Feđa Štukan: Religija je fabrika podjela, time i smrti

Razgovarala: Julijana Mojsilović. Izvor: Novi magazin

Feđa Štukan, 48, sarajevski je glumac, pilot, padobranac i pisac. Njegov roman Blank dosad ima najmanje 14. izdanja i već je uvršten kao lektira na jednom univerzitetu u Americi i na mostarskom fakultetu, a moguće je da postane obavezno štivo i u Crnoj Gori.

Nekada specijalac u ratu u BiH sa samo 18 godina, pacifista razočaran u tzv. patriotizam, glumljenjem ludila se demobilisao, bio heroinski zavisnik, beskućnik u Nemačkoj, pa postao pilot i padobranac, predavač, dobio kćer Aju, okumio se sa Bredom Pitom i Anđelinom Džoli, glumio u holivudskoj i ovdašnjoj A produkciji (Zemlja krvi i meda, Savršen dan, Nečista krv, Klan…) bio aktivista koji je instalacijom Make Love Not War uzdrmao i samog papu, govori za Novi magazin o svojih nekoliko života u jednom bivstvovanju.

U ruke mi je dospelo tek 14. izdanje vašeg romana Blank i mislim da ga treba pročitati bar 14 puta. Rekli ste da ste to jednostavno izbacili iz sebe. Šta je to tô?

Ima tu stvari s kojima sam se morao suočiti upravo tada, dok sam ih pisao, nisam smio ranije o njima ni misliti. Mnogih sam se stvari riješio ovom knjigom. Dao sam vama da mi pomognete nositi teret.

Bili ste snajperista u specijalnim jedinicama Armije BH. Na početku romana pišete: BENG, gotov je. Je li zaista bio gotov?

Obučen sam za razna oružja, pa tako i za snajper. Jedini put kad sam upotrijebio snajpersku pušku bio je tog dana. Na sreću, ispalo je da sam loš snajperista, ali ipak, taj pucanj u živog čovjeka za mene je bio strašan kao i samo ubistvo. Iako ga nisam ubio, jesam pucao da ubijem. To je samo po sebi dovoljno užasno. Dovoljno je da dobijemo moć, nekad je dovoljna samo prilika, a nekad nam sama situacija može pomračiti um. Sposobni smo i za divne, ali i za jezive stvari.

Film vam je pukao kad je od vaše mine poginuo nadnacionalni i natkonfesionalni pas Žuća, koga zovete „brate moj jedini“. Onda ste glumili ludilo da se oslobodite vojske u ratu. Žućina pogibija je okidač, ali provlačite i druge razloge. Zašto ste pobegli iz rata?

U tih par dana desilo se nekoliko stvari koje su me promijenile. Shvatio sam da sam izmanipulisan, da je rat biznis, da iza podjele i mržnje stoji religija i bogati se na našoj nesreći. Da sam tada ubio čovjeka, vjerovatno bi moj život nastavio u tom pravcu, svoju savjest bih oprao patriotizmom, nastavio da ubijam ljude i prihvatio neki od odgovarajućih narativa koji takve stvari opravdava, ali ubio sam psa, koji mi ni na koji način nije mogao biti kriv, stradao je mojom krivicom, njegova smrt mi je pomogla da shvatim besmislenost nasilja i bitnost svakog živog bića.

Sledećih dvestotinjak stranica romana su vaš život i van Bosne, smrt velike ljubavi, heroin, beskućništvo i bezbroj opasnosti bez pucnjave. Za one koji nisu i možda neće čitati Blank, recite koliko ste puta bili skoro mrtvi i kada?

Bio sam mrtav, ne skoro nego potpuno, najmanje 10 puta – od heroina od overdouza.

Ostrašćeno su vas pljuvali kao dezertera, niste marili. Rekli ste da ste Blank napisali bez namere da ga bilo ko čita. Otkud tolika ravnodušnost?

Nacionalisti me ostrašćeno pljuju šta god da radim, ali oni pljuju po svemu, pa ne obraćam pažnju. To ponašanje je samo projekcija unutrašnjeg stanja. Nisu oni mene pljuvali zato što sam otišao nego zato što oni nisu mogli. Blank nije pisan da bude izdan ili čitan, nije pisan da se bilo kome svidi, pisan je da ga moja ćerka pročita ako poginem na nekom od mojih divnih sportova.

Čuveni kriketaš Ijan Botam svojevremeno je odbio da reklamira prezervative. To mi je kao da se tuširam u kišnom mantilu, rekao je. Vi ste odbili reklamu protiv droge. Zašto?

Rekao sam im da za te pare kojima bi meni platili honorar, otprintali džambo plakate, platili TV reklamu i podijelili brošure s mojim likom na kojima piše „reci drogi ne“, mogu dovesti svjetske stručnjake iz ove oblasti koji će obučiti naše psihijatre da stvarno pomognu ovim ljudima. Još nikad nisam čuo nikoga da kaže da se ne drogira jer su mu brošure otvorile oči.

Verujete da ljude ne treba lečiti od heroinske zavisnosti već treba otklanjati uzroke koji ih oteraju u narkomaniju. Da li je to moguće pre nego što se navuku na iglu?

Ako ne želite da vam djeca budu na igli, volite ih i ne zapostavljajte. To je dovoljno. Mržnju trebaju upoznati kasnije, nakon što je ljubav kao hemija već jasno uspostavljena. Naš mozak je hemijska mašina. Svaka emocija je hemijski spoj, ako dijete u ranoj mladosti ne može jasno razlikovati hemiju za ljubav od hemije za mržnju, ono kroz ostatak života ide zbunjeno. Heroin tu hemiju jasno razdvaja i više niste zbunjeni, jasno vam je šta je šta, zato se vraćate, želite biti sigurni u sebe, želite osjetiti samopouzdanje koje vam je sve vrijeme falilo jer je ono najvažnije u životu. Ako nekome uništite samopouzdanje, ta osoba je uništena, od toga se ne oporavlja tako lako, to znači da ste uništili samu jezgru čovjeka koja se onda mora izgraditi ponovo, od nule, a to je težak proces, znači da morate prespojiti sve sinapse koje su bile pogrešno spojene. Način postoji, ali volju je teško pokrenuti. Bez samopouzdanja ste samo preteška gomila mesa.

Stiče se utisak da vam je sloboda u svakom smislu najvažnija. U glumi da birate uloge, u životu da pilotirate, skačete padobranom, dotičete orlovska krila pod nebom Himalaja i smete ono – što na um, to na drum. Kad ste i kako ste se tako formirali?

Proveo sam mnogo vremena u mraku kakav drugi ljudi nisu upoznali i ne trebaju nikada upoznati. Zbog toga mi sunce sada ovoliko znači. Dubine do kojih sam u životu uspio pasti obrnuto su proporcionalne visinama s kojih danas posmatram svijet. Tu prestajete da zadovoljavate bilo kakve kriterije, prestajete robovati iluzijama i fantazijama jer su smrt i prolaznost jako bliski i vrlo opipljivi. Tu sam spoznao granice realnosti u čijim sam okvirima otkrio ogromne mogućnosti i samo sam se prepustio neizvjesnosti jer se upravo tu dešavao život od kojeg sam sve to vrijeme bježao. Tuđa mišljenja su uglavnom sva neupotrebljiva. Naučio sam ne slušati ih. Moguće je da je to recept za sreću. To je moja geneza, ukratko.

I dalje se deklarišete kao Jugoslaven?

U principu niti jedna teritorija nije nešto sa čim mogu da se identifikujem, to je samo prostor određene kvadrature. Ja nikako ne mogu biti prostor. U Jugoslaviji su me naučili da volim sve ljude podjednako zato sa izjašnjavam kao Jugosloven. Atomi karbona od kojih smo najvećim djelom izgrađeni nastali su u eksploziji zvijezde. Ako se moram identifikovati sa bilo kojim prostorom – jer to od mene traže ostali homo sapiensi – onda to može biti samo svemir jer, realno, ja jesam odatle. Ja sam svemirac. Doslovno. Ja se ne mogu smanjiti na bilo koju naciju, nacija podrazumijeva teritoriju, kolika god da je, premala mi je, ja nemam granice u glavi.

Države su samo zapišane teritorije na kojima se mi majmuni osjećamo „sigurno.“ Ali mi se ne trebamo osjećati sigurno, to je u suprotnosti sa mojim shvatanjem života. Život je neizvjesnost, a ne sigurnost.

Ne mogu biti nacionalista jer nacionalista ne može biti dobar čovjek. Nemoguće je voljeti djecu koja se zovu kako tebi odgovara, a u isto vrijeme biti spreman ubiti djecu čije ti se ime ne sviđa. Ne postoji dobar čovjek koji može ubijati djecu ili opravdati to. Ne može se selektivno biti dobar. Ili si dobar ili nisi. Meni je potpuno isto žao ljudi stradalih u Jugoslaviji i ljudi stradalih u Ruandi. Ne zanima me kojih su boja, vjera i nacija jer to su za mene trivijalnosti. Patriotima je to neshvatljivo, oni misle da su Bošnjaci, Srbi ili Hrvati vrijedniji od Tutsija. Ako patite samo za „svojima“, vi niste dobar čovjek nego ograničen.

Jednom prilikom ste rekli da što je prostor manji, nacionalizam je jači. Možete li da objasnite?

Tako je. Što se više teritorija smanjuje, to čovjeku više izgleda kao da se obruč oko njega steže i on ima veću potrebu da napadne da bi se odbranio i preživio, to je u prirodi svih životinja. Ako čovjeku ograničite prostor na 1x1m, on će tada biti najveći patriota na svijetu jer štiti svoju teritoriju. Mi smo jako teritorijalna vrsta majmuna. Samo nas treba ubijediti da su nam oni drugi prijetnja, a to je lako jer već postoji podjela koju je religija napravila. Samo se treba početi grupisati. Zato nisam član čak ni moto-kluba. Ne pripadam nikome, nemam vlasnika.

Zoran Đinđić je sebe opisivao kao pravoslavnog ateistu. I vi ste ateista. Kakav?

Zovu me militantnim iako sam jako daleko od toga. Ja sam pacifista, kao i većina ateista koje poznajem i s kojima se družim. Glasan sam samo kad neko zateže konopac na drugu stranu jer ne mogu nikome dozvoliti da misli da samo zato što vjeruje, ima neko veće pravo da govori ono što misli. Nema veće pravo. Svi moramo imati ista prava. U principu, nemam pojma da li Bog postoji ili ne, ali to ni vjernici ne znaju, oni vjeruju da postoji, ja vjerujem da ne postoji, u stvari su to samo dva oprečna mišljenja, ništa više od toga. Mi majmuni marke homo sapiens još smo preglupi da shvatimo kompleksnost života i otkrijemo tajne kosmosa.

Ne verujete u greh i rekli ste da je jedini odustati od života i misliti na smrt kao nekakvu duhovnost. Šta generalno mislite o religiji?

Ne postoji grijeh. Sve što čovjek radi je ljudski. Grijeh su izmislile religije. Svaki „grijeh“ košta, a ako vi rasipate novac na „grijehe“, šta će onda njima ostati?!

Na mom fakultetu je davno bio jedan stari profesor kojeg su svi voljeli i smatrali najvećim glumcem ikad. Ja lično nikad nisam mogao prepoznati tu njegovu bravuroznu igru, sve je to bilo onako, mlako, korektno u najboljem slučaju, uglavnom prosječno ili ispod toga, ali svaki put kad bih to rekao nekome od njegovih studenata, napali bi me i rekli bi mi: on je bio odličan pedagog. Iz svih njegovih klasa koje je vodio izašlo je tek nekoliko dobrih glumaca, ali mora se priznati da je sa njegovih klasa izašlo mnogo dobrih pedagoga koji su kasnije vodili klase. Pitanje je samo da li upisujete akademiju da biste postali dobar glumac ili dobar pedagog?!

Ako biste htjeli da upišete svoje dijete npr. na fudbal, da li biste radije da ga trenira vrhunski fudbaler ili biste radije prepustili taj posao vatrenom navijaču jer i jedan i drugi potpuno isto poznaju fudbal – u teoriji? Šta mislim o religiji generalno? Mislim da vas ljudi koji čitav svoj život provode u mračnim prostorijama pod svjetlom svijeće mogu naučiti jedino kako da postanete mračnjaci koji se toliko plaše života da se skrivaju i od sunčeve svjetlosti. Mislim da vas životu ne mogu naučiti teoretičari. Najopasnija teza ikad postavljena je da postoji život nakon ovoga. Zbog ove tvrdnje od ove planete pravimo pustoš jer zašto bismo je čuvali kad ionako idemo na bolje mjesto. Bolje mjesto? Ne postoji bolje mjesto. To je to. To je jedino mjesto na kojem ćete ikad biti živi i vi i svi vaši potomci. Ne postoji duša, vi ste svoje tijelo, vi ste vaše žljezde u mozgu, vi ste vaša hemija.

Smrt je kraj žlijezda i svih hemijskih procesa u mozgu koje vas čine time što jeste. Smrt je kraj. Oni koji su nas ubijedili da postoji život nakon ovoga, još se nisu vratili da nam to potvrde.

Ja sam bio tamo puno puta, vratio sam se i svjedočim: ne postoji ništa nakon smrti. Smrt je identična stanju prije nego što ste začeti. Ljudi ne mogu shvatiti „ništa“ jer uvijek imaju perspektivu o tom „ničemu“, ne mogu shvatiti kako je nemati perspektivu. Smrt je suprotna od „život“. Ljudi misle da će i mrtvi moći da misle. Bez mozga?! Kako? Jedino zbog čega možemo da mislimo je što imamo mozak. Misle da će u smrti moći da vide. Bez mozga i očiju?! Jeste li ikad vidjeli da neko bez očiju vidi? Pa zašto mislite da ćete vi? Ubijedili su vas da smrt boli iako više nemate mozak, kožu ni nervne završetke, nemate ono što je potrebno da biste osjetili bol, ipak, nekako ćete osjećati prženje u vječnoj vatri, ali ako im date pare – nećete. ON i OFF. Toliko je jednostavno. Vidjećete o čemu pričam, zapravo nećete. O tome i pričam.

Nemogućnost razlikovanja stvarnosti od fantazije stručno naziva se ludilo.

Negde sam pročitala da ste krstili kćer. Kuma je bila Anđelina Džoli. Ako je to tačno, otkud to?

Nisam krstio dijete, ateista sam. Anđelina i Bred su takođe ateisti, kao i svi holivudski glumci s kojima sam dosad radio. Njih dvoje su mi šišali ćerku. Postoji taj neki paganski običaj prvog šišanja. Tako smo postali kumovi.

Kad god vas pitaju o politici, puni ste prezrenja prema toj profesiji. Zašto?

Ti ljudi brutalno iskorištavaju ograničenost i nepismenost svojih birača za vlastito bogaćenje, a ovi jadnici, zbog svojih izrazito skromnih kongnitivnih kapaciteta, to ne mogu da shvate. Nadam se za dobrobit čovječanstva da će uskoro softveri početi voditi države, ako države uopšte moraju da postoje. Ljudi su još preegoistični za tako odgovoran posao.

Blank je već preveden na nekoliko jezika, ušao je u lektiru na jednom londonskom i mostarskom univerzitetu, a možda će biti obavezno štivo i u Crnoj Gori. Kako biste želeli da studenti razumeju roman?

Pokušao sam biti što koncizniji. Nadam se da sam uspio mlade uvjeriti da ne probaju teške droge jer one ubijaju, a život je najdragocjenija stvar u kosmosu.

Hoće li Blank biti ekranizovan i da li biste glumili sebe u tom filmu?

Imam ponude za ekranizaciju, ali još ništa nisam odlučio. Da li ću glumiti sebe? Prestar sam za to.

Na početku knjige se prisećate prvog leta avionom i fascinacije tom mašinom. Danas deluje da ste postigli sve što ste želeli. Je li ostalo nešto za kasnije?

Otkrio sam nepresušan izvor serotonina. Sretan sam dok se krećem. Moram da osjećam vjetar dok putujem. Najviše zapravo uživam dok se s kćerkom vozim na električnom romobilu. Za kasnije je ostalo još mašina, putovanja i vjerovatno još pisanja, pisanje je ljekovito na puno nivoa. Planeta je ogromna i predivna. Uspio sam da vidim tek 35 zemalja, što je tek nekih 14 odsto. To je premalo. Ne postoji bolje iskorišteno vrijeme od putovanja, ako mene pitate.

Kult smrti

Bog nije stvorio religiju i nema nikakve veze s njom. Religiju čini grupa ljudi koja ubjeđuje druge ljude da upravo oni zastupaju božje interese na ovom svijetu, a ti interesi su novac, novac i samo novac i da upravo oni imaju ključ vječnog života i ako platite njihove usluge, živjećete vječno. Ljudi žele da žive vječno, ne razumiju da život ne bi imao nikakvog smisla kad ne bi bilo smrti, tad bi vječno živjeli u potpunom besmislu, a to ne biste mogli prekinuti jer je vječno. Probajte zamisliti to. Ljudi ni ovaj kratki život ne mogu ispuniti smislom i sadržajem, a priželjkuju vječnost. Svemir je nastajao 13,8 milijardi godina, planeta Zemlja pet milijardi godina, ohladila se, došli su prvi živi jednoćelijski organizmi, pa višećelijski, trebale su milijarde godina da se pojave dinosaurusi, pa milioni da izumru, na kraju tih procesa pojavili smo se mi majmuni koji misle da će nakon smrti živjeti vječno sa samim stvoriteljem svega. OMG!

Sve ovo vrijeme, svih ovih 13,8 milijardi godina, samo je kapljica vremena u odnosu na to koliko traje vječnost. Vječnost ne traje samo 13,8 milijardi godina, ne traje ni milijardu puta toliko ni milijardu milijardi puta toliko nego puno, puno, puno duže od toga.

Šta još mislim o religiji? Religija je međunarodna kriminalna organizacija koja je odgovorna za smrt puno, puno više ljudi od nacističke Njemačke. Religije grupišu ljude, grupisanje stvara podjele, podjele stvaraju predrasude, predrasude mržnju, mržnja vodi u smrt, ergo, religija je fabrika podjela, a samim time i smrti.

Uprkos tome što je deklarativno za mir, mir i tolerancija su u dijametralnoj suprotnosti sa grupisanjem i podjelama.

Da pojednostavim, to je kao kad biste pozvali samo pola razreda na rođendan. Protiv ideje boga nemam ništa, zaista, jer to je samo jedna u dugom nizu teorija nastanka svega, ali ti ljudi u crnom s tim svojim morbidnim idejama i običajima, oni su suštinsko zlo. Kult smrti. Jedno veliko, megalomansko pogrebno društvo koje trlja dlanove kad se bijemo jer im to donosi profit. Zato i izazivaju podjele. Znaju da ćemo se pobiti, a oni će naplaćivati sahrane.

Preporučio bih mladima da bježe od tog mraka koliko ih noge nose: nemojte čak ni flertovati s tim – toliko je opasno, pretvoriće vam ovaj divni, šareni svijet u crnilo iz kojeg nema izlaza. Moraćete im plaćati da biste se mogli osjećati dobro. Eto, to generalno o religiji mislim, ali to je samo jedno, malo, beznačajno mišljenje u moru mišljenja i bazirano je isključivo na ličnoj empiriji, s njim se niko ne treba složiti, ali bitno je da ga kažem jer imam pravo da mislim i da govorim – sloboda govora je temelj demokratije.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.