Privatni čuvari srpske baštine

14. December 2019.
Uprkos očiglednom značaju kolekcionarstva, ulaganju vremena, znanja, pa i novca, ova delatnost u Srbiji ne dobija zasluženi status ni podršku. Trajkovići su to dobro shvatili na sopstvenoj koži. Zbog komplikovane procedure „javnih nabavki“ i manjka novca u budžetu, neki od institucionalno željenih radova završavaju u privatnim zbirkama, koje postaju pravi čuvari baštine.
5. Cuvari bastine
Foto: Kolekcija Trajković

Dragana Nikoletić i Jelica Stojančić, Novi Magazin

Kako je to popiti jutarnju kafu u društvu Dušana Otaševića, Mrđana Bajića, Dragoslava Krnajskog, Tomislava Kauzlarića, Predraga Neškovića, Božice Radenović i mnogih drugih srpskih umetnika raznih generacija, znaju samo Slavica i Daniel Trajković. Jer, oni su okruženi njihovim delima u svom stanu u centru Beograda, dok ostatak zbirke umetnosti od 60-ih godina prošlog veka do početka ovog, brižno čuvaju u depou.

Ona – arhitekta, a on – saobraćajni inžinjer, zajedno vlasnici Kolekcije Trajković, uvršćene u Svetski vodič privatnih kolekcionara (BMW ART GUIDE), kao jedini iz regiona i malo šire. A skupa sa 256 drugih najprestižnijih zbirki iz 43 zemlje sveta. To se desilo na poziv svetskih stručnjaka, a na čuđenje samih Trajkovića.

Oni su i osnivači Fondacije Trajković, koja se brine o kolekciji, čiji je cilj očuvanje likovnog stvaralaštva i širenje kulture i likovne umetnosti XX veka u Srbiji i ima širok spektar delovanja, od organizacije izložbi do izdavaštva. Naši možda i najpoznatiji kolekcionari pioniri su još u nečem, prvi su počeli da se bave produkcijom na našoj vizuelnoj sceni i to od već apostrofiranog Otaševića, akademika.

Ovakvu poziciju koja bi se u svetu fudbala mogla porediti sa vlasništvom Real Madrida, Trajkovići su izborili zahvaljujući nekoliko „sitnica“. „Nije dovoljno da ti se neko delo sviđa, već scenu moraš da pratiš i teorijski, čitanjem monografija i drugih publikacija, pretragom po internetu, ali i da pasionirano obilaziš izložbe“, objašnjava Daniel. Sve to znanje kojim su potkovani i pride „dar od boga“ da nanjušiš pravu vrednost, organski se primećuje u njihovoj kućnoj postavci koja se povremeno menja, baš kao u velikim svetskim muzejima.

Tako se i osećaš, kao u beogradskom Tejtu, sa pogledom na Dunav sa jedne strane, a sa druge, na ušuškani centar prestonice. Ili, kako to kaže istoričar umetnosti Nikola Šuica stručno, ovde se prožimaju „privatnost življenja i dejstvo odabranih dela, postajući orijentacija i uvažavanje profesionalnih kolekcionarskih promišljanja“. Ali, ova zbirka prerasta i u mogućnost javne izloženosti, odnosno potentnost da tu vrednost podele sa drugima, dok sam stan-galerija prevazilazi „arhivirajuće skladište“.

Premda je Trajkovićima već pomalo mučno da pričaju „kako je sve to počelo“, mi smo dužni da čitaocima ovo razjasnimo. Kao savremenik najburnijeg razdoblja u domaćoj savremenoj umetnosti i stvaranja konceptualne scene u Studenskom kulturnom centru početkom ’70-ih, Daniel je ovo kultno mesto redovno posećivao, izgrađujući temelje svoje kolekcionarske filozofije. Sledili su obilasci izložbi u Paviljonu u Masarikovoj ulici, Oktobarskog salona, Galerije Doma omladine, Salona Muzeja savremene umetnosti.., tokom ’80-ih. Nezaobilazna je bila i galerija „Lada“ u Ulici kneza Sime Markovića, kao i druženje sa vlasnicom Ladom Kramzer i galeristom Slobodanom Rašićem, tokom poslednje decenije prošlog veka.

Nekih od tih galerija i praksi više nema, ali je blagovremeno upijanje  „kolektivnog pamćenja i stanja duha jednog istorijskog razdoblja, doprinelo da Kolekcija Trajković nije tek puki zbir arhiviranih umetnina“, kako zapaža Stevan Šićarov. Prva je slika, a začetak zbirke, stoga ipak bitna, kupljena u ateljeu Peđe Neškovića, lično od autora, početkom ’90-ih. Prožimanje života i arta rezultiralo je druženjem sa Olgom Jevrić, Kostom Bogdanovićem, Nešom Paripovićem, Erom Milivojevićem… i posledičnom kupovinom radova aktuelnih, mladih stvaralaca.

Tu leži i razlika između pomodnih kolekcionara, obično vrlo bogatih, čije se zanimanje za likovno stvaralaštvo završava na „proverenim vrednostima“, kao garanciji za dobro ulaganje novca, a kako nastaju zbirke poput one Pavla Beljanskog. „Mnogo je veći izazov i prava avantura da se kolekcionira savremena scena i mladi umetnici. Naravno da za to ne treba mnogo novca, ali treba dosta vremena kako bi se pokazalo da li je izbor pravi. Naša kolekcija se formirala tokom više od 30 godina i većina radova je kupovana u vreme kada je i nastajala”, objašnjavaju Trajkovići.

Neka su dela posredstvom njihove strasti spasena, otkupljena od umetnika koji, kad zapadnu u neugodan materijalni položaj, pa im ponestane materijal, ili nedovoljno vrednujući postignuto, neretko dolaze u iskušenje da recikliraju svoje radove. Tada na scenu stupa moć prepoznavanja kvaliteta, kako nastaju sve značajne kolekcije, a mora se znati i kada stati. U slučaju Trajkovića, sa umetnošću kraja prošlog veka, istorijski gledano, uz nastavak saradnje sa onima sa kojima je međuodnos ranije započet.

Sociološki posmatrano, nameće se pitanje otkud veza između „najslobodnije među ljudskim delatnostima, ponajmanje zaokupljene interesima“, kakva je umetnost, i tržišta, „kao okosnice kapitalističkog načina“ egzistencije, a čega su kolekcionari deo. Samo se tako zaokružuje umetnički sistem, kako naglašava Stevan Šićarov u monografiji „Kolekcija Trajković”. Samo se preko ekonomskog momenta ulančavaju svi akteri postojanja umetničkog dela, od proizvođača do publike, koja ta dela „troši“, a posebno u uslovima kad su institucije slabe i siromašne.

Na sličnom se pogonu ulaganja bazirao i početak produkcije novih radova Dušana Otaševića, iako ne tako ambiciozno sročeno kao prethodno, s obzirom na to da je bila tek 2013. godina. Trajkovići su od ovog krajnje duhovitog autora, kako u samom delu, tako i u nazivima umetničkih proizvoda između skulpture i slike, naručili nekoliko novih komada, bez određene teme i tehnike. On je narudžbinu rado prihvatio jer ne veruje u inspiraciju, već u marljivost, pa dobro funkcioniše po principu zadatka. Pa se dao na izradu svojih nepretencioznih motiva – poteza rezanja običnog kuhinjskog noža, ili otvaranja rajsferšlusa…

Ponudu svojih mecena, šta su Trajkovići opisanim činom postali, Otašević je iskoristio u još jednom pogledu, da nastavi sa ostvarivanjem utopijske ideje multiplikacije preslikavanjem, čime bi umetnost postala dostupna svakome. Radovi su se na štafelaju nizali, iz nedelje u nedelju bilo ih je sve više, pa su zajednički odlučili da naprave izložbu „Kuhinjski i drugi poslovi“, u Kući legata, na prelazu u 2014. Mnogi tu izložbu pamte kao svojevrsni obilazak Diznilenda, nemoguć bez investicije Trajkovića, ali i saradnje sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti.

Svoju su kolekcionarsku delatnost oni učinili javnom još ranije, u Umetničkom paviljonu Cvijeta Zuzorić, u maju 2010. godine, kada je objavljena i pomenuta monografija. Usledila je, 2011. godine, izložba u UK Parobrod, pod nazivom “Kolekcija Trajković: Konceptualna umetnost u regionu”, a zatim „Lična svita“ na

1.600 m2 izložbenog prostora Muzeja istorije Jugoslavije, u aprilu 2012. Potom je organizovana izložba “Alter imago”, pa su slike velikog formata članova ove manje poznate umetničke grupe predstavljene publici Kulturnog centra Beograda.

Nakon prve prezentacije akademika Otaševića u Kući legata, po novom konceptu, desila se još jedna „Ilija Dimić – izložba slika i konstrukcija“ decembra 2015, u Muzeju savremene umetnosti Republike Srpske u Banjaluci.

Dela iz Kolekcije Trajković predstavljena su i na izložbi Ludwig Goes Pop + The East Side Story, održanoj od oktobra 2015. do januara 2016. godine u Muzeju Ludvig u Budimpešti, kao i na izložbi Monuments Should Not Be Trusted, upriličenoj od 16. januara do 6. marta 2016. u Međunarodnom centru za savremenu umetnost Notingem Kontemporari u Notingemu. Izložbe kolekcije pokazale su promišljenost u sabiranju i samom različitošću u aspektima prikazivanog.

Ali, izlasci delova zbirke van zemlje, kao i njeni nastupi po ovdašnjim muzejima, ukazali su i na to kako Trajkovići sarađuju sa institucijama. Oni im pozajmljuju radove bez ikakve nadoknade, vodeći računa samo da troškovi osiguranja budu pokriveni.Tako se širi „jevanđelje“ o dometima srpske savremene umetnosti, uglavnom na račun truda ovih (i drugih) kolekcionara.

Uprkos očiglednom značaju te vrste delatnosti, ulaganju vremena, znanja, pa i novca, kolekcionarstvo u Srbiji ne dobija zasluženi status ni podršku. Dobro to shvativši na sopstvenoj koži, Trajkovići su u okviru izložbe „Lična svita“ u Muzeju istorije Jugoslavije, organizovali i tribinu, uz učešće eminentnih kulturnih radnika.

Gosti su bili brojni, kao i ponuđena rešenja, međutim, bez snažnog osnova u zakonima. Koji se katkad i zaobilaze, kako je naglasio Živko Grozdanić Gera, u tom trenutku direktor Muzeja savremene umetnosti u Novom Sadu. Jer, zbog komplikovane procedure „javnih nabavki“ i manjka novca u budžetu, neki od institucionalno željenih radova završavaju u privatnim zbirkama, koje postaju pravi čuvari baštine.

U navedenoj prilici, Trajkovići su istakli još jedan predlog, onivanje asocijacije kolekcionara. Iako ona njima nije nužna, nakon tri i više decenije sabiranja, konzrviranja dela i izlaganja, ali i štampanja monografija, udruženje bi pomoglo mladim kolekcionarima, „od čega bi korist imali svi, a naročito – umetnici“, kako objašnjavaju.

Šta ostaje nekome ko je toliko ostvario u sferi ovde relativno slabo razvijenog kolekcionarstva, a u čijem je posedu više hiljada jedinica – radova u različitim formatima, tehnikama i medijima, više od 150 autora? Naravno, osnivanje muzeja, što je davni san, ali i potreba Trajkovića.

„Pokušali smo da to uradimo u saradnji sa Gradom, čak izabrali i prostor – Tursko kupatilo na Dorćolu, i inače namenjeno izlaganju i drugim dešavanjima iz oblasti kulture. Naglasili smo i da ćemo mi da ga adaptiramo, dok je njima ostalo samo da plaćaju zakup“, kaže Slavica. Međutim, vlasti u tome nisu videle svoj, niti viši – javni interes, iako bi praktično dobile „muzej na tacni“. Tako je izostala realizacija javno-privatnog partnerstva u sferi kulture, prepoznate isključivo u komunalnim delatnostima.

Izostanak sluha nadležnih neće sprečiti Trajkoviće u njihovoj misiji. Ona je, srećom, češće zabavna nego naporna, o čemu svedoči i zajednički performas sa Radomirom Damnjanovićem Damnjanom. Uoči njegove retrospektivne izložbe koju su u novembru prošle godine organizovali u Muzeju grada Beograda, Damnjana su pozvali u svoj dom, gde su „dnevni prostor pretvorili u atelje”, a umetnik na sebi i njima primenio tehniku body-arta. Tu su nastale fotografije koje su ušle u retrospektivnu postavku, ali i na stranice „Nove ekonomije”.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click