampanja nije period u kojem politička komunikacija može kompenzovati ono razaranje i govor koji je ovde permanentan, kaže profesorka Milivojević, sumirajući odnos medija i politike.
V04foto-medija-centar-1024x576
Snježana Milivojević. Foto: Medija centar Beograd

Razgovarala: Jelka Jovanović, Novi magazin

Jedna objava profesorke Snježane Milivojević na društvenim mrežama izazvala je niz dobrih želja, ali i malu zebnju. Naime, uz vest da joj je na Fakultetu političkih nauka prestao radni odnos zbog odlaska u penziju, profesorka je prijatelje obavestila da se seli u Oman, tačnije u glavni grad ovog sultanata Muska, gde će biti dekanka tamošnjeg Fakulteta za komunikacije Bayan College, sa dodatkom Perdue University affiliate communication college the.

Najava odlaska na krajnji jugozapad Arapskog poluostrva poklopila se s raspisivanjem izbora i refleksna reakcija je ko će nam, kad profesorka ode, raditi pouzdan monitoring izborne kampanje? Jer, jasno je, a Snježana Milivojević u intervjuu koji je pred vama to i potvrđuje – ni ove izbore ni kampanju neće pratiti. Štaviše, dala je sebi zasluženi odmor, pa prestala i da gleda vesti u kojima, naravno, dominira kampanja, posebno funkcionerska. U medijima. U njenom mikrosvetu dominiraju pripreme za skoru selidbu. Da li trajnu ili smo eksperiment, kao i raniji posle kojih se uvek vraćala u Beograd, pitanje je na koje ni sama još nema odgovor.

Otkud Muskat, previše egzotično zvuči za nekoga ko je akademska zvanja i znanja sticao u Evropi i Americi?

To je privatni koledž za komunikacije koji ima američku i britansku akreditaciju i internacionalne studente, sav je posvećen “štelovanju” mladih ljudi koji će se baviti različitim vrstama komunikacija u tom širokom polju. Za mene je to novi početak i baš se radujem i novom početku i novoj kulturi, novom mestu za pogled na profesiju iz nekog drugog ugla, ali i za razgovor o slobodi medija u sredini o kojoj malo znam.

Čitavog života sam boravila na stranim univerzitetima, tako da mi je ovo samo jedan izazov u trenutku kad na Fakultetu političkih nauka završavam dug period od 40 godina i mogućnost da nastavim da se bavim onim što volim u sasvim drugačijim okolnostima.

Imate li strahova?

Velika je pomena, ali ipak idem u istu vrstu posla.

Odlazili ste i vraćali se, kako ste sami rekli, pet puta na godinu i više dana, a još češće na nekoliko meseci, ali nikad niste odlučili da zaista odete odavde. Jeste li sada odlučili?

Ne znam. Moja je privilegija, doduše skupo plaćena, to što sam mogla da odlazim, ali i da se vratim i nikada nisam donela tu sudbonosnu odluku da negde ostanem. Svi imamo razloge, profesionalne, porodične, pa čak ni kad mi je zabranjen doktorat na Fakultetu političkih nauka i kada sam dobila otkaz.

Devedesetih?

Da, pri kraju tog režima, kada su već doneti zakoni o univerzitetu i o javnom informisanju, i to je bio prvi doktorat koji se bavio medijskim manipulacijama i političkom javnošću. I prihvaćen je, bio na uvidu javnosti, komisija je napisala pozitivno mišljenje i trebalo je da se zakaže odbrana. I procedura nije zakazana, dekan je bio Vladimir Štambuk i posle usvajanja zakona nije zakazao tu odbranu. I ja sam otišla u inostranstvo da doktoriram. A otkaz sam dobila kasnije, po povratku, zato što navodno nisam bila pet radnih dana na poslu posle povratka sa Oksforda.

Vraćamo se u sadašnjost; posle vašeg, verujem prvog jednogodišnjeg iskustva u Muskatu pravićemo razlike u slobodi medija tamo i ovde, ali hajde sada o slobodi medija ovde. Kako je, profesorka, ocenjujete, kojom ocenom?

Svi indeksi, domaći i međunarodni, pokazuju da je sloboda medija u velikom padu, od 2018. godine posebno, a u koroni su se desile okolnosti o kojima ćemo tek razgovarati, ali koje su razorno delovale i na medije i na medijske slobode. Sa druge strane, period koji razmatramo je tridesetogodišnji tranzicioni hod, počev od pada Berlinskog zida preko devedesetih i dvehiljaditih, jedna burna istorija. U tom svetlu mogli bismo da kažemo da ni medijska sloboda nije na istom mestu gde je bila kad je tranzicija počela, ali rezultati su mnogo skromniji nego što je, čini mi se, bio potencijal.

Možda je pitanje retoričko, ali u kojoj meri su demokratija i razvoj demokratije vezani s medijima i medijskim slobodama?

Naravno neposredno, ne možemo da zamislimo demokratiju bez javnih medija kakve znamo. Čuveni Džon Kin tvrdi da su samo zapadna demokratska društva razvila sposobnost formiranja mnjenja kroz slobodnu komunikaciju i na osnovu slobodnih medija.

Ne znamo uopšte šta će biti sa demokratijom u ovim dramatičnim promenama medija; ali za trideset godina smo, čini mi se, naučili da u nekadašnjim socijalističkim zemljama postoji vrlo visok stepen paralelizma između političkog i medijskog sistema, da se ta veza teško kida i to je jedan od razloga što je emancipacija tako spora. Neka društva su to mnogo bolje uradila nego Srbija, čak i u našem okruženju, Mađarska i sva ta društva okrenula su se liberalizmu, a taj s jedne strane populistički, s druge autokratski sistem, počele su da uspostavljaju poslednje decenije, kako koja zemlja. Kod nas je to sve ubrzanije i potkraj decenije sve očiglednije.

Ipak, devedesetih je došlo do reverzibilnog procesa da oslobođeni mediji doprinesu promeni političkog sistema. Jeste li saglasni i šta kažu vaši arhivi?

Ta je decenija bila presudna. Ovde je besneo rat, zemlja se krvavo raspadala, na vlasti je bio režim koji je aktivno učestvovao u ratu, bio jedan od glavnih krivaca za vođenje tog rata i povezan sa zločinima. Bilo je očekivano da takav jedan sistem i militaristička politika suzbijaju slobodu na svakom koraku i onemogućavaju medije; ono što nije bilo očekivano jeste način na koji je društvo otvaralo nove prostore, vodilo odlučne bitke za medijske slobode, formiralo, a onda i branilo nove medije. To je radila i medijska profesionalna zajednica, ali i civilno društvo i javnost u celini.

I u pravu ste, negde u drugoj polovini devedesetih prelomio se taj odnos. Sećate se, tada se govorilo da Srbija nije samo ideološki polarizovana i podeljena nego i generacijski, pa po liniji ruralno-urbano i po obrazovnim kriterijumima, tako da se jedna zahtevnija, obrazovanija populacija konsolidovala oko tih informativnih medija. Davala im je snažnu podršku u društvu, zbog čega su oni znatno podrivali autoritarnost poretka i doprineli njegovoj smeni.

Meni se stalno čini da je na početku te decenije Milošević bio vrlo popularan, kontrolisao je sve državne medije, ali nije imao sve mehanizme i institucionalnu podlogu. Na kraju decenije to je bilo konsolidovano i zatvoreno, sve institucije su bile u službi vlasti, ali je taj proces stvaranja mnjenja u slobodnim i nezavisnim medijima omogućio da se javnost mobiliše i dovede do smene vlasti.

I na kraju te decenije Milošević je bio manje popularan nego na početku.

Postoji li danas mogućnost da mediji izvedu takvu revoluciju kao sredinom devedesetih kad je počeo da se urušava Miloševićev kredibilitet?

Pa ja vidim, planetarno i ovde. Važno je da se poredimo sa svetom; tehnološke okolnosti su se dramatično promenile, uloga medija u celini, pre svega novinarstva, informativne profesije. Hoću da kažem, globalno ide talas populizma, pa čak i porast autokratskih tendencija, ali u društvima sa dužom demokratskom tradicijom može se dogoditi da se pojavi autokrata, demokratski izabrani lider koji sve radi protiv demokratije, ali se društvo nekako, zahvaljujući između ostalog medijima i nivou slobode, organizuje i posle jednog mandata uskrati tu podršku. Negde to može da bude još jedan mandat, ali onda sistem posle drugog mandata sprečava mogućnost daljeg nazadovanja.

U društvima s malom demokratskom tradicijom kao što je naše – i sa većim autokratskim napadom kao što radi aktuelna vlast – nove autokratije su stabilnije, čvršće i mi u svakom izbornom ciklusu sa izborom SNS-a i aktuelnog predsednika drastično padamo na svim nivoima slobode, slobode uopšte, a posebno u medijskim slobodama. Međutim, to se negde malo kompenzuje tehnološki novim mogućnostima, u digitalnom svetu postoji više prostora gde može da se vodi debata, bez obzira na to što je ona u konvencionalnim medijima zabranjena i sputana. Mislim da s novim publikama i mogućnostima u tom sajber svetu ljudi nađu sadržaje i umreže se oko tih sadržaja, otvara se mogućnost da se političke komunikacije vode tako da dovedu do smene vlasti.

A tradicionalni mediji, posebno elektronski?

Tradicionalni mediji su ovde tradicionalno u rukama vlasti i oni su proizvođači pristanka. Nove autokratije se tu razlikuju od starih jer su izborne, nove autokrate, uključujući predsednika, na vlast moraju da dođu na izborima, pa većina i podrška moraju da se pripreme u predizbornim periodima i zato je napad, atak na medije izrazit i nema popuštanja. Izborne kampanje traju od trenutka kad su izbori završeni i počinju odmah za nove izbore, tu se većina pravi, videli smo, kombinacijom spinova, poluistina, manipulacija, ali i potpaljivanja, ucena, zastrašivanja. Ta oštrina u komunikaciji ne odnosi se samo na izborni period nego još više na predizborni.

Zbog toga je i, ja mislim, ishod razgovora sa evroparlamentarcima ili bez njih bio skoro besmislen; smislen je utoliko što pokazuje šta društvo mora da uradi, ali efekti su minorni zbog toga što sama kampanja nije period u kojem politička komunikacija može kompenzovati ono razaranje i govor koji je ovde permanentan.

Negde u vreme najave odlaska u Oman objavili ste i da imate lično ogromnu arhivu sa 550 DVD-materijala o medijima i politici. Šta ćete raditi s njom?

Ta arhiva je slučajna, slučajno sam arhivarka, nikada nisam imala nameru da se bavim medijskom istorijom i arheologijom, ali sam kontinuirano trideset godina radeći medijska istraživanja snimala te programe, prvo na VHS, posle na DVD i, kao što mnogi imaju porodična sećanja, ja sam napravila profesionalna sećanja sa različitim medijskim sadržajima. Najčešće su to programi RTS-a jer smo često radili istraživanja o RTS-u, ali i drugih televizija, BK, Studija B, TV Politike… i po povratku na fakultet, kad sam počela studentima koji se nisu sećali devedesetih da govorim o izborima i medijima, donosila sam kasete s tim materijalima. I mnogi su bili zatečeni, pamtili su špicu TV-dnevnika sa onim tačkicama, ali nisu pratili programe i bilo im je zanimljivo da vide kako su se neki akteri repozicionirali, a ja sam shvatila da je to važno i da bi trebalo da digitalizujem taj materijal. I tako sam završila s nekom vrstom arhive, ali ona nije to u formalnom smislu već je pre svega namenjena za istraživačke i naučne svrhe na fakultetu.

Ona nije ni blizu arhivu RTS-a, ali ima mnogo materijala s televizija kojih danas nema i ne znamo da su njihovi materijali sačuvani, kao BK ili na NTV Studio B, televizije koja je revolucionarno promenila komunikaciju početkom devedesetih. Televizije su tada bile toliko siromašne da su presnimavali nove materijale na jučerašnje trake i mnogo toga nije sačuvano.

Ima mnogo i novinske arhive koja je uglavnom vezana za izbore, ali i druge važne događaje, nedavno sam našla komplete prvih sedam brojeva Naše Borbe, komplet Vremena iz bombardovanja koji je u to vreme jedini izlazio…

I Danas, Naša Borba je ugašena pre tog bombardovanja…

Da, a i bila je obavezna cenzura.

Sećate se ko je bio glavni cenzor?

Sećam se, naravno.

Naša publika zna, pa ne moramo da podsećamo. Još je jedna paralela bitna kad ste vi u pitanju, a i naša profesija – obrazovanje i mediji.

Sa pauzama, ja sam 40 godina na Fakultetu političkih nauka i uprkos povremenim odlascima i dolascima, pratila sam kako se menjalo obrazovanje. Novi ambijent ne može da se poredi sa onim kada sam ja počela da radim i postoji nekoliko stvari o kojima baš mora da se razgovara.

Mi smo kao društvo prošli kroz periode pluralizacije medija, kažemo da danas imamo mnogo medija, a zaboravljamo koliko ih je bilo devedesetih; u vreme divlje deregulacije nastajali su mediji van kontrole i taj veliki broj medija – i onda, a i danas – trebalo je puniti sadržajima. I dogodilo se da su, za razliku od drugih profesija, nastale mnoge škole za medije, pa sem FPN-a ima više od deset škola i fakulteta za taj sektor. Neću da ulazim u njihov kvalitet, ali hoću da kažem da akreditacione procedure sigurno nisu uspostavljene i da, na sreću, državni univerzitet i u Beogradu i u Novom Sadu pokušava da održi standard.

Nesrećna strana našeg pluralizma, kako u društvu tako i u medijima, jeste da standard određuju oni gori, a ne bolji. Razaranjem univerziteta i medija vlast to kontinuirano radi.

Jedna fusnota – znaju li studenti kad izađu sa FPN-a danas preciznu razliku između novinarstva i propagande, političke pre svega?

Znaju, a ako se iz njihovog rada to ne vidi, onda je reč o ličnom izboru. Oni koji su rešili da rade u propagandnoj industriji odlučili su zato što misle da im je tamo bolje. Neki kažu da to i žele da rade, ali svakako razlog nije to što ne znaju razliku, kao što i naši pravnici nisu loši zato što ne znaju razliku između pravne i partijske države nego zato što imaju druge sklonosti.

Ali volela bih da podsetim da smo mi bila jedna od prvih država koja je i u vreme našeg socijalizma otvorila studije novinarstva i premda su tadašnji urednici govorili kako im taj kadar ne treba, danas je nemoguće zamisliti medije bez novinara obrazovanih za profesiju. Iako i danas, kao i ranije možete naći one koji misle da za novinare nije bitno obrazovanje za medije.

REM nije iskoristio šansu

Kad govorimo o medijima i politici, uloga REM-a je nezaobilazna, bili ste članica prvog saziva tadašnjeg RRA i prva, a i jedna od retkih koja je podnela ostavku.

To je bilo davno, u trenutku kad je izgledalo da RRA ima šanse da bude institucija koja će napraviti rez, diskontinuitet u odnosu na devedesete. To se nije dogodilo zbog manipulacija u izboru članova i činilo mi se da sumnjive biografije i nepoštovanje procedure izbora nepotrebno opterećuju REM, odnosno tada RRA. Nažalost, ispostavilo se da je tako, nikada on ovde nije profunkcionisao kao regulator u skladu s velikim ovlašćenjima koja ima i stepenom autonomije. Bio je i dalje ostao vrlo zaštićen, ali bojim se da je sada zaštićen da ne radi, a ne da radi.

Kažete zaštićen od uticaja države, ali ispuštene su iz vida partije…

Tako je, smatralo se da će opasnost doći od državnih organa i institucija i da u odnosu na njih mora da se uspostavi autonomija REM-a, što je dobro, ali nije dobro što su ovde partije uzurpirale državne institucije i kad je REM izgubio bitku. Drugi put.

 

Bez žala za odlaskom iz novinarstva

Vi ste profesionalnu karijeru počeli u medijima, preciznije u Politici ekspres, koja je, čini mi se, prvi tabloid kod nas…

Večernji list, kao i Novosti.

Ne, imalo je razlike, Novosti su tada bile klasičan večernjak, a Ekspres je imao te primese koje su sa tabloidima kasnije “procvetale”. No, brzo ste ostavili novinarstvo kao posao, žalite li nekada?

Ne. Primljena sam na prvom velikom konkursu u Ekspresu, prvo na Beogradskoj rubrici koju je uređivao Dragoljub Žarković, pa sam ubrzo prešla na političku, pratila sam početkom osamdesetih Saveznu skupštinu i SIV, bio je to vrlo zahtevan i dinamičan posao, ali nekako sam oduvek znala da je akademska sudbina moja, i to sam uradila čim mi se ukazala prilika da dođem na FPN, posebno na predmet koji sam veoma volela Javno mnjenje i masovne komunikacije kod profesora Tomislava Đorđevića.

Izuzetno zahtevan predmet u naše vreme.

Tako je, i predmet i profesor, ali meni se to veoma dopadalo i interesovalo me je. U početku mi je bilo teško da se prebacim sa novinarskog taj drugačiji tip komunikacije, sećam se da mi je profesor Vučina Vasović jednom rekao: “Vi tako dobro pišete da je to opasno”, a tek kasnije sam shvatila da to nije kompliment. U novinarstvu sa malo činjenica možete da napravite tekst, u nauci je to suprotno, ali ja nikada nisam prekinula vezu s medijima. I nikada nisam zažalila što sam otišla iz tog posla.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click