Pet minuta sa Filipom Švarmom

Kroz Vreme su prošli mnogi slavni novinari, nema više prvog ni dosad poslednjeg glavnog urednika Zorana Jeličića i Dragoljuba Žarkovića, Stojana Cerovića, Tanje Tagirov, Dejana Anastasijevića, Uroša Komlenovića, Zorana Majdina, Radoslava Ćebića, jednog od osnivača lista advokata Srđe Popovića… “Ljudi koji su obeležili i Vreme i vremena u kojima živimo”, kako kaže odgovorni urednik Vremena Filip Švarm. Ovog uglednog novinara i autora zapaženih dokumentarnih filmova pitamo kako gleda na dug hod Vremena? “Kao što smo stavili na naslovnoj strani, 30 ludih godina. Da li je u Vremenu bilo lako raditi? Nikad nije bilo. Da li smo imali velikih problema? Imali smo. Da li će biti lakše u budućnosti? Pa ne vjerujem”, odgovara Švarm: “Kada pogledam tih trideset godina i ono s čim se Vreme suočavalo na početku kada je u pitanju sloboda izražavanja i kada pogledam danas, čini mi se kao da smo zatvorili jedan krug. Ako je pitanje kada je bilo gore, naravno, devedesetih, imali smo rat, sankcije, izolaciju, bombardovanje, svega je bilo, ali ako pogledamo slobodu izražavanja i pritiske, tu se ništa bitno nije promenilo. Odnosno, jeste u jednoj stvari; nikad Slobodan Milošević i glavni ljudi oko njega nisu uzimali u usta novinare, pa ni novinare Vremena, za razliku od aktuelne vlasti. Mi, na primjer, imamo Aleksandra Vučića, koji voli da proziva novinare i govori da smo tajkunsko-mafijaški list i slično.”

*Devedesetih je postojalo Vreme, postojala je Borba, pa Naša Borba, potom Danas, Vranjske, B92 i Studio B, niz lokalnih radio-stanica kao neki ventil i stizale su informacije do ljudi. Danas ima milion načina da stigne informacija, a generalno, ljudi su znatno manje informisani.

Jeste, mi u celom svjetu imamo krizu tradicionalnih medija, imamo porast govora mržnje i lažnih vijesti, koje uglavnom idu preko društvenih mreža i, što je još mnogo gore, te lažne vijesti proizvodi vlast. Nije to samo u Srbiji, a ovdje ima enormne mjere. Kada pogledamo televizije i učestalost nastupa Vučića i drugih ljudi iz aktuelnog režima, oni popunjavaju svaki milimetar javnog prostora, ni za koga drugoga tu nema mjesta. Informiranje građana se svodi na nekoliko nedeljnika, jedne dnevne novine i dvije kablovske televizije. U halabuci koju vlast pravi u televizijama s nacionalnim frekvencijama i njihovim novinama i radom botova na društvenim mrežama mislim da mi, optimistički gledano, možemo da dođemo do 10 odsto publike. Sa druge strane, mi smo pod sistematskim državnim kažnjavanjem na dva načina. Kad vas neko stalno proziva s vlasti da ste tajkunske novine, ustaše, onda ljudi ne žele da se oglašavaju, ne smiju. Tako im je rečeno. Nezavisni mediji koji djeluju suočeni su sa globalnom krizom tradicionalnih medija, s jedne strane, a druge odsijecanjem onog od čega novine žive, a to je reklamni prostor. To je savršena oluja u kojoj godinama radimo.

*Zarade u većini ovih medija su bedne. Kako ljudi u Vremenu opstaju tolike godine i ostaju verni Vremenu?

Zarade su bjedne i kada bi se gledalo na to koliko je novca ušlo u novine, Vreme, a i neki drugi mediji ne bi trebalo da postoje. Šta nas drži? Drži nas ta volja, ta želja i to pravo da mislimo svojom glavom, da stvari nazovemo pravim imenom, da možemo slobodno da se izrazimo. Na neki način profesionalno sami sebe izgrađujemo, a onda kroz neke projekte ili “tezgarenjem” nekako uspevamo da preživimo. U Vremenu i sličnim medijima radi se mnogo i radi se na drugim mjestima mnogo da bi ljudi preživjeli i tako smo stekli neku vrstu radne etike. Nama rad nije problem.

*I otpornosti?

I otpornosti, kad naučite da radite na jedan način, onda tjerate do kraja.

*Vi ste bili jedna od meta tada odlazećeg ministra kulture i informisanja Vladana Vukosavljevića, nije prvi put, ali je bilo brutalno. To ćete mi prokomentarisati, a onda i kako komentarišete da je nova ministarka Maja Gojković skinula sva ta užasna saopštenja i najave da će i sve prijave protiv medija biti povučene.

Ministar Vukosavljević izdao je jedno nacističko saopćenje zato što se pozvao na Gebelsov koncept zapačene umjetnosti, stavši ne na stranu umjetnika koji su izlagali svoje radove iz devedesetih nego na stranu nasilnika, relitivizirajući i opravdavajući taj njihov čin. Ja sam to u komentaru nazvao pravim imenom – nacistički pamflet – i vrlo brzo ministar se suočio sa odijumom javnosti, prije svega kulturne, ljudi koji se možda čak i slažu sa ovom vladom, ali vidjeli su da ministar protiv kolega umjetnika koristi zastrašujuću terminologiju. Kada se suočio s tim da je njegova izjava bila fijasko, počeo se “vaditi” pišući odvratne uvrede, nacionalističke, šovinističke, vulgarne, protiv Teofila (Pančića) i mene. Mi mu nismo na taj način odgovorili, držali smo ga i daje na temi koja je važna, a to je legalizacija nasilja kroz Ministarstvo… On je gomilao uvrede da sam ja autošovinista i ustaša, da smo Teofil i ja došli iz Zagreba, što pristaje vulgarnom, šovinističkom sajtu; Vukosavljević je sajt Ministarstva pretvorio u vulgaran i šovinistički. Ne govorim samo o svom primjeru, svačega je tu bilo.

Jedan od prvih poteza Maje Gojković bio je da se to ukine. Da li ih je ukinula zato što se s tim ne slaže, da li da da neki nagovještaj kulturnim radnicima i nama u medijima ili prosto misli da s njom počinje sve iz početka, ne znam. Moguća su sva tri razloga, ne znam koji je, ali u svakom slučaju dobro je što to uradila.

Povlačenje krivičnih prijava je drugo, polemisao sam i ranije kad je oteta djevojčica, a tabloidi o tome izvještavali kršeći etiku. Kako ilustraciju o tome mi smo stavili naslovne strane tih tabloida. Ministarstvo je protiv njih pokrenulo prijave, a da se ne bi zamjerio tabloidima, Vukosavljević se sjetio da podnese prijavu i protiv Vremena iako smo mi to izvještavanje žestoko osudili. Te novine nisu zabranjene, vidjela ih je cijela Srbija. I sada su sve te prijave povučene, a ja mislim da protiv tabloida treba da ostanu i da se konkretno vidi protiv koga je i zašto Ministarstvo podnjelo prijavu, pa da se povuku ove koje treba povući. Ovako su opet sve strpali u jedan koš… Vidjećemo šta će se dalje dešavati. Lično nisam optimista, znamo kakav je odnos ove vlasti prema nezavisnim i profesionalnim medijima, izuzetno loš, diskriminacijski, divljački, ova vlast se trudi da na svaki način zatre slobodu izražavanja, stavi neki smokvin list i kaže “eto, toga ima”. Ne vjerujem da će Maja Gojković krenuti nekim novim stopama.