Skidanje pozlate s mitova Drugog svjetskog rata

Autor: Jaroslav Pecnik, Izvor: Novi magazin

U vrsnom spoju povijesti, faktografije i beletrističke akribije Boris Rašeta i Goran Gavranović, dvojac poznatih novinara i publicista, nakon prethodne uspješnice (Deset dana u travnju; uspon i pad NDH, Zagreb 2021), ispisao je, čini se novi bestseler naslovljen Osam dana u svibnju (Faktura i 24 sata, Zagreb 2025), koji na upečatljiv način govori o dramatičnim događajima posljednjih dana Drugog svjetskog rata na prostorima Jugoslavije i to kroz prizmu „uspona i pada NDH i rađanja nove Jugoslavije“, kako glasi podnaslov ovog djela.

Knjiga, sigurno je, niti jednog čitatelja neće ostaviti ravnodušnim, jer autori na temelju brojnih arhivskih izvora, memoara sudionika i novinskih članaka pomno i precizno situirajući ratna zbivanja i u njima uloge istaknutih i manje istaknutih aktere svih sukobljenih strana, vješto ekvilibriraju između onoga što se stvarno dešavalo i onoga kako oni, na osnovu dokumenata i više ili manje provjerenih i utemeljenih pogovora pretpostavljaju da su stvari mogle biti, ili pak izgledati reakcije (anti)junaka ove složene i nadasve kontroverzne priče.

POVIJESNO-POLITIČKI TRILER: A, jedna od vrijednosti njihovog, lepršavim stilom više nego zanimljivo ispisanog štiva nalazi se upravo u tomu, što autorski dvojac spretno kormilareći kroz službenu historiografiju, jednaku pozornost posvećuje i cjelini, ali i detaljima, glavnim akterima, ali i statistima ove krvave tragedije, s pravom uvjeren(i) kako samo tako mogu oblikovati vjerodostojnu sliku ovdašnje novodobne povijesti, ionako već pretjerano opterećene raznim nacionalnim i ideološkim mitovima, lažima i idolima svake vrste koji potom zamagljuju ili posvema iskrivljuju realnost kakva je uistinu bila. I, po skromnom sudu potpisnika ovih redova, u tomu su potpuno uspjeli, a ujedno pokazali i dokazali kako se i o najsloženijim i najkontradiktornijim povijesnim zbivanjima može pisati kao o svojevrsnom političkom trileru bez straha da se pri tomu može izgubiti na ozbiljnosti i faktografskoj relevantnosti.

Početkom svibnja 1945. godine situacija je diljem devastirane Europe, pa tako i u Hrvatskoj i uopće opustošenoj Jugoslaviji krajnje složena; Berlin je pred padom, stižu vijesti da je Hitler počinio samoubojstvo, Njemačka je izgubila rat i dok se poraženi, od kojih su mnogi počinili strašne, bestijalne zločine nastoje sakriti pred rukama pravde, po svaku cijenu izbjeći kaznu i preživjeti, ni pobjednici ne sjede skrštenih ruku, mnogi traže i žele osvetu za sva ona zla koja su okupatori, njemački nacisti, talijanski fašisti, ustaše, četnici i ostali kvislinzi počinili njihovim bližnjim i upravo zbivanjima i vremenima tog i takvog sveopćeg kaosa bave se Rašeta i Gavranović, nastojeći dokučiti što se u tim i takvim okolnostima stvarno događalo.

I zapisuju: „Zagreb je prvih dana svibnja 1945. grad duhova, grad u kojem se dovršavaju sudbine onih koje su prije tek nešto više od četiri godine sasvim nenadano na vlast postavili Nijemci. S jedne strane nadiru partizani, osloboditelji, njima se pridružuje mnoštvo ilegalaca, a s druge strane vrhuška Vlade NDH, generali, ali i obični vojnici gledaju kamo i kako da se sklone. Iz sveg tog kaosa već je odavno odmaglila Mara Pavelić sa solidnom popudbinom (kamionima punim zlata), a njezin dragan Poglavnik iz praznog stana odlazi do ljubavnice koju bešćutno ostavlja, kao i domovinu, za koju nije spreman poginuti. Sve to pomno promatra i zapisuje jedan od ovdašnjih najvažnijih publicista Josip Horvat, dok pak Miroslav Krleža u svom donjogradskom stanu iščekuje što će se dogoditi i hoće li ga, kad već nije Dido (Kvaternik), dostići Đido (Đilas)“.

KAKO PREŽIVETI: Knjiga svjedoči o svim tim „dilemama, bojaznima, egoizmu ljudi i njihovoj očajničkoj želji da prežive“, da se uklope u nova vremena koja tek dolaze, a za koje nitko pouzdano ne zna na što će ličiti, odnosno kakva će u stvari biti. Glavni likovi ove, vremenski zgusnute, ali događajima bogate povijesne panorame su brojni – od Josipa Broza Tita, Koče Popovića, ratnog komandanta Prve proleterske brigade, Milovana Đilasa, Aleksandra Rankovića, Vladimira Velebita, Ivana Šibla, Dijane Budisavljević, Duška Dodera-Srećka, partizanskog operativca zaduženog za očuvanje i sigurnost Zagreba do ulaska partizana u grad, Ivana Hariša Gromovnika, karizmatičnog buntovnika, španjolskog borca koji je dizao revolucije i diljem Južne Amerike, a nakon bijega iz okupirane Francuske, po povratku u domovinu odmah se pridružio partizanima i postao glavni diverzant pri Vrhovnom štabu Hrvatske, preko nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca, Vladka Mačeka, Miroslava i Bele Krleža, Bojana Radice, dr Đure Vranešića do Ante Pavelića i njegove supruge Mare, Slavka i Eugena Dide Kvaternika, generala Moškova, Vjekoslava Maksa Luburića, Mile Budaka i drugih javnosti manje poznatih, ali ne i manje zanimljivih likova, poput Marka Mesića, bivšeg kraljevskog oficira, kasnije ustaškog potpukovnika kojeg su crvenoarmejci zarobili kod Staljingrada, da bi na koncu nosio rusku i zatim uniformu Titove vojske, potom Dolores Bracanović, čelnica ustaške ženske mladeži, ili pak Đure Kumičića, činovnika u Vladi NDH, kojem će igrom sudbine biti dodijeljena uloga da 8. svibnja 1945. vlast u Zagrebu službeno preda u ruke ratnim pobjednicima.

Naravno, u to su uključeni i brojni neznani junaci ovih zbivanja, poput puce Pepice djevojke s Trnja (u stvari bake jednog od autora ove knjige) i svi oni zajedno suvereno marširaju kroz romaneskno oblikovanu priču koju su nadahnuto i s punim poznavanjem materije i mnoštva informacija ispisali Rašeta i Gavranović, obrađujući „povijest jednog trenutka“, odnosno osam dana kraja rata i definitivne propasti ustaša i NDH, ali i uspostave nove, Titove Jugoslavije, kao i sudbine najvažnijih aktera tih prijelomnih političkih i društvenih zbivanja. Autori ne zaboravljaju ni Franju Tuđmana, partizanskog komesara, kasnije Titovog najmlađeg generala, koji je po riječima dr. Atene Milunić, poslije rata pristalice Rezolucije Informbiroa protiv Titove Jugoslavije s praškom, emigrantskom adresom, a u ratu liječnice u sanitetu X Zagrebačkog korpusa (kojem je pripadao i budući Vrhovnik samostalne, suverene i neovisne RH, nastale nakon sloma komunizma i propasti SFRJ) „uvijek bio pedantan ćato, discipliniran i poslušan kadar, koji je bolesno vodio računa o higijeni, a još i više o vlastitoj karijeri“.

ŽALIM ŠTO SAM GA RODILA: Iako je idejna pozicija autora knjige jasna, koju uostalom i ne kriju, niti se kome za to trebaju ispričavati, u svakom slučaju nastojali su i uspjeli zadržati objektivnost; nisu se libili pisati i o partizanskim zločinima, ali kako je to sjajno sažeo ugledni novinar i pisac Emir Imamović Pirke „nesumnjivo postojanje tih zločina nikada, baš nikada neće promijeniti činjenicu da goreg šljama od ustaša ova zemlja nije vidjela“. Na vijest da se dio partizanskih postrojbi „na terenu“ prema neprijateljima i(li) zarobljenim vojnicima ponaša krajnje brutalno, Koča Popović, francuski đak i pjesnik nadrealist, sin beogradskog bogataša, predratni komunist, španjolski borac i heroj Sutjeske, najbliži Titov suradnik kojeg je u jednom trenutku maršal želio (zbog neposluha) strijeljati, po svemu iznimna ličnost narodnooslobodilačkog pokreta, lakonski je primijetio, kako je i „osveta sastavni dio pobjede“.

Ali, nakon pobjedničkog slavlja, uvijek slijedi gorko suočavanje s tegobnom realnošću, a kako to izgleda, Rašeta i Gavranović oslikavaju kroz kroki portret partizanskog generala i heroja Ivana Šibla: „Čekao je tri i pol godine da se vrati u svoj grad koji voli. Želio je obići sve zagrebačke ulice, trgove i perivoje, dok se smrzavao po šumama diljem Hrvatske ganjajući se s ustašama i Nijemcima, sanjao je o tome. Ali, sada sjedi u praznom stanu stranih ljudi i ne zna otkud da krene, razmišlja da traži prekomandu. U Zagrebu više nema njegovih prijatelja. Poubijani su“. A, jednako tako i s druge, poražene strane, pobožna majka dokazanog ustaškog krvoloka Maksa Luburića, prema kojoj se ovaj patološki ubojica odnosio s velikom nježnošću, povjerila se Vladku Mačeku, koji je jedno kraće vrijem pod paskom ustaša živio u njezinom stanu: „Vidite kako je moj Vjeko dobar, pa ipak, ako je samo mali dio onoga što ljudi o njemu pripovijedaju istinit, onda žalim što sam ga rodila“. A, to su sve samo fragmenti ove publicistički maestralno komponirane tragične ratne drame koju su na svoj upečatljiv način, prožet ironičnim humorom ovjekovječili Boris Rašeta i Goran Gavranović i širem čitateljstvu predočili u posvema novom svjetlu i ruhu.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.