Razvaline tvrđave Masade

24. April 2023.
Uronili su u brutalno suv, beličast, pustinjski predeo: retke ljudske siluete na svirepim brdima koja je sunce odavno izmoždilo; poneka kamila; i usred tog bespuća, reklame za koka-kolu na hebrejskom i arapskom. Kad se ukazalo Mrtvo more, autobus je stao na nekoliko minuta. Jedino oni su izašli na vreli vazduh. Gledali su u daljinu, u to jedinstveno more.
cristina-gottardi-Nh8bXxdP0DI-unsplash
Masada. Foto: Cristina Gottardi/Unsplash

Piše: Vladimir Konečni, Novi magazin

Već u rano jutro bilo je veoma toplo. Udobni autobus sa zatamnjenim prozorima i klimatizacijom, koji se u pola jedanaest uputio sa glavne stanice u Jerusalimu za Eilat, usput je stao na Francuskom brdu. Bio je poluprazan, te su Selesten i Odila lako našli dobra mesta. Odatle se autobus uputio na istok, strmo nizbrdo, prema Mrtvom moru. Uskoro, već pre jedanaest časova, ugledali su tablu pored puta na kojoj je pisalo da je na tom mestu nadmorska visina ravna nuli – što je, znao je Selesten, još uvek bilo četiristo trideset metara iznad Mrtvog mora.

Dok je Selesten razgovarao o tome sa svojom ćerkom, uronili su u brutalno suv, beličast, pustinjski predeo: retke ljudske siluete na svirepim brdima koja je sunce odavno izmoždilo; poneka kamila; i usred tog bespuća, reklame za koka-kolu na hebrejskom i arapskom. Kad se ukazalo Mrtvo more, autobus je stao na nekoliko minuta. Jedino oni su izašli na vreli vazduh. Gledali su u daljinu, u to jedinstveno more. Odila je uzviknula: „Pa ono je plavičasto i ne izgleda nimalo mrtvo!“

Sa te daljine bila je u pravu, ali joj je otac odgovorio bez romantike: „Ipak je mrtvo ili skoro mrtvo. Deset puta je slanije nego bilo koji okean, te u njemu ništa ne može da živi, osim nekih mikroorganizama. I vidiš kako se obale oštro ocrtavaju, kako nisu razuđene – kao da su ivice veštačkog rezervoara. To je zato što ta voda ima veliku gustinu i težinu, pa vetrovima nije lako da je talasaju. Na njemu može da se pluta, ali u njemu ne može da se pliva, poput tebe na Bajkalu i pre neki dan na bazenu!“

Autobus se spustio do obale i uz nju nastavio putovanje na jug. S druge strane se videla očajno suva, kvrgava pustinja, poput one na Mesecu ili u Dolini smrti u Kaliforniji – gde Selesten nije nikad bio, ali će morati da ode, mislio je. S leve strane, međutim, Mrtvo more je živahno svetlucalo, obasjano žarkim suncem. Petnaestak kilometara istočno, na suprotnoj strani mora, sivoplavičaste planine Jordana žmirkale su ogledajući se u vodi. Sve čime su bili okruženi predstavljalo je za njih novo iskustvo – istinska pustinja u Svetoj zemlji.

U prijatnoj oazi Ein Gedi, blizu obale, stali su dovoljno dugo da se popije sok u baštici malog hotela kojim su upravljali žitelji obližnjeg kibuca. „U povratku sa Sinaja, ovde ćemo stati da malo plutamo na vodi Mrtvog mora – moramo to da učinimo!“ obećao je Selesten ćerki. Dalje niz obalu, nalazilo se nekoliko modernih hotela, ali i brojne vojne instalacije. Blizu južnog kraja mora, autobus je stao pored ulaza u nekakvu „zmijsku farmu“ gde su se izgleda mogli kupiti mali bezopasni gmizavci – kućni ljubimci? Izašli su iz autobusa, ali umesto da pođu na farmu, dugo su nemo stajali i posmatrali zastrašujuća, okomita brda koja su se trepereći na vrućini izdizala prema zapadu. Na zaravnjenom vrhu jednog od tih brda nalazile su se razvaline drevne jevrejske tvrđave Masade. Ta ruina bila je udaljena manje od dva kilometra i nadgledala je Mrtvo more.

Vratili su se u autobus i kupili od šofera detaljnu brošuru o Masadi. Kad su pošli Selesten je tiho čitao Odili: „Zna se da je rimska Deseta legija dva meseca opsedala Masadu i da su konačno Rimljani, u aprilu 73. godine, uspeli da se pomoću opsadne rampe uspu do vrha zapadne strane tvrđave – to je, dušo, na suprotnoj strani od one koju bi mi dvogledom videli sa zmijske farme – i tamo probiju zid udarnim ovnom“.

Nije želeo da nastavi, ali Odila, koja ga je pažljivo slušala, odlučno je rekla: „Sigurno se tada nešto vrlo ružno desilo, ali, molim te, reci mi sve do kraja, nisam više mala!“ Selesten je na to rekao: „Dobro, ako baš hoćeš. Dakle, prema ovoj brošuri, kad su Rimljani upali u tvrđavu, nisu morali nikoga da ubiju, vladala je tišina. Skoro hiljadu branilaca je bilo mrtvo. Neki su izvršili samoubistvo skačući sa istočnog zida u ponor, a neki su ubili jedan drugog. Nisu nipošto hteli da se predaju. Rimljani su našli samo dve žene i petoro dece žive“.

Odila je tužno gledala oca. „A ko su bili ti branioci, tata?“ Selesten je odgovorio: „Bili su Jevreji, odnosno jedna grupa njih, koji su sebe zvali Zelotima. Molim te dušo, da me sad ne pitaš šta mislim o svemu tome. No shvati da se sve to desilo veoma davno, pre skoro dve hiljade godina.“

Međutim, Selesten nije rekao Odili šta je mislio – da su se mnogo gore strahote desile u njihovom 20. veku; a Odila, sa svoje strane, nije pitala oca da li će da posete Masadu na povratku sa Sinaja.

Vladimir Konečni je rođen u Beogradu. Završio je Drugu beogradsku gimnaziju (staru) i Filozofski fakultet u Beogradu. Doktorirao je eksperimentalnu psihologiju na Univerzitetu u Torontu u Kanadi. Od 1982. bio je redovni profesor psihologije na Kalifornijskom univerzitetu u San Dijegu, ali i redovni profesor metodologije psiholoških istraživanja od 1994. na Beogradskom univerzitetu. Dobitnik je američke Gugenhajmove nagrade za istraživački rad u Australiji, Brazilu i Papui Novoj Gvineji. Poeziju i prozu piše od najranijih. Napisao je i desetak pozorišnih tekstova, mahom eksperimentalnih, a više od trideset godina se bavi i umetničkom fotografijom.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click