Na mom radaru: Radoman Irić

19. August 2021.
Radoman Irić (1950), slobodni novinar iz Vranja, od 1981. intenzivno se bavi prirodom, karakterom i posledicama srpsko-albanskih odnosa. Tokom sukoba na jugu Srbije od 1999. do 2001, kao dopisnik Radija Slobodna Evropa i B92, dva puta je “stavljao glavu u torbu”, odlazeći na svoju ruku u Štab pripadnika Oslobodilačke vojske Preševa, Medveđe i Bujanovca. Takav odnos prema profesiji zadržao je do danas. Ovih dana je svojih 40 godina srpsko-albanskih odnosa smestio u knjigu “Jedna srpsko-albanska priča”.

RIZA HALIMI: U jesen 1981. upoznao sam Rizu Halimija, profesora fizike iz Gimnazije “Skenderbeg” iz Preševa. Tada je Savez komunista vodio žestok obračun s tim “iredentistom i državnim neprijateljem” zbog ilegalnog unošenja više knjiga iz Albanije pod nazivom “General mrtve vojske” tamošnjeg albanskog književnika Ismaila Kadarea (1936), koji živi i stvara u Parizu. Bili su to dovoljni razlozi da prihvatim ovaj izazov i da svoju novinarsku karijeru jednim kolosekom usmerim na srpsko-albanske odnose, sa akcentom na ono što se događa u Bujanovcu i Preševu. Tako ta srpsko-albanska priča u meni traje evo već 40 godina.

Najznačajniji deo te priče je poslednji srpsko-albanski sukob koji je okončan pre 20 godina, kada sam radio za dva ugledna radija B92 i RSE. Moja teza je da je 20. maj 2001. najvažniji datum u srpsko-albanskim odnosima u postmiloševićevskoj Srbiji jer je tog dana stavljena tačka na sukob naoružanih Albanaca i srpske policije.

Tako se u četvrtak 20. maja navršilo 20 godina od potpisivanja “Izjave o demilitarizaciji” – dokumenta koji Albanci juga Srbije nazivaju “Končuljski sporazum”. Tim činom stvoreni su uslovi da naoružani Albanci – pripadnici OVPMB, uz garantovanu amnestiju, polože oružje i da se istovremeno demilitarizuje Kopnena zona bezbednosti (KZB). Samo 11 dana kasnije pripadnici Združenih snaga bezbednosti (ZSB), Vojska Jugoslavije i policija Srbije, posle više od šest meseci (192 dana), ušli su u kompletnu KZB, čime je okončan oružani sukob.

PRVE VARNICE: Da nam se pre 20 godina, u režiji međunarodne zajednice, nisu dogodila ova dva datuma, veliko je pitanje da li bi se, kada i kako, zaustavilo krvoproliće u KZB, odnosno Bujanovcu i Preševu, kakav bi danas bio odnos Srba i Albanaca i kako bismo danas živeli na ovim prostorima. Kako god posmatrali ova dva datuma jednog istog istorijskog događaja, oni su otvorili novu stranicu savremene istorije srpsko-albanskih odnosa i trajno obeležili međusobni položaj Srba i Albanaca ne samo na jugu Srbije, a istovremeno predodredili i formulisali položaj i status albanske nacionalne zajednice u Srbiji.

Bavljenje ovom temom za mene je bilo dobar povod da bacim pogled na istoriju, na vreme kada su se na Kosovu i Metohiji između Srba i Albanaca pojavile prve varnice, potom šta nam se dešavalo kroz vekove, do toga kako je sukob dospeo na jug Srbije, u sredine gde žive Albanci.

KOSOVO: Nijednog trenutka nisam zaobišao Kosovo, gde je sukob poprimio karakter i razmere pravog ratnog stanja, potom se, posle NATO bombardovanja, prelio na jug Srbije i postao najveći ispit za međunarodnu zajednicu od Drugog svetskog rata. Tako je nastala knjiga “Jedna srpsko-albanska priča” o prvom srpsko-albanskom sukobu u novijoj istoriji. Ispričao sam je u tri dela: prvom, gde sam se bavio istorijskim događajima na međunarodnoj i domaćoj sceni koji su prethodili sukobu, potom samim sukobom koji je trajao 26 meseci (od NATO bombardovanja preko Kumanovskog sporazuma do ulaska ZSB u Kopnenu zonu), a završio malom analizom postupaka koje obe strane preduzimaju u borbi za bolji kvalitet života i kako se Albanci bore za ulazak u institucije sistema. Svako ima svoju “srpsko-albansku priču”, a ova moja je ispričana na oko 200 stranica i sa oko 250.000 karaktera. Sada čeka izdavača.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click