Dušan Kasalica: Nacionalni identiteti apsolutno mi nijesu bitni

Razgovarao: Nikola Marković

Glumačku ekipu u Elegiji lovora Dušana Kasalice, pored Frane Lasića i Savine Geršak, čine Nikolina Bogdanović, Momo Pićurić, Olivera Vuković, Draginja Voganjac, Lidija Kordić, Lidija Petrone, Zoran Trojanović. Direktor fotografije je Igor Đorđević, scenografkinja i kostimografkinja Natalija Vujošević, dizajner zvuka Jakov Munižaba, montažerka Jelena Maksimović, dok je producentkinja Jelena Angelovski. Elegija lovora nastala je u produkciji Meander filma uz podršku Filmskog centra Crne Gore i u koprodukciji sa Non-Aligned Films iz Beograda. Projekat je takođe podržao i Filmski centar Srbije. Tim povodom Kasalica govori za Novi magazin.

U vašim kratkim filmovima, kao i u Elegiji lovora, bavili ste se dekonstrukcijom mačizma. Otkud ova tema i da li je ona možda u neku ruku odgovor na stereotipne predstave koje na našim prostorima vladaju o crnogorskim muškarcima?

Upravo su ti stereotipi izgrađeni na mitovima u kojima su Crnogorci neupitno mudri, hrabri, dostojanstveni i tako dalje sve u superlativu. I u tim bajkama mi stalno pričamo o prošlosti, rijetko kada objektivno i odgovorno sagledavamo sadašnjost a budućnost skoro pa nije tema. Te onda ti narativi se oslanjaju na patrijarhat koji je u Crnoj Gori veoma izražen. Evo vidite samo političku scenu, gdje su one stare zamijenili novi muškarci, koji u čoporu sve komentarišu i dječački se drže zajedno. Bilo kakva promjena na bolje je apstraktna ideja. Starija generacija ne dozvoljava mlađima da se usavršavaju, da dišu, da osjete bilo šta što zovemo savremenim životom. Sebično čuvaju svoje pozicije i svoj, davno prevaziđen, sistem vrijednosti. A sve to, koliko naporno, toliko je često apsurdno i smiješno. Sve ovo me zanima za istraživanje svojih likova, odnosa i iz toga proizilaze narativi filmova, a to se najviše vidi upravo u Elegiji lovora koja govori priču o uglađenom profesoru, koji uporno bježi od suočavanja sa problemima, odgovornošću, što ga na kraju i odvodi u svijet fantazije i bajke.

Kakvo je bilo vaše iskustvo u radu sa glumcima poput Frana Lasića i Savine Geršak? S jedne strane vi kao pripadnik mlade generacije crnogorskog i regionalnog filma, a sa druge dvoje prekaljenih veterana?

Odabiru glumaca pristupam veoma otvoreno, u smislu, da to mogu biti i glumci, naturščici, članovi filmske ekipe i sl… Tu mi je bitno kako neko izgleda, šta nosi sa sobom i iz toga krećemo da gradimo likove uz posvećenost i uzajamno poštovanje. U Elegiji imamo takav, raznovrstan kasting, od profesionalnih glumaca do naturščika i amatera. U tom smislu, vrlo brzo, nakon napisanog scenarija, počeo sam da razmišljam o Franu, koji pored toga što ima karijeru kakvu ima, nosi sa sobom i tu simboličku vrijednost, istinske i voljene jugoslovenske zvijezde, što me je inspirisalo da dovedem u vezu sa kontekstom filma i upravo sa njim krenem da radim. Iz sličnih razloga sam razmišljao o Savini, koja posebno mjesto zauzima, prije svega, u crnogorskoj kinematografiji sa filmovima Živka Nikolića. Sve ovo je samo polazište, oni su mnogo više donijeli i filmu i meni kao reditelju, jer je to bila saradnja puna razumijevanja i predanosti procesu koji smo imali. Oboje su likovima donijeli dostojanstvo i suptilnost, što mi je bilo veoma važno.

Gluma dvoje glavnih junaka u prvom delu filma, baš kao i njihov odnos, veoma su verbalno svedeni. Šta je to što je prećutano u njihovom odnosu a što je kamen spoticanja, a što ste naročito želeli da prikažete?

U prvom dijelu filma imamo priču o naizgled savršenom, skladnom bračnom paru, koji zapravo živi u završenom odnosu, samo što to još uvijek niko nije izgovorio. Oni sa tim problemom odlaze na odmor u banju. To je priča o ljudima koji su sve rekli i ispričali pa odatle i svedenost, osim kad Filip ne želi da se suoči sa problemom, pa krene sa svojim monolozima. Tenzija postojećeg problema, koji Filip ili ne vidi, ne shvata ili izbjegava da ga prihvati i možda pokuša da riješi mi je bio zanimljiv teren za propitivanje lika kojeg tumači Lasić. Iz toga je proizašla struktura filma u kojoj Filip prolazi kroz nekolike životne situacije prije nego li bijeg od problema pronađe u bajci.

Srednja klasa koju tematizujete u filmu povremeno deluje blazirano. Dijalozi u hotelu su intelektualizovani, a istovremeno otuđeni od svakodnevice običnog čoveka… kako se dolazi do te vrste otuđenja i zašto likove prikazujete baš na taj način?

Namjera nam je bila da dovedemo do apsurda ušuškanost takvih ljudi, te generacije, koja nije u stanju da se izbori sa problemima, promjenama na ovim prostorima, ali sa druge strane misle da su u toku sa savremenim dobom, pa se ponose gedžetima Itd… dosta toga je već bilo zapisano u scenariju, ali uzbudljivi su bili trenuci improvizacije na setu, poput priče o tkanini i svili…

Kroz susret Lasićevog lika sa studentom na fakultetu tematizovan je i odnos stare jugoslovenske generacije i nove generacije naraštaja odraslih u sasvim drugačijem dobu. Koji je to ključni konflikt koji ima protagonista i njegova generacija sa onima koji tek dolaze na njihova mesta?

Ta scena je nastala spontano. Trebao nam je direktan sukob generacija, pa ona u tom smislu odskače od ostatka filma koji više sve teme daje u naznakama. Kao što sam ranije rekao, to je osjećaj zapušenosti ovih naših sredina iz pozicije starijih autoriteta koja često bude nepodnošljiva. To vidimo u javnom životu, gdje jedne te iste ljude gledamo već decenijama, a onda i u našoj svakodnevici.

U dobar deo vašeg filma preveli ste bajku Šuma Striborova – zašto baš ovo delo i na koji način ono korespondira sa osnovnom idejom filma?

Osnovna premisa je bila da želim da radim film o čovjeku koji nije u mogućnosti da komunicira, da se prepusti, da se poveže sa svijetom oko sebe i kao takav doživljava krah za krahom i nemajući više gdje, odlazi u svijet fantazije. Tu sam htio da obradim jednu narodnu bajku, koja proizilazi iz kulture ovih prostora, sa kojim svi mi možemo da se povežemo. Istražujući naš folklor i prozu, ponovo sam se vratio čuvenoj bajci Šuma Striborova Ivane Brlić Mažuranić. U ovoj bajci nemamo neustrašivog, moćnog junaka koji se nalazi pred nerešivim problemom, već je to slabi, naivni momak koji se nalazi između Djevojke koja je bila zmija i Majke koja samo želi da zaštiti sina. Ova postavka likova mi je bila bliska sa ostatkom mog scenarija te sam se odlučio za slobodnu adaptaciju bajke. Kod nas se u filmu fantastična bića pojavljuju iznenada, razgovori sa njima su neposredni, oni su kao i svi ostali ljudi, što mislim da unosi zanimljivu dinamiku u narativnom toku filma.

Estetika filma u dobroj meri dolazi od interesantnih lokacija. Šta vam je u vizuelnom smislu bilo bitno za njihov prikaz i na koji način same lokacije igraju uloge u ovom filmu?

Institut dr. Simo Milošević, u kojem smo snimali većinu prve polovine filma, bio mi je bitan kao prikaz arhitekture i sklada iz vremena socijalizma koji nestaje nad svim ovim što nas danas okružuje. Institut a i njemu slični objekti, danas više izgledaju kao spomenici nego li objekti koji imaju konkretnu upotrebnu vrijednost. Sa druge strane Durmitor mi je lično blizak, jer sam tu gotovo odrastao, pa mi je bilo važno da upravo na tim lokacijama snimam bajku.

Na Elegiji lovora radili ste i kao reditelj i kao scenarista. Koliko vam je važno da imate kreativnu kontrolu nad kompletnim aspektom stvaralačkog procesa?

To nije nešto na čemu insistiram, već se dosad dešavalo da radim film po scenariju koji pišem. Zapravo, sad pišem dva projekta sa kolegom, rediteljem i scenaristom, Ivanom Salatićem.

Da li biste radili i filmove po scenarijima drugih autora?

Naravno da bih, što da ne. Radio bih i adaptaciju književnog djela. Mislim da je tu uslov kao i kod svih da se poklopi senzibilitet.

Vi ste crnogorski reditelj, ali radite sa akterima kinematografija svih zemalja regiona. Koliko su vama lično važni ovi nacionalni identiteti u umetničkoj karijeri?

Meni je jako drago da su na ovom filmu radili ljudi iz svih krajeva regiona i da se u filmu govori različitim naglascima i dijalektima. Nacionalni identiteti mi apsolutno nijesu bitni. Sebe doživljavam kao reditelja iz regiona. Filmska scena u Crnoj Gori može biti jako zanimljiva, no za to je potreban kontinuitet u radu i pametno kuriranje projekata. Pazite šta se dogodilo sa Kosovom – godinama su ulagali u obrazovanje mladih i sada su im debitantski filmovi u selekcijama najvećih festivala. Mislim da je to najispravniji model.

Koji novi (ili stariji) reditelji u Srbiji su vam bliski po senzibilitetu?

Scena u Srbiji je jaka i tu ima dosta ljudi sa kojima radim a i koji su mi bliski – Jelena Maksimović, Ivan Marković, Ognjen Glavonić, Stefan Ivančić, Marko Grba Singh samo su neki…

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.