Intervju: Milena Marković – Ima vrsnih stihoklepaca, pesnika je malo

24. September 2020.
Kad je pesma nešto između tebe i sveta, onda nailazi višestruko nagrađivana pesnikinja, dramaturškinja i scenaristkinja... i govori za Novi magazin.
mark-thompson-QM3suFW_Y4E-unsplash (2)
Ilustracija. Foto: Mark Thompson/Unsplash

Razgovarao: Filip Grujić

Milena Marković (1974) višestruko je nagrađivana pesnikinja, dramaturškinja i scenaristkinja. U svojoj karijeri ima značajan broj sada već kultnih drama (Paviljoni, Šine, Brod za lutke, Nahon Simeon, kao i najnovija Livada puna tame). Autorka je scenarija za seriju Močvara, premijerno započetu početkom septembra. Za Novi magazin govori o uzorima u pisanju, oprobavanju u različitim medijima, poeziji, ali i problemima u obrazovanju i školstvu.

 

Serija Močvara u režiji Olega Novkovića za koju ste pisali scenario počela je emitovanje 6. septembra na Superstar kanalu. Uprkos dugogodišnjoj karijeri u kojoj ste se ostvarili i kao pesnikinja, dramaturškinja i scenaristkinja, Močvara je prva serija koja je realizovana po vašoj originalnoj priči. Na koji način se razvijaju priče za TV serije i gde su glavna razlika u odnosu na druge medije?

Kao pesnik radiš šta hoćeš, pesma je nešto između tebe i sveta, ona nastane i onda poleti. Pesma je kao muzika, neko to čita i može da misli šta god hoće. Veoma je teška disciplina i vrlo malo ljudi je ima. Ima mnogo vrsnih stihoklepaca, pesnika malo.

Kad je reč o drami, to se piše da bi se izvelo, između tebe i sveta stoje glumci i reditelj, kompozitor, koreograf, reč je o kolektivnoj stvari.

Scenario za art film je opet drugačija stvar, ti slediš koncept reditelja i pričaš određenu priču, a scenario za seriju je sve to zajedno, plus mora da sadrži elemente populističkog, elemente zabave, elemente određenog zamamnog žanra koji želiš da gledaš u nastavcima, to je prosto elementarno, to je pravilo, to se podrazumeva.

Jedna od osnovnih razlika je da moraš da slušaš, osluškuješ, da se prilagodiš i da vežbaš u sasvim drugoj disciplini gde sve vreme razmišljaš o toj aždaji koja ti ranije nije bila bitna – o publici.

Pošto sam ja radoznala i veliki takmičar i smatram da ljudi koji se razvijaju moraju da se menjaju, meni nije problem poslušati. Ako mogu da naučim. A ovog puta sam mnogo naučila.

 

Žanrovska ostvarenja sve su popularnija u serijama, počevši od HBO serija do domaće produkcije. Oleg Novković okarakterisao je Močvaru kao detektivsku, noir seriju. Sudeći po vašim prethodnim delima, žanrovski obrasci čine samo okosnicu priče, a njena srž je uvek nešto sasvim drugo, nešto intimnije. Koliko je teško izaći iz žanrovskih obrazaca?

Nije uopšte bilo potrebno da se izađe iz žanrovskih obrazaca. Znači, imate poročnog mračnog detektiva sa problematičnom prošlošću, koji je zbog određenih događaja u životu i usled svoje situacije u detinjstvu pomalo i emotivno otuđen. To je arhetip. U isto vreme on je žudan, zavidan i stalno juri žene jer ima potrebu da grabi život u svakom trenutku usled svojih strahova. Skoro svi američki noar detektivi, junaci Čendlerovih, Elrojevih, Konelijevih romana, mogu tako da se opišu.

Kliše u slučaju čistog žanra nije mana, naprotiv. Vama mora da bude jasno od prvog minuta, aha, to je to i onda gledate uzbudljivu priču i zaplet. Bitno je da imate determinisane ličnosti, jednostavno, nemate puno vremena. Nije kao Čehov gde vi gledate nekoliko sati razvoj jedne ličnosti u veličanstvenim suptilnim malim promenama koje su često protivurečne. Tako da uopšte nisam izlazila iz obrazaca, ako je to pitanje. Samo sam ih potpuno autentično ugradila u svet koji poznajem, u kome sam odrasla i koji gledam čitav život.

Naravno, noir je stilizacija. Ništa nije toliko povezano, niti zapravo mračno. Dramska (a drama je žanr od koga potiču svi ostali) istina je uvek strašnija. U njoj vlada haos i ništavilo a pravi zločin je često banalan i čine ga ljudi oko nas u zgodnom momentu, iz koristi ili strasti, bez mnogo promišljanja, u nadi da neće da ih uhvate.

 

U septembru prošle godine imali ste premijeru najnovije drame Livada puna tame u Narodnom pozorištu u režiji Jovane Tomić. Naziv drame proistekao je iz pesme Vilijema Blejka, koga ste više puta navodili kao jednog od omiljenih pesnika (iako, koliko god da ih nabrojite, neko bi se osećao uvređenim). Šta je to što je romantizam doneo vama i vašem stvaralaštvu? Zbog čega se često oslanjate na njega?

To je malo stvar slučaja a ima i veze sa spojem odrastanja u tradicionalnoj porodici gde postoji hijerarhija i autoritet u spoju sa žestinom i jakim nagonima. Tipično je za određenu vrstu stvaralaca da se u formativnim godinama – kod nekog je to ranije, kod drugog kasnije – odrede prema romantičarima, dekadentima, drugi neki krenu sa Kafkom ili Markesom, stvar slučaja, vaspitanja i okolnosti. I nema veze sad ovi su ovakvi, oni drugi su drugačiji, to je lična stvar, zanimljivo za priču, ne za kvalitativnu odrednicu. Netipično rano sam počela da čitam, čak i za moju generaciju. Potomkinja sam socijalističkog grada u kome se podrazumevalo da gotovo svaka kuća ima sabranog Čehova, Tolstoja, Zolu… zahvaljujući svojoj radnoj organizaciji Roditelji su mi ograničavali stripove i žanr literaturu i gledanje televizije, kao, moram da završim sve pa tek onda mogu da se zabavljam. Takozvanu ozbiljnu literaturu mi nisu ograničavali niti su mene kontrolisali – i tu je nastao pravi lom. Tako sam od Tajne napuštenog vrta i Malih žena preko Toma Sojera, Haklberija Fina i Branka Ćopića brzo uskočila u Dimu, čitajući sve redom njegovo što sam mogla da nađem u biblioteci Fontana na Novom Beogradu. Od zanosnog Monte Krista već je mali koračić do Balzaka i Zole, Mopasana i Teofila Gotjea i op, tu je sada Hofman i Edgar Alan Po, i sad odjednom imate nešto što je zapravo previše uzbudljivo za dečji um, odjednom je tu Idiot Dostojevskog, nemam ni jedanaest godina kad to čitam i opa, eto ga i Markiz de Sad, vrlo brzo. Onda stiže pubertet, koji je za mene bio jedna razorna sila i tu ulaze pesnici. Romantičari, simbolisti, nadrealisti… U tom trenutku i stanju meni treba jak nadražaj, pesnica u stomak, da me neko istrese i baci, da me pljune i našamara, samo glasno, samo čudnovato, samo nastrano, onostrano i zamamno, tu je naravno i rokenrol. Eto, to je cela priča. Imam četrnaest godina i na drugoj strani Rakove obratnice čitam: “Ovo je uvreda bez kraja, ispljuvak na licu Umetnosti, šut u dupe Bogu, Čoveku, Sudbini, Vremenu, Ljubavi, Lepoti… Pevaću, možda bez sluha, ali pevaću. Pevaću dok hropćeš, plesaću nad tvojim smrdljivim lešom… Hoću da umrem, da vrisnem, da poletim. Teško da neko ko je odrastao u ovom veku sada može da doživi takvu situaciju. Doživljava nešto drugo. Ali ja sam u sobi koju delim sa bratom, sestra je već otišla, sestrić spava tu, ne biram ja šta se gleda na retkom televizijskom programu, napolju ne postoji ništa, Beograd krajem 1980-ih, još nisam iskočila i počela da ne slušam, te reči znače za mene slobodu i život. Danas su mi malo smešne i bombastične. Ili prve reči Zapisa iz podzemlja: “Ja sam bolestan čovek. Zao čovek. Nesimpatičan čovek”. Odjednom sve dobija smisao. Bodlerovi i Remboovi stihovi i Bajron, Šeli, Kits, Lotreamon, sve se to tako kalemi na jedno žensko dete koje živi u tradicionalnoj porodici, još uvek poslušno, puno raznih strasti i ambicija. Onda ide Žid, Džojs, Bukovski, pa Hardi. Tek kasnije veliki srednjeevropski pisci. Znači, kod mene počinje sa praskom.

I to te onda jednostavno formira. Desi se prvo, onda tražiš, onda misliš da to postoji zbog tebe da bi ti pobegao iz svoga života u nešto više ili niže, u svakom slučaju da nisi običan. Kasnije čitam uravnoteženo, retko šta sam propustila, ja sam neko iz prošlog veka.

 

Pet života pretužnog Milutina i Deca radosti vaša su dva skorašnja teksta koja je naručio Atelje 212. Poručivanje teksta i pisanje po porudžbini na neki način demistifikuje stvaralački proces i izjednačava ga sa drugim zanatima. Koliko je bitna demistifikacija u umetnosti?

Mislim da su porudžbine jako bitne pošto imaš osećaj da si tražen i ulivaju neku sigurnost, ne moraš ti da ideš i da nudiš tekstove. Zmajeubice o Gavrilu Principu su isto bile naručen tekst. I Nahod Simeon, mislim da su mi svi naručivali tekstove, osim prva tri, oni nisu naručeni, oni su došli sami. Nikad mi nisu postavljali uslove, malo neke koordinate za Milutina i za Livadu, a ja sam razumna i nemam taj poriv da se stalno dokazujem pa kao sad mi neko kaže određene smernice pa ja sad namerno neću. I onda napišem tvit. I onda sam oštra i ne pravim kompromise. Gledam da daleko odem u onome što radim, tu drmam, grmim i sevam. Ovako, s narodom i kolegama, vrlo sam pristojna.

I upravo ovo što sam rekla je jedna zapravo demistifikacija. Svi moji učitelji (iz prethodnog pitanja) bili su pojavne komete i ozbiljni ludaci. Vremenom, posredstvom postmoderne i interneta, popularne muzike i rijalitija, egzibicionizam je postao jedna vrsta malograđanštine. A ja to neću.

 

Na početku ste bili stipendista londonskog Royal Court programa za dramske pisce iz celog sveta. Kasnije su i neke vaše drame igrane u Evropi, Japanu… Koliko vas je susret s kolegama iz drugih delova sveta promenio, jeste zbog nečega osećali ponos, a zbog nečeg drugog nedostatak sredine iz koje dolazite?

Svuda sam kratko ostajala, najviše sam bila u Royal Court pozorištu, uvek sam morala da se vratim porodičnom životu, htela ne htela. Tako da nisam imala mnogo kreativnih razmena, ni na pozorišnim, ni na filmskim festivalima. Tu se uglavnom svi odmeravaju, gledaju kako će jedan drugom da stanu na rep i takve stvari. Upoznala sam razne čuvene ljude u smislu da sam se rukovala sa njima i popila piće ali nije to to. Hoću da kažem, nisam radila u inostranstvu. Pozovu me na premijeru i ja dođem ili ne dođem. A volela bih da radim u drugim kulturama, i da ja naučim i da nauče od mene. U Royal Courtu jesam, to je jedino mesto, tu smo radili sa britanskim dramatičarima, tu sam bila mlada, besna, zavidna, sve sam ih mrzela, dosta sam naučila. A i oni se mene bogami sećaju.

Nikad nisam dozvolila da me stave u “ja sam dobra Srpkinja, nisam kao drugi Srbi, u stvari, ja nisam Srpkinja, serem se i pišam na Srbiju, ja sam u stvari Jugoslovenka, ne, ja sam Crnogorka, ne, u stvari ja sam ilirskog porekla itd, itd”. Nisu loši pank stihovi, ali kao stav je malo previše infantilno. To mi je verovatno zatvorilo neka vrata.

 

Objavili ste značajan broj zbirki poezije (Pas koji je pojeo sunce, Ptičje oko na tarabi, Pesme sa žive i mrtve…), koje su bile uspešne. Pomogli ste da poezija bude opet zavodljiva. Gde se nalazi ta opojnost poezije koju ste vi voleli?

Kako šta. Neki stihovi su bili prosto kao da ih je ptica otpevala, toliko lepi da uzdrhtiš, ne znaš zašto. Drugi su bili kao da je za mene neko pisao za ono što sama osećam u tom trenutku, to je kao da ti neko da veličinu, da si veći od onoga što jesi. Treći bi me iznenadili, četvrti zbunili, peti bi mi poljuljali tlo pod nogama zbog prizivanja ponornosti. To je sve ono zbog čega je poezija zavodljiva.

 

Vaše pesme često su citirane na raznim društvenim mrežama, mlađe generacije ih čitaju, dele, interesovanje za vaše pesničke nastupe uvek je ogromno. A sa druge strane, srednje i starije generacije cene vaš rad i prepoznaju ga kao deo svoje generacije. Na koji način vaša poezija uspeva da pomiri nešto tako sukobljeno kao što su generacije?

Nadam se da je to zato što sam dobra.

 

Kad smo već kod mlađe generacije, predajete na Fakultetu dramskih umetnosti, na odseku za dramaturgiju. Jednom prilikom ste rekli da treba da postoji ozbiljno školstvo i obrazovanje i da ono traje decenijama da bi se kod nas napravio civilizacijski iskorak. Šta je najveći problem trenutno u školstvu i školskom sistemu?

Propadamo, to je problem. Ozbiljno školstvo je postojalo, samo je trebalo da se nastavi, da se nadogradi, a ono je, kao i razne druge institucije, službe i delatnosti počelo da propada. Nema tu najvećeg problema, tu je gomila sitnih problema i uvećavanje haosa i opšte jalovosti oportunizma i korupcije što se javlja kad je zemlja u kolonijalnom statusu. Sad, verovatno bi moglo da se kaže da je najveći problem sistem vrednosti. Ali, to je onako malo opšte. I podrazumeva da onda jedni kažu da, porodične vrednosti i religija, drugi da kažu, da, socijalizam i jednakost i pravda a treći za to vreme da otmu, prodaju, preprodaju i obogate se, četvrti da mrsomude i tako dalje.

Da mrsomude ovako kao ja sada. Gledam da časno predajem i da pomognem, to je sve.

 

Sve razgovore završavamo željama. Čemu težite, čemu se nadate i čemu se radujete?

Sredovečna sam, to je možda to, ne znam. Nastaviću da radim, da napredujem, koliko god i dokle god mogu. Radujem se svemu, jednostavna sam. U to ime, jedan stih Džon Dona: Ni ne misliš, jadni cvete, / Što posmatrah te šest il sedam dana, / I videh ti rođenje, i videh šta svaki čas / Dade tvom ratu, do ove visine da se vineš, / Pa se sad smeješ i trijumfuješ na ovoj grani, / Ni ne misliš / Da će ponovo zahladneti i da ću te / Sutra naći opala ili uopšte neću.

 

Nikad mi nisu postavljali uslove, a kad ih je bilo, razumna sam i nemam taj poriv da se stalno dokazujem, pa kao, sad mi neko kaže određene smernice, pa ja sad namerno neću. I onda napišem tvit. I onda sam oštra i ne pravim kompromise. Gledam da daleko odem u onome što radim, tu drmam, grmim i sevam. Ovako, s narodom i kolegama, vrlo sam pristojna

 

Srpski autor u najznačajnijem svetskom strip-magazinu

Danas najpoznatiji svetski, printani strip-magazin – Hevi metal / Heavy Metal, koji izlazi od 1977. u SAD (u početku kao američko izdanje francuskog časopisa Metal Hurlant, koji je ugašen 1987), opstao je na tržištu i zacementirao svoju reputaciju vodećeg strip-magazina u svetu koji objavljuje radove velikana stripa i ilustracije sa svih meridijana – od Mebiusa i Enkija Bilalala, preko H. R. Gigera, Ričarda Korbena i Mila Manara, do Tanina Liberatorea, Granta Morisona, Bernija Rajtsona, Eduarda Riza, Arčija Gudvina, Estebana Marota, Sajmona Bizlija i drugih. Noseći strip-materijal u ovom magazinu čine ostvarenja za zreliju publiku iz žanrova naučne fantastike, fantastike i horora.

Heavi metal bio je mesečnik, pa nešto između dvomesečnika i kvartalnog izdanja, da bi u 301, broju koji koji se pojavio septembra 2020, stigla udarna najava – časopis ponovo, prvi put posle 1986, prelazi na mesečno izdavanje. To je vest koja je obradovala publiku širom sveta, mada su ljubitelji stripa u Srbiji imali i dodatnog razloga za zadovoljstvo. Upravo je u 301. broju, prvi put u 21. veku, na stranicama ovog magazina objavljen strip srpskih autora! The Ancient scenariste Marka Stojanovića, crtača Milorada Vicanovića Maze i koloriste Aljoše Tomića, probio je bogato i izbirljivo američko strip tržište.

“Desilo mi se nešto što nikad nisam ni sanjao da je moguće. Objaviti u Hevi metalu, časopisu o kojem si samo slušao, i to bajke, 1980-ih godina u SFRJ, za onog klinca koji je neprestano škrabao po sveskama ne nadajući se da će bilo kad, bilo gde nešto profesionalno objaviti, bilo je nešto nezamislivo. Niko ne ulazi u bioskop po prvi put očekujući da će se jednog dana naći na velikom platnu s Robertom de Nirom ili Meril Strip u istoj sceni, pa se tako ni ja nisam usuđivao da sanjam da bi ikada mogao da objavljujem, rame uz rame, sa ljudima preko čijih sam stripova učio da čitam. Tako nešto jednostavno nema cenu.

Iako je to više nego dovoljan razlog za zadovoljstvo, postoji još jedan, koji ovog puta nije samo lični. Naime, dok je srpski strip na izuzetno dobrom glasu i imamo više od pedeset autora koji su uspeli da se u proteklih dvadesetak godina etabliraju u inostranstvu, objavljujući za najveće francuske, italijanske i američke strip izdavače, paradoksalna je činjenica je tu našu strip koloniju Hevi metal, baš u vreme najvećeg inostranog buma, nekako uspevao da mimoiđe – bar do ovog trenutka. Zato mi je velika čast što nastavljam stazama domaćih velikana devete umetnosti kao što su Zoran Tucić, Rajko Milošević Gera, Bojan Kovačević, Zoran Stefanović i Bojan Redžić… čiji su radovi u prošlosti krasili strane ovog magazina. Posle dvodecenijske strip pauze, sa svojim kolegama, Miloradom Vicanovićem Mazom i Aljošom Tomićem, ponovo branim boje srpskog stripa na stranicama Hevi metala”, kaže Marko Stojanović uz nadu da će njih trojica pokazati da su dostojni takve odgovornosti i da naredni srpski strip neće čekati još dvadeset godina…

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click