Neda Arnerić bila je simbol filmskog platna Jugoslavije

24. March 2022.
Ovo je priča o velikoj zvezdi tužnih očiju, čudu od deteta, ženi velike energije i velike patnje. O ženi satkanoj od nežnosti, sofisticiranosti plemićkog porekla i velike ljubavi prema ljudima. Njene uloge čine filmsku hronologiju jugoslovenskog filma, jer Neda Arnerić je poslednja glumačka heroina koja je uz Milenu Dravić, Dragana Nikolića i Ljubišu Samardžića, bila najveći simbol filmskog platna nekadašnje države.
251661_neda-monografija-jpg_iff

Intervju: Anita Panić. Razgovarao: Nikola Marković. Izvor: Novi magazin

Monografija o Nedi Arnerić autorke Anite Panić, pod nazivom Čarobna melanholija, mogla bi da bude jedan od najatraktivnijih izdavačkih poduhvata Filmskog centra Srbije. Ova luksuzno izdanje sadrži čitavih 270 strana, na kojima je kroz osam poglavlja predstavljen život i delo Nede Arnerić kroz svedočanstva i tekstove kolega iz branše i kritičara, uz brojne arhivske fotografije malo poznate široj javnosti. To izdanje povod je za razgovor sa Anitom Panić, dugogodišnjom televizijskom autorkom, dokumentaristkinjom i spisateljicom.

Odakle naziv knjige Čarobna melanholija?

Odabir naslova je uvek veliki izazov. U tome mi je mnogo pomogao reditelj Miloš Radivojević, kad je svom sjajnom tekstu dao naziv Čarobna melanholija. To mi se veoma dopalo, jer opisuje Nedin karakter, pa je tako proizvedeno u naslov monografije.

“Ta čarobna melanholija koju je kroz filmove nosila na svom prelepom licu i telu, manje je bila rezultat ambicije i glumačke tehnike, a više stvarnih i dubokih emocija. Mali broj vrhunskih glumica i glumaca u vlastitim karijerama i životima isijava tako dugo, a još manji broj njih se gasi po želji vlastitog srca.” Tako je u monografiji o Nedi govorio reditelj Miloš Radivojević, sa kojim je sarađivala u filmu Kvar.

Neda Arnerić se i pomalo iznenadila na ideju o monografiji koja bi bila njoj posvećena. Da li je ona sama imala neke ideje, u pogledu toga kako bi knjiga trebalo da izgleda?

Pre četiri godine, kad je u zgradi Jugoslovenske kinoteke održana promocija moje monografije o Mileni Dravić, došla je i Neda. Sedela je u prvom redu, pored Milenine porodice i videla sam koliko je bila uzbuđena dok je gledala inserte iz mnogobrojnih Mileninih filmova, jer je u mnogima od njih i sama igrala. To veče je od izdavača dobila knjigu na poklon, i nakon nekoliko dana pozvala me je i uzbuđenim glasom saopštila da je pročitala knjigu. Pamtim da mi je tada rekla, da su retke glumačke knjige i da je ta o Mileni sjajna. Bio je to za mene veliki kompliment, jer je dolazio od glumice koja je obeležila jugoslovensku kinematografiju.

Kad sam naredne godine bila gost u njenom domu i u neobaveznom razgovoru, uz kafu, saopštila da je sledeća monografija o njoj, upitala me je: “Misliš li da ja zaslužujem tako lepu monografiju, kao što je tvoja o Mileni.” Bila sam iznenađena njenim pitanjem, jer je dolazilo od glumice koja je bila filmska ikona u vreme kad smo bili jedna velika zemlja. I onda sam shvatila da je to u stvari deo njenog karaktera. Bila je skromna i sumnjala u svoj talenat uprkos velikoj slavi. Nismo dalje razgovarale o tome kako bi izgledala monografija, ali sam shvatila da je srećna što će se to dogoditi. Nažalost, nije dočekala je da vidi, ali se iskreno nadam da sam uradila nešto što je dostojno njene biografije.

Kako ste koncipirali knjigu i šta vam je bilo najbitnije da u njoj istaknete?

Nakon rada na dve monografije, Kralj (Službeni glasnik, 2013) i Milena Dravić ili ključ snova (Filmski centar Srbije / Službeni glasnik, 2018) stekla sam veliko iskustvo u radu na ovoj formi biografskih knjiga. Koncept, naravno, podrazumeva sveobuhvatnost bogatog umetničkog opusa Nede Arnerić.

U osam poglavlja pokušala sam da dočaram život glumice, koja je prvu ulogu dobila sa samo 13 godina, u filmu San Puriše Đorđevića. Samouvereno je vladala kadrom, a kamera ju je naprosto obožavala, da bi već sa 15 godina, u tinejdžerskom hitu Višnja na Tašmajdanu, postala prava domaća zvezda. Filmski svet predstavio nam je u punom sjaju Nedu Arnerić, čudo od deteta, Širli Templ jedne velike socijalističke zemlje.

Izdvojila bih razmišljanje reditelja Lordana Zafranovića, koji je režirao dva filma, veoma značajna za karijeru Nede Arnerić – Haloa, praznik kurvi i Večernja zvona. “Neda je u sebi imala dvije-tri ličnosti koje su živjele paralelno i vrlo često se sukobljavale, kao uostalom šta imamo i svi mi. Međutim, jedan od njenih talenata bila je i beskrajna otvorenost koja je izlazila iz duhovnog predjela njenog talenta rođenog za film. Druga njena ličnost bila je aristokratska gradska suzdržanost proizašla iz njenog porijekla korčulanske patricijske familije Arneri. Treća osobnost nosila je neizmjernu tugu koja proizlazi iz osjećaja prolaznosti i starenja, koja je bila fatalna za završetak njenog života”, zabeležio je on.

Čitanjem ove monografije može se konstatovati da su Nedu kolege neizmerno poštovale i volele, ističući njenu profesionalnost prema poslu i skromnost, uprkos činjenici da je zaista bila glumačka zvezda.

Šta vas je naročito fasciniralo kod Nede Arnerić, kad ste je upoznali devedesetih godina prošlog veka?

Nedu Arnerić sam upoznala početkom 1990-ih godina, kad sam dolazila u Siminu ulicu i uživala u izložbama koje je priređivala u svojoj Galeriji Atrium, kao diplomirana istoričarka umetnosti. Tokom 15 godina vođenja galerije zajedno sa gospođom Marinom Mešterović, priredila je mnoštvo sjajnih izložbi vrhunskih slikara. Kasnije  smo se povremeno sretale u bioskopskim salama, gde je dolazila sa prijateljima da pogleda dobar film.

U tih nekoliko susreta koje smo imale, stekla sam utisak da je Neda jedna nežna, senzibilna duša. Uvek je u razgovoru provejavala ta neka čudna melanholija u njenom izrazu, ali umela je da bude i vesela, razdragana, umela je divno da se smeje.

Tokom zlatnih perioda jugoslovenske kinematografije Neda Arnerić je često doživljavana pre svega kao lepotica ili seks simbol, dok je sa druge strane lično težila karakternim ulogama. Koliko joj je lepota pomogla, ili odmogla u karijeri filmske glumice?

Na ovo pitanje, odgovoriću vam citatom same Nede Arnerić, koji se nalazi u monografiji: “Nisam ništa činila da to postanem. Nisam odrađivala foto-seanse sa čuvenim fotografima. Nisam se slikala u izazovnim pozama. Stalno sam se trudila da budem ozbiljnija nego što sam zaista bila. To je problem mladosti. Oni mene stavljaju u kontekst seks-simbola, a ja bih da glumim Antigonu. Imala sam kompleks od tog smeštanja u svet seks-simbola. Hoću i ja da budem ozbiljna glumica i da igram karakterne role. Da budem ružna na filmu, hoću da budem sa debelim obrvama i brkovima pa sam kao takva u nekim ulogama bila srećna.”

Prvo poglavlje u knjizi pisao je Rade Šerbedžija. Da li je to bio vaš planirani izbor od početka i zašto ste se odlučili da knjigu započnete baš njegovim impresijama?

To jeste bio moj izbor, da monografiju započnem baš njegovim tekstom, jer je duhovit, nežan i nekako na pravi način definiše ono što je Neda u životu i karijeri zapravo bila. Evo šta je Šerbedžija zapisao o svojoj koleginici: “Eh, da je kojim slučajem rođena u Americi, bila bi poslije Brižit Bardo najslavnija filmska plavuša. Ali, nije rođena u Americi i njene zanosne tinejdžerske godine provodila je u Jugoslaviji na brdovitom Balkanu. Sa svojim bijelim tenisicama, mini suknjicom i zasanjanim pogledom, bila je enfant terrible jugoslovenskoga filma.”

Na promociji knjige u Kinoteci, provukla se konstatacija da je Neda svoje najbolje uloge ostvarila u filmovima Lordana Zafranovića. Da li je to i vaše mišljenje?

To jeste i moje mišljenje, jer su dva Lordanova filma – Haloa, praznik kurvi i Večernja zvona, veoma značajna za Nedin filmski opus. Tu se ostvarila kroz dve ozbiljne karakterne uloge, gde je na pravi način došao do izražaja njen glumački dar. Za ulogu u filmu Haloa, praznik kurvi, Neda je 1988. godine dobila Zlatnu arenu na Filmskom festivalu u Puli, za najbolju glavnu žensku ulogu.

Kako biste vi definisali Nedu Arnerić kao junakinju vaše monografije?

Ovo je priča o velikoj zvezdi tužnih očiju, čudu od deteta, ženi velike energije i velike patnje. O ženi satkanoj od nežnosti, sofisticiranosti plemićkog porekla i velike ljubavi prema ljudima. Njene uloge čine filmsku hronologiju jugoslovenskog filma, jer Neda Arnerić je poslednja glumačka heroina koja je uz Milenu Dravić, Dragana Nikolića i Ljubišu Samardžića, bila najveći simbol filmskog platna nekadašnje države.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click