Dimitrije Boarov: Strateške odluke

9. September 2022.
Činjenice upućuju na zaključak da je Srbija u poslednjih pola veka lutala u strateškim energetskim odlukama, da ne kažem da je na tom planu išla iz jedne krupne greške u još veću.
dimitrije-boarov
Dimitrije Boarov. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Dimitrije Boarov, Novi magazin

Uvek se dogodi ono što se moralo dogoditi, rekao je svojevremeno (1968. godine) Marko Nikezić, tadašnji savezni sekretar za inostrane poslove, komentarišući vojnu intervenciju Sovjetskog saveza u Čehoslovačkoj. Slično bi se moglo reći i povodom ovonedeljne izjave portparola Kremlja Dmitrija Peskova, da Gasprom neće obnoviti isporuke gasa Evropi preko gasovoda Severni tok 1 sve dok „kolektivni zapad“ ne ukine sankcije Moskvi. Pošto takvo ukidanje sankcija nije realno očekivati sve dok se Rusija ne povuče iz Ukrajine (verovatno i duže), nama u Srbiji ostaje samo da uskoro vidimo ko će sve biti svrstan uz „kolektivni zapad“ i kako će taj „kolektivni zapad“ konačno odgovoriti na potpunu obustavu snabdevanja evropskih zemalja ruskim gasom. To jest, da li će Bugarskoj biti dopušteno da kroz Južni (turski) tok i dalje propušta ruski gas za Srbiju i Mađarsku, u kojoj smo zakupili skladišta gasa koja bi nam, ako su popunjena, u znatnoj meri olakšala prezimljavanje ove godine.

Ovde moramo ostaviti po strani pitanje „dalekosežnosti“ gore opisane odluke Kremlja, kao i pitanje „dalekosežnosti“ sankcija prema Ruskoj Federaciji, koje su „kolektivno“ usvojili Vašington, London i Brisel, ali je važno napomenuti da je prema situaciji u Ukrajini (posle 194 dana rata) razumno pretpostaviti da neki novi „detant“ između Zapada i Rusije nije na vidiku i da narednih godina ne treba kalkulisati ni sa kakvim naglim „otopljavanjem“ tekućeg hladnog rata, ovakvim kakav je sada. Lakše je pretpostaviti da će odnosi između dva sukobljena sveta postati još gori.

U tom smislu, kad je reč o Srbiji, dolazi vreme da se napusti bar jedna od dugo gajenih iluzija o tome šta nam sve donosi oslonac na „strateško partnerstvo“ sa Moskvom. Ciljam na onu iluziju da nam prisna saradnja sa Rusijom donosi jeftinu „energetsku bezbednost“, bez koje dugoročno gledano nijedna zemlja ne može očekivati stabilan privredni razvoj. Da odmah naglasim, Srbija nije jedina koja je računala da će se neograničeno (i vremenski i po količinama) energetski snabdevati iz energijom bogate Rusije – na to je računala čak i jedna velika i bogata Nemačka, kao i niz drugih evropskih zemalja. Da li je realno očekivati da će se kroz koju godinu odnosi EU i Rusije naglo popraviti i da Severni tok 2 i Južni tok neće ostati prazni kao spomenici „strateških promašaja“? To je preteško pitanje i za neku novu delfsku proročicu.

Problem sa tačnim ili pogrešnim strateškim odlukama svake politike je veliki, jer nije lako gledati duboko u budućnost. Srbija je, na primer, još u vreme socijalističke Jugoslavije, u drugoj polovini 20. veka, smatrala da su njeni ključni aduti u privrednom razvoju energetski izvori (Dunav i Drina, te neograničene rezerve lignita za termoelektrane). U tom pravcu ona je s mrzovoljom prihvatila izgradnju slovenačko-hrvatske atomske centrale Krško, a kasnije bila glavna zagovornica zabrane izgradnje novih nuklearnih elektrana u SFRJ, jer je smatrala da to slabi interes drugih republika Jugoslavije da ulažu u nove termoelektrane u Srbiji. Sada se ispostavlja da taj famozni srpski lignit u Šumadiji (da zaboravimo na kosovski i metohijski) nije dovoljno kvalitetan, da su i srpske hidroelektrane osetljive na duge suše, te da Srbija trenutno nema ni dovoljno struje, to jest da nemamo brzo rešenje za „energetsku bezbednost“. To su činjenice koje upućuju na zaključak da je Srbija u poslednjih pola veka lutala u strateškim energetskim odlukama, da ne kažem da je na tom planu išla iz jedne krupne greške u neku još veću.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click