Igor Čoko: Mi smo hipnotisana gomila koja ne razmišlja

Razgovarala: Mia Kosović, Novi magazin

Čitavog svog života bavim se ljudima, oni su bili u fokusu mog nekadašnjeg novinarskog rada, moje antropološke percepcije, samim tim i fotografija. Kao vizuelni antropolog, izabrao sam dokumentarnu, angažovanu fotografiju kao sopstveni rukopis, projekte na duge staze koje, po završetku, koričim u knjige, kaže za Novi magazin Igor Čoko, fotograf i vizuelni antropolog.

Igor Čoko diplomirao je etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a medijska scena pamti ga po hrabrim javnim foto nastupima. Njegovo oštro oko tokom proteklih decenija uspevalo je da ovekoveči mnoge ljude, događaje, situacije koje su nas iznenađivale, ali i one koje su daleko od očiju javnosti. Otuda i ne čudi što su njegovi nagrađivani radovi objavljivani u vodećim medijima kako regiona, tako i Evrope.

Fotografija može biti moćno sredstvo. Šva vas je podstaklo, opredelilo za ovu vrstu umetničkog izraza? Kako vidite domaću i svetsku fotografsku scenu?

Fotografija može biti apsolutno moćno sredstvo, ne može da mijenja svijet kako bismo mi željeli, ali može da utiče na promjene, može da bude pokretač. Istorija je prepuna trenutaka koji su se mijenjali jer je fotografija neposredno uticala na to. Evo i sada, na ovim protestima ekološkog pokreta, imamo fotografiju kolege Marka Risovića koja je označena kao simbol protesta, selfi iz Arene u Puli koleginice Jelene Janković je postigla svjetsku slavu, jer su to jedinstveni, unikatni trenuci u moru sličnih, presudni da događaju daju smisao, identitet, opišu suštinu stvari, pogode u sridu. Time dolazimo i do konstatacije da su naši fotografi tradicionalno cijenjeni u svjetskim okvirima, jer u Srbiji postoji slojevitost – imate izuzetne talente koji tek počinju, imate etablirane fotografe u svjetskim agencijama i imate veterane koji i dalje imaju šta da kažu. Dešavaju se sjajne stvari u srpskoj fotografiji, jedni vuku druge i raduje me što nema jaza između generacija, već jedna sveprisutnost u kojoj svako ima svojih pet minuta da pokaže ono što zna i kako vidi stvari.

Nazivaju vas i antropologom sa fotoaparatom. Antropologija i fotografija: kakav je to spoj?

Kao Mik Džeger i Kit Ričards. Savršen. Antropološka percepcija i spoznaja, nude slojevitije razumijevanje stvari kojim se bavimo i sa kojima se suočavamo, samim tim je i vizuelna percepcija dosta dublja. Razumijevanje kulturološke pozadine i promišljanje o temi kojom se bavimo jedna je od prednosti. Da se spustite na nivo onoga koga posmatrate – da budete i sami migrant, osuđenik, beskućnik, član ekipe iz geta, da kroz direktno učestvovanje proživite te situacije i prenesete ih što vjernije na fotografiju.

Protiv čega se borite svojim fotografijama budući da dajete i prostor onima koje često ne vidimo i kojima se javni prostor često uskraćuje?

Protiv predrasuda, mistifikacije, ignorancije. Tamo gdje zalazim u svojim fotografijama je grotlo života, ali onog od kojeg okrećemo glavu, koji ignorišemo i prećutkujemo jer ne želimo da se isprljamo. Jer smo razmaženi i ušuškani. Nisi osjetio život, ako ne dotakneš dno. Na dnu se kriju mudrosti i iskonska, sirova životna filozofija koja može naučiti mnogo i dati odgovore na mnoga pitanja. Etička i sva druga.

Rođeni ste Kninjanin, tokom rata zatekli se u izbegličkoj koloni…. Za monografiju o Kninu sa Slavenom Raškovićem nagrađeni ste priznanjem “Krunoslav Sukić”…?

Rekao sam sebi da nakon te nagrade, više ne želim da učestvujem na konkursima, jer je ta nagrada nešto najvrednije što se može dobiti. Priznanje “Krunoslav Sukić” za mirovnu knjigu decenije, koju smo Slaven i ja dobili u Osijeku prošle godine, šlag je na torti napora da se priča o Kninu, kao mjestu gdje je počeo i završio rat u Hrvatskoj, hrabro suoči sa sopstvenim demonima i ožiljcima, katarzom neophodnom za dalje funkcionisanje. Da biste se bavili Limbom, iz njega morate izaći. Jedino tako možete sagledati šta je unutra i dočarati taj mrak. Koji je i te kako prisutan i dan danas, četvrt vijeka nakon završetka rata u Hrvatskoj.

Mi volimo glumiti žrtve, ali za živu glavu nećemo priznati da smo uprljali svoje ruke nedjelima prema drugom. Isto važi i za drugu stranu, iz pobjedničke perspektive. Limbo se bavi upravo tom stranom priče, tim ožiljcima koji su od Balvan revolucije doveli do Oluje i postolujnih zločina. Ne upiremo prstom ni u koga, samo popisujemo ožiljke koje su stvarali i dobijali vinovnici događaja na obe strane. Jer Oluja na kraju, nije uzrok, ona je posljedica. Na žalost. Što to prije shvatimo, lakše ćemo priznati sebi neke stvari i grehe.

Smisao angažovane fotografije jest da ukaže na sakrivenu stranu medalje, mimo šarenih laža. U čemu je moć, snaga, angažovane fotografije, čiji ste, reklo bi se “maestro”?

Upravo tako. Mimo struje, mimo mejnstrima, mimo cenzure. Da udari u glavu svojom neposrednošću. Srpski fotografi tradicionalno imaju taj džedajski manir da udare vizuelno tamo gdje treba i tu leži snaga srpske fotografije, ne samo moje kao tematske, jer ja nisam fotoreporter, moje teme su slojevitije i iz druge perspektive, ali one dnevnopolitičke, aktuelne, koje pokreću masu, tu možemo biti ponosni na ono što su kolege iz medija spremne i sposobne da iznesu.

Sve više fotografa, svedoci smo, otvara svoje arhive i skenira radove koji su nekad bili cenzurisani. Kakav je vaš odnos prema kulturi sećanja?

Kultura sjećanja je na žalost, instrument manipulacije u nacionalističkim kontekstima, na Balkanu uopšte, ne samo u Srbiji. Posebno kad su u pitanju ratovi na ovim prostorima. I to je jako loše. A protiv toga se možemo boriti na isti način – baš tom kulturom sjećanja. Njemačka nevladina organizacija forum ZFD, kancelarija u Beogradu je u tom smislu pokrenula i realizovala nekoliko sjajnih projekata/knjiga koje se svom snagom bore da otkriju i tu mračnu stranu mitova i legendi, među kojima je i Slavenova i moja knjiga, prije toga remek-djelo “Iza sedam logora” koje potpisuju Viktor Ivančić i Hrvoje Polan i sada, najnovija knjiga “Sloboda do temelja” Miloša Cvetkovića Cveleta koja se na svoj način direktno, bez cenzure surovo i krvavo bavi Vukovarom. Grain, organizacija iza koje stojim, a koja se bavi kulturom dokumentarne fotografije, objavila je knjigu “Godine zapleta” Imre Saba, realizovali smo više tematskih izložbi koje su na neki način zabranjeno voće u ovdašnjem tumačenju “politički korektnog”. I nastavićemo tim putem. Jer to je sve što ostaje.

Upravo fotografija kolege Imre Saba iz 1993. “Čarobnjak iz Oza” je, reklo bi se “vaša šolja čaja. Čime vas je osvojila, pa je tako dugo pamtite?

Nije samo moja. Ta fotografija je besmrtna. Nacionalno blago. Jedan od simbola devedesetih godina. Godine koje želimo da zaboravimo, ali nam ih karma uporno i perfidno vraća.

Uradili ste i englesko reizdanje foto-knjige “Život iza rešetaka”. Kako je došlo do tog projekta o beogradskom Okružnom zatvoru, u kojem ste organizovali i snimanje spota benda “Repetitor”? Kakvo vam je to iskustvo? Koje životne priče koje ste tamo čuli su na vas ostavile poseban utisak?

To je logičan slijed okolnosti, obzirom da je ta priča u najboljem mogućem smislu prerasla ove granice i doživjela prilično aktivan i više nego dobar međunarodni život. I opet, pogodila je smisao. Razbili smo jedan tabu, ukazali smo da su i osuđenici ljudi od krvi i mesa koji imaju svoja osjećanja i da ne treba da o njima sudimo na prvu loptu, nego da je važno saslušati, prići i pozabaviti se tim sudbinama. Život je nepredvidiv, svi mi možemo završiti tamo, niko nije izuzet. Ono što mogu da kažem, jeste da sam među tim ljudima spoznao kodeks časti kakav nećete naći na slobodi. Ili u rijetkim slučajevima. Njihov put nije bio njihov izbor ili je bio jedini put kojim su imali izbora da idu.

Ali, koliko god paradoksalno zvučalo, većina robijaša nisu loši ljudi. Društvo je to koje ih čini lošima, a mi se pecamo na predrasude i eto stranputice. Među robijašima sam sretao visprene intelektualce, mudre ljude koji su naučili školu života na teži način. Knjiga je izašla u produkciji Službe za tretman okružnog zatvora u Beogradu i kao dio programa rehabilitacije osuđenika kroz umjetnost, u sklopu kojeg se desio i koncert “Repetitora”. I jako je važna ta inicijativa koju je pokazala uprava Okružnog zatvora, da se prikaže taj život i druga strana medalje koja je daleko od naših očiju.

Fotografija u medijima danas je, po mišljenju mnogih, obična pokrivalica ili šok. Kakav je po vama odnos medija prema fotografi danas? Zašto vam je bavljenje medijima izgubilo smisao?

Doslovno sam pobjegao iz novinarstva u praskozorje klikbejta. Najbolja odluka koju sam donio u životu. Ovo što se danas dešava je perverzni besmisao, nivo dna neslućenih razmjera. Mi smo hipnotisana gomila koja ne razmišlja, ne čita, nego samo klikće i mahinalno reaguje na senzacionalizam i slične podražaje. I slobodna je da iskaže svoj stav. Tastatura je moćnije i destruktivnije oružje od topova i haubica. Ali to opet, ne znači da sam odustao. Samo sam, kao i druge kolege slobodne svijesti, postao gerilac u toj borbi protiv zagađenja, mentalnog, ekološkog, svake vrste koja nas je snašla. Medijska fotografija je žrtva teškog oblika medijske žutice. Termalna faza. Ali, hvala Sili, pa postoje društvene mreže gdje se može još uvijek provući informacija bez cenzure i prava slika sistema vrednosti. Sve ostalo je Matriks. I neće izaći na dobro. Nisam pesimista, samo vidim stvari kakve jesu. Borićemo se dok nas noge nose, a potomstvo, neka im je Bog u pomoći.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.