Drago Hedl: Svakog mosta tri dana dosta

Piše: Drago Hedl

Neopisivo mi je zadovoljstvo reći da je Hrvatska spojena, uskliknuo je euforično hrvatski premijer Andrej Plenković u noći 28. srpnja, kada je kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation postavila posljednji segment grede Pelješkog mosta. Premijer je bio uzbuđen, pa su mu možda, u trenutku “spajanja Hrvatske”, izletjele i riječi koje, možda, da je bilo manje adrenalina, ne bi izgovorio. Govoreći kako je Hrvatska ne samo spojila svoj teritorij jer je cestovno povezala jadransku obalu, prekinutu 25 kilometara širokim koridorom (zračne linije nekih 10 kilometara) kojim Bosna i Hercegovina ima izlaz na Jadransku obalu, Plenković je istaknuo kako sada susjedna država ima nesmetan prolazak brodova do Neuma.

SPAJANJE HRVATSKE: Tada mu se, osim ako u toj rečenici nije bilo namjerne ironije, omakao nezgodan lapsus. “Ovaj je most toliko grandiozan, lijep i velik da bi ispod njega mogao i Titanik proći. Ovo je najveća konstrukcija koju smo izgradili ako izuzmemo autoceste”, rekao je Plenković, i spominjanjem Titanika blago šokirao prisutne.

Povezivanje Titanika s velebnim Pelješkim mostom možda nije bila najspretnija metafora inače elokventnog, vještog retoričara Andreja Plenkovića, osim ako to nije bila aluzija na svojevremeni brodolom međudržavnih odnosa BiH i Hrvatske jer su u Sarajevu smatrali kako će Pelješki most sprečavati pristup Neumu morskim putem, pa su čak prijetili i tužbom. Kad je prije četiri godine postalo jasno da će se most graditi jer je Europska unija odobrila 85 posto iznosa njegove cijene, BiH je najavljivala međunarodnu arbitražu, pa su odnosi na relaciji Zagreb–Sarajevo prilično zahladnjeli jer je dio političara u Bosni i Hercegovini smatrao kako će Pelješki most spriječiti izlazak toj državi na otvoreno more. Do tužbe ipak nije došlo, nađen je kompromis, most je podignut 55 metara iznad površine mora, tako da bi ispod njega, da nije doživio brodom, mogao proći i Titanik, čija je visina s podignutim dimnjacima bila nešto veća od 53 metra.

Kad je kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation, ispunivši planirani rok gradnje od tri godine, završila most i “spojila Hrvatsku”, malo je tko od političara propustio reći kako se to spajanje dogodilo nakon 300 godina, no nitko nije pojasnio i kako je do razdvajanja uopće došlo. Očito zato da se ne bi povrijedilo Dubrovčane jer povjesničari tvrde da je upravo Dubrovačka Republika 1699. Osmanlijskom carstvu poklonila područje na kojem je nastao Neum kako bi se teritorijalno odvojila od Mletačke Republike. Bosna i Hercegovina nije, dakle, Hrvatskoj otela komad mora, već ga je Dubrovačka Republika poklonila.

Što, međutim, most vrijedan više od dvije milijarde kuna (oko 270 milijuna eura) i još toliko koliko će koštati zahtjevne pristupne ceste uistinu znači za Hrvatsku, njene građane koji žive u neposrednom okruženju i, napose, što znači za hrvatski turizam? Dužina putovanja od Ploča do Dubrovnika, kada Pelješki most bude pušten u promet, a to bi trebalo biti početkom ljeta sljedeće godine, čak će biti i nešto duža (98 umjesto 95 kilometara), no putnici koji iz unutrašnjosti budu putovali prema krajnjem jugu Hrvatske više neće morati prolaziti kroz Bosnu i Hercegovinu. Na granicama su često bile gužve, pa se putovanje znalo produžiti: tek što biste iz Hrvatske ušli u Bosnu i Hercegovinu, ponovno bi vas, nakon 20-ak kilometara, čekao granični prijelaz. Kada most bude u funkciji put će, predviđa se, vremenski biti kraći za četrdesetak minuta.

Pelješki most ima dugu tradiciju početka radova: bivši hrvatski premijer Ivo Sanader, koji sada služi zatvorsku kaznu u Remetincu, čak je dva puta, 2005, potom i 2007, naravno uvijek u izborne svrhe, svečano “presijecao vrpcu” prilikom početka radova. Bila su podignuta i dva prva stupa koja su Kinezi, kad su radovi prije tri godine stvarno započeli, morali srušiti. Gotovo da nije bilo nijedne izborne kampanje u kojoj HDZ, pa i SDP nije spominjao ostvarenje “stoljetnog sna o spajanju Hrvatske – gradnji Pelješkog mosta”.

U gradnju tog skupog mosta krenulo se tek zahvaljujući novcima Europske unije, u koju je Hrvatska ušla prije osam godina. Pelješki most uvijek je bio političko pitanje, što se vidjelo i krajem prošlog mjeseca kada je “Hrvatska spojena”. Premijer Plenković nije s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem – s kojim je u žestokoj svađi već mjesecima – htio podijeliti ni gram slave i zasluga: Milanović nije bio pozvan na svečanost, a ministar prometa Oleg Butković genijalno se dosjetio objasniti kako šefa države nisu pozvali jer se radilo o spajanju mosta, a ne njegovu otvorenju.

A da su i neki turisti, koji su na televiziji gledali svečanost spajanja mosta i bleštavilo vatrometa kojeg su priredili Kinezi, pobrkali spajanje i otvorenje, svjedoči i priča o češkom turistu koji je htio biti među prvima koji će preći most, pa se silno iznenadio kada je shvatio da do mosta još ne postoje pristupne ceste. Za razliku od kineskih, hrvatski graditelji kasne: ceste bi trebale biti gotove do početka sljedeće turističke sezone. A onda, nakon spajanja, slijedi i svečano otvorenje. Na koje će možda biti pozvan i predsjednik Republike.

EKONOMIJA MOSTA: Ekonomski analitičar portala Telegram Goranko Fižulić, bivši ministar gospodarstva (2000. do 2003) u lijevoj vladi pokojnog premijera Ivice Račana među rijetkima je koji se u trenucima nacionalne euforije zbog “spajanja Hrvatske” usudio propitkivati ekonomsku isplativost Pelješkog mosta. Napisao je: “Bez ikakve namjere da remetim opći zanos i oduševljenje svekolikoga pučanstva što je Hrvatska ‘nakon 300 godina ponovo spojena’, makar bi se dalo raspravljati što je sve Hrvatsku činilo u tih 300 godina i kako je to bila ‘razdvojena’ ako je zajedno sa BiH obitavala u različitim državnim asocijacijama, što na slikama i u stvarnosti Pelješki most izgleda fantastično, što će njegovo puštanje u promet unaprijediti kvalitetu života za deset-dvadeset tisuća građana, ipak moram kazati da smo tih četiri milijarde kuna mogli potrošiti puno pametnije i, bez ikakve ljutnje, svrsishodnije”.

Ono na što upozorava Fižulić moglo bi se svesti na parafrazu poznate narodne poslovice: svakog mosta tri dana dosta. Naime, taj političko-ekonomski analitičar upozorava kako u neposrednoj zoni mosta, Dubrovačko-neretvanskoj županiji, živi tek 122.000 stanovnika, a na poluotoku Pelješcu i otoku Korčuli nešto više od 13.000. “Nije sporno da će za ove potonje Pelješki most sa svim novim cestama bitno unaprijediti prometnu povezanost, a time i kvalitetu života”, kaže Fižulić, “ali zbog premaloga broja stanovnika koji žive na tom području ukupna investicija od 536 milijuna eura može biti samo politički i simbolički opravdana”.

Političari će, naravno, imati spreman odgovor: 85 posto novca za “spajanje Hrvatske”, nekih 330 milijuna eura, dala je Europska unija. Ako u Bruxellesu to ne smatraju promašenom investicijom, zašto bismo mi. No, Unija je ipak malo zeznula Hrvatsku: zabranila je naplatu mostarine, pa će skupo održavanje mosta koji je “spojio Hrvatsku” pasti na leđa njenih, nakon 300 godina spojenih građana.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.