Novica Milić: Sami sebe najviše lažemo

24. July 2021.
Nama je u naravi još suviše upisana prošlost, budućnost – kao i realnost sadašnjosti – strane su nam i plaše nas, pa ih iznova poričemo, kaže za Novi magazin autor knjige Jagnje iz bezdana. Balkanski ratovi 1991-99, koju mu je nedavno objavila IK Faktum izdavaštvo.

Razgovarala: Anđelka Cvijić

Kada se danas, poželjno civilizovano, raspravlja o nekim problemima, koliko se misli na život i sudbine budućih generacija? Ako ovo pitanje povremeno i izroni u diskusijama, ono biva potisnuto u ćošak u kojem tavori, pa čak i zamre. A mladi koji dolaze pamtiće nas baš po tome koliko smo dalekovido razmišljali o njima.

Pišući svoje najnovije delo Jagnje iz bezdana. Balkanski ratovi 1991-99. Novica Milić, redovni profesor beogradskog Fakulteta za medije i komunikacije, gde predaje semiologiju komunikacije i političke teorije, upravo je imao na umu nova pokolenja, zbog čega je knjigu koja se upravo pojavila u izdanju Faktum izdavaštva iz Beograda i započeo rečima: Daleki potomče… Milić je autor niza knjiga i studija, izuzetno značajnih za našu kulturu, od kojih ćemo spomenuti najnovije, objavljene prošle godine: Haosmos Basara: razmišljanja uz jednu književnost, Postestetika: Moć i savremena umetnost, kao i Politička naratologija. Ogled o demokratiji, koja je ponela nagradu Nikola Milošević Radio Beograda 2 za najbolju knjigu u oblasti teorije književnosti i umetnosti, estetike i filozofije (Akademska knjiga, Novi Sad).

Jagnje iz bezdana. Balkanski ratovi 1991-99. bavi SE ratovima koji su razorili SFRJ. Novica Milić naglašava u belešci na kraju dela da je ratne godine proveo kao civil, ne agitujući ni za jednu stranu. To mu je dalo puno pravo da najnoviju tragediju jugoslovenskih naroda sagleda i analizira sa svih strana, neutralno, objektivno, čestito i da ta saznanja stavi u opšti istorijski i civilizacijski kontekst. “Ova knjiga je pokušaj da se razmišlja mimo uvreženih predstava o balkanskim ratovima devedesetih i onih na svim ratnim stranama – slovenačkoj, hrvatskoj, bošnjačkoj, albanskoj, zapadnoj, a naročito srpskoj, i proratnoj i antiratnoj, jer me je, kao pripadnika srpske nacije, najviše zanimalo da istražim razloge našeg velikog poraza od kojeg se nismo oporavili ni nekoliko decenija nakon tih ratova”, kaže Milić u za Novi magazin, dodajući da su ga manje zanimale ratne vođe, politički prvaci, a više zašto se pristalo na rat kao rešenje. “Nikad rat nije rešenje, on je sam problem koji ostavlja duboke tragove na istoriji. Vodio se u ime slobode novih nacija-država, a danas su te nacije-države zavisnije nego ranije. Šta ih je obmanulo da poveruju da će biti slobodne? Naročito tamo gde je sloboda individue, njegova politička prava, socijalne mogućnosti, kulturna afirmacija i dalje u rukama kolektiva, gde je on gubitnik. Pokušao sam da demontiram tu logiku obmane rata”.

Zašto odnos Zapada prema novim balkanskim ratovima nazivate enigmom?

Poznato je da je Zapad – tada na vrhuncu snage nakon pada Berlinskog zida – ocenio pojedine nacionalizme pozitivnim, valjanim, dobrim, a pojedine, srpski recimo, negativnim. Priznao je tek proklamovane države pre nego što su ustanovljena ustavna i druga prava zajednicama koje su nove države obuhvatile. Diplomatski i medijski je štitio jednu stranu, a demonizovao drugu. Pomagao je pojedine zaraćene strane oružjem i logistikom, uprkos tome što je sam zaveo embargo na to isto. Polako se, kako bi kontrolisao rat, uvlačio u njega i borbenim akcijama, da bi postao pun učesnik protiv srpske strane u ratu oko Kosova. To su, mislim, činjenice. I ne samo činjenice: to je bio geopolitički i istorijski kontekst naših balkanskih ratova. Ne optužujem ja Zapad, kako mi neki prebacuju, da je izazivač tih ratova, ali smatram da je bio učesnik, i to prilično aktivan, strana takođe u sukobu. Balkan se sam ponudio da bude ratno poprište i u tom beščašću Evropa i SAD su imali svoje veoma važne uloge, takođe nečasne. A enigma je još uvek neispitan udeo Zapada u odluci da se Jugoslavija prepusti svom raspadu, za koji su svi bili svesni da će biti krvav. Ne bih ništa od toga da prećutim. Zašto bih? Nemam nikakve dugove niti obzire prema svim tim stranama koji su, svaka na svoj način, učestvovale u sukobima. Nisam agitator niti mislim da pravdam ijednu od tadašnjih politika rata.

Možda je raspad Jugoslavije bio istorijski nužan?

Po svoj prilici neizbežan, čim se dogodio. Pitanje je da li bilo nužno da se prolije toliko krvi. Stvorena posle Prvog svetskog rata, Jugoslavija nije bila uređena demokratski već voljama i stranih sila pobednica, i održavala se kroz diktature, monarhističku, a kasnije komunističku. Geostrateški je postala tampon u hladnom ratu (inače vrućem izvan Evrope) Istoka i Zapada. Kad je ta uloga odigrana strane sile joj više nisu videle razloge za opstanak, a unutrašnje tenzije, uz ambicije naših novih političara da budu osnivači nacionalnih država i očevi, ili barem tutori, oslobodioci svojih etnija, razorile su Jugoslaviju iznutra. Ona se nije mogla transformisati u zajednicu ravnopravnih – osnovno demokratsko načelo jedan čovek jedan glas svi su odbacili – niti u konfederaciju jer za to nije bilo ustavne snage, ni političke volje, niti državnopravne tradicije. Ni mirno novo ujedinjenje ni miran razlaz nisu bili u halabuci komunističkih vrhuški koje su brzo sa matrice klase prešle na matricu nacije od značaja. Balkanci su hteli obračune i dobili su ih.

Da li je medijska manipulacija najodgovornija za to?

Ne. Medijske manipulacije moraju imati pogodno tlo na kojem će iznići i procvetati njihovo cveće zla. Balkanske svađe imaju dugu istoriju, sa svojim etničkim, teritorijalnim, religijskim, kulturnim razlozima. Mediji samo izoštravaju te razloge u ratničko raspoloženje i dolivaju ulje na vatre koje već tinjaju. Potom su, naravno, aparati za razbuktavanje požara u svojim propagandama rata. Ali pozadina u ratu uvek igra suštinsku ulogu, a ne samo konkretna vojska koja je izvršilac radova spremljenih drugde.

Smatrate da grupa intelektualaca iz tzv. Druge Srbije nije naročito obraćala pažnju na realnost oko sebe?

Ta iluzija da će se moralističkim propovedima protiv zločina oni i sprečiti, strana mi je. Bile su to časne propovedi, makar i onim već ubeđenim, ali bez učinka. Što još uvek pojedini drugosrbijanci veruju da su nešto uradili svojim tekstovima i tribinama, deo je te iluzije. Bili su i ostali političke analfabete. Može im se i danas aplaudirati kao moralnim gromadama, ali njihovi protesti nisu doveli do toga da Srbi masovno odbiju da kao rezervisti budu mobilisani već mutna politika ondašnje vrhuške – a ona je još i danas na vlasti ovde – koja je, praćena pljačkom, ljudima bila više nego sumnjiva. Uostalom, antiratnih pokreta je u Srbiji na početku ratova bilo po raznim mestima, pa mi je taj etički monopol jedne grupe beogradskih intelektualaca na otpor ratu takođe stran. Podržavao sam ih, kao što bih uvek činio, i pisao i sam protiv rata, ali je sve to, u snažnoj proratnoj atmosferi zvaničnika, bilo nedovoljno.

Kako su pacifisti mogli da dobiju bitku?

Trebalo je razgovarati sa strankama, njihovim vrhovima, makar i da su nacionalisti, trebalo je biti lucidniji i organizovaniji, trebalo je politički, a ne samo moralno delovati. Pacifistima su se takvi razgovori gadili. Pacifizam je rat opisivao samo po krajnostima zločina, ne po razlozima koji ratom upravljaju, a kad je neke od ratnih strana uzeo da opravdava, tada više nije bio pacifizam već reaktivni učesnik sukoba, hteo to ili ne. Ne viče se “ja sam protiv” već se bolje pristupa komplikovanoj legitimaciji rata polazištem “ti si za rat, hajde da pričamo i vidimo, zapravo, za šta si”.

Vrlo ste kritični i prema srpskoj vrhuški na čelu sa Slobodanom Miloševićem?

Nisam prema Miloševiću toliko kritičan koliko bih, u nekoj drugoj optici, mogao biti. On je bio simptom ratnički znatnim delom raspoložene nacije, vođa jedne promašene istorije. Iz optike koju razvija knjiga od personalizacija ratnih politika važniji su mi bili razlozi tih politika.

Svojom knjigom tražite pravdu za sve žrtve?

Da, za sve. Za sve, ma kojeg etničkog porekla bile. Karadžićeve trupe su činile zločine u ime osvete Turcima, tukle danonoćno po Sarajevu i drugde, pa je to sasvim logično izazivalo zločinačke osvete druge strane. Srebrenica se dogodila kao osveta na ove osvete, a da li je taj slučaj, koji se izoluje i onda makabrističkim spektaklom svake godine obeležava kao genocid, genocid ili ne, jer je tako ocenio jedan inače selektivan i vrlo čudan sud, onaj u Hagu, nije na meni. Ko sam ja da to ocenjujem? Da to potvrđujem ili poričem? Na meni je da priznam da je Srebrenica ogroman zločin, trajna srpska sramota, a pravnopolitičke kvalifikacije i rasprave smatram neplodnim i ostavljam ih drugima. Između ostalog, zato što one prizivaju nove osvete, kovertiraju rat za nove prilike.

Jedno od najtežih pitanja svakako je: Kako ljudi postaju neljudi?

Odnosno, pitanje je kako rat postane opravdan, pa onda pravedan, na kraju i dobar. Ključna tema moje knjige je problematika vezana za tzv. legitimizaciju rata. Zašto se on sublimiše etički (pa se, recimo, govori o moralu vojske), a onda i kulturno pravda njegova resantimanska, osvetnička, zla logika? Koja od civiles (građana) pravi milites (vojnike). To je glavni deo sadržine mog polemičkog pogleda na balkanske ratove devedesetih i ne mogu to da sažmem u nekoliko redova jednog intervjua. Da mogu, ne bih napisao knjigu, makar ona imala svega stotinjak i nešto stranica.

Ima li nade da se u Srbiji, koja je izgubila četiri rata, probudi svest o kolektivnoj krivici (u Jaspersovom tumačenju)? Hoće li tada doći katarza?

Katarza, ta Aristotelova teatrološka metafora, pogrešna je. Istorija nije pozorište. Ne odvijaju se događaji tako. Verovatno će nekima zvučati sumnjivo – mene inače, po onom što pišem, ne znaju u koju od svojih fioka da strpaju ni nacionalisti ni kosmopolite, pa me jedni vide kao levičara, a drugi kao desničara, strane su mi obe etikete – ali zar ta željena, projektovana, prizivana katarza treba da važi samo za Srbe? Zar neko zaista očekuje da će se Šešelj ili neki od njegovih brojnih učenika, a svi su pristalice mita o kosovskom zavetu – zaista katarzično preobratiti u političkog sveca? Da će to isto, jer je isti takav, samo sa obrnutim predznakom učiniti Kurti? Ili ma ko od još uvek ultranacionalista na vlasti ovde i okolo? Da ćemo pozorišnom, filmskom ili televizijskom predstavom kao sunđerom izbrisati balkanski horizont svađa, resantimana, ratnih prošlosti i sadašnjosti? U najmanju ruku to je naivno. A u ozbiljnijem smislu, kad se to ponavlja kao mantra, budalasto. Morali bismo biti lucidnije nego što to katarza, zgodna za savest, ali promašena za misao, nalaže.

Konstatujete da je rat na Kosovu i za Kosovo sa srpske strane bio rat za istorijsku prošlost, a sa albanske za istorijsku budućnost. Šta je, zapravo, kosovski mit u koji veruje srpski nacion?

O tome upravo pišem jednu novu knjigu. Nema lakog, brzog i kratkog odgovora na to važno pitanje srpske istorije.

 

I SPC je dala svoj poveći doprinos ratovanju pretvarajući zlo rata u metaistoriju, čineći ga dobrom gospodnjim. Podsećate na zbornik Jagnje Božije i zvijer iz bezdana sa bogoslovsko-filosofskog simposiona (1996) i govore mitropolita Amfilohija i Radovana Karadžića?

Taj zbornik, nastao iz diskusija o ratu na Veljem gumnu cetinjskog manastira, dragocen je dokument, značajniji nego zbornik L’autre Serbie ili Filozofija palanke. Samo to treba umeti čitati, a čitanje nije jača strana naših intelektualaca, koji više učitavaju nego što razumeju. Moja ponešto komplikovana sintaksa i policentričnost, mnogostrukost u rasplitanju argumentacije, ima za cilj i da oteža projekcije čitalaca. Ne razmišljam iz njihove nego iz svoje glave. Kad na Veljem gumnu Amfilohije priziva starozavetnog Boga, Jehovu kao Gospoda nad vojskama, a Karadžić nacionalnu ontologiju ratnog bića, to, kad se razmatra kritički, mnogo govori o našim ratovima i zato je dragoceno pratiti teološke i ostale genealogije legitimisanja tih ratova. Imam običaj da čitam i proučavam sve, pa tako i ovaj dokument, ma kako odbojan bio moralistima i navodnim pacifistima. Nijedan dokument ne treba prebrzo odbaciti, cetinjska legitimacije srpske ratne strane je izvor za mnoge zablude koje, jer odvode u prolivanje krvi, valja pažljivo analizirati.

Zašto Srbija “radije gleda u prošlost nego u budućnost”?

Srbi, i to većinski, veruju da imaju istorijsko pravo na Kosovo, kao što su to mislili za Jugoslaviju. Ah, kako bi bilo lepo, sanjare Srbi, da imamo Kosovo, samo bez Albanaca! Ah, gde bi nam bio kraj kad bi Hrvati, Bošnjaci lepo priznali da su Srbi i da svi drugi, Crnogorci naročito danas, ne insistiraju da su nešto drugo! Procvetali bismo, na Kosovu igrali veliko narodno kolo, a bivša Jugoslavija bi bila ogromna Srbija, pa makar bili svi Jugosloveni. Infantilna je i pogubna ta maštarija. Istorijsko pravo se poziva na prošlost, najviše onu vezanu za osvetu Kosova nakon poraza – taj je poraz inače bio ne samo srpski nego i turski – iz 1389. Srbi su sebe dotukli nakon toga šurovanjem velmoža jednih protiv drugih uz pomoć Turaka. Napuštali su Kosovo, svakako pritisnuti teškom istorijom osmanske okupacije, ali narativ o prošlosti, oblikovan deseteračkim pretkosovskim, kosovskim i postkosovskim ciklusima, a obnavljan u kulturi Srba već vekovima na razne načine, ostaje kao narativ tzv. nacionalnog identiteta. Kad Srbi pronađu novi narativ, onaj o tome kakvu budućnost na Balkanu žele sa sebe i druge oko sebe, tad će se i budućnost otvoriti za drugačije, produktivne prilike. U protivnom ćemo se smanjiti do beznačajnosti i možda nestati. Nijedan nacionalistički povik pozivanjem na prošlost neće to sprečiti. Nama je u narav još suviše upisana prošlost, budućnost – kao i realnost sadašnjosti – strane su nam i plaše nas, pa ih iznova poričemo. Sami sebe najviše lažemo i upropašćujemo.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click